Karta donjeg Grblja iz 1789
Prema saznanjima iz 2014 godine, bratsvo Popovica potice iz Katunske nahije iz plemena Zagarac. Rodonacelnik grbaljskih Popovica se u danasnjoj Zagori naselio pocetkom ili najkasnije sredinom 17 vijeka. Tvrdnja popa Sava Nakicenovica, u svojoj etnoloskoj studiji „Boka“, da su Popovici iz Zagore starosjedilacko bratstvo i pored velikih rezervi prema tom autoru zbog kardinalnih gresaka (1) ucinjenih upravo pri opisivanju bratstava sela Zagore i susjednih Kovaca, uzimala se ranije kao jedna od mogucnosti, iako je stojala u suprotnosti sa predanjem koje se cuvalo u bratstvu, u nedostatku drugacije i pouzdanije informacije. Meni i nekim mladjim bratsvenicima, ova Nakicenoviceva izjava je bila lisena opipljivih dokaza, isto kao i neka proizvoljna lokalno-grbaljska tvrdnja, da u 800 godina pravoslavnom Grblju, nikad nije bilo porodice sa prezimenom Popovic osim nas u Zagori, a bilo ih je npr. u danas katolickim Konavlima (selo Popovici kod Cilipa). Sumnju o besmislenosti gore pomenute tvrdnje budio je i pisani pomen Popovica iz Grblja sa pocetka 15.vijeka, vremena gasenja druge zetsko-crnogorske dinastije Balsica i uspona trece dinastije Crnojevica, 200 godina prije dolaska rodonacelnika danasnjih grbaljskih Popovica u Zagoru. On se odnosi na porodicu koja je krace vrijeme boravila u Grblju. Ovaj u Istoriji Crne Gore pominjani Radic Popovic sa sinom, koji je oznacen kao jedan od vodja grbaljskog ustanka 1433. i 1434. u mletackim i kotorskim aktima, izbjegao je kod Stefana Crnojevica i ostao najvjerovatnije da zivi u Katunskoj nahiji pod njegovom zastitom.
Kod pojedinih starijih i manje nacitanih bratsvenika, jos uvijek se pominje naucno popularna teza "da smo mi od Popovica vojvode Marka Miljanova". Znajuci da oni ovo nece procitati, ali na znanje njihovim potomcima, zelim da o ovoj njihovoj tezi kazem sljedeca dva nepobitna fakta:
1. Kucki Popovici su grana Drekalovica koji poticu od etnickog Albanca Drekala (naski Andrije) koga je majka dovela u drugi brak iz Albanije i njega je kao posinka podigao neki Kuc. Od Drekala je kasnije nastalo znatno kucko bratstvo, a vec njegov sin je postao poznati vojvoda kucki Lale Drekalov koji je bio po vjeri katolik kao i svi Kuci i veliki dio Bratonozica i Bjelopavlica tada. On je izmedju 1660. i 1670. godine na nagovor vladike crnogorskog Rufima Plamenca Boljevica presao na pravoslavlje i ozenio je sestru bratonozickog vojvode Peja. Kasnije je po nekom popu Drekalovicu nazvana nova grana Popovicima, od kojih je vojvoda Marko Miljanov. Sto znaci da su kucki Popovici nastali mozda i 150 godina nakon nas Popovica u grbaljskoj Zagori.
2. Genetska istrazivanja potvrdjuju predanja tih plemena da su svi Kuci i Vasojevici albanskog porijekla. Tako im je testovima utvrdjena cisto albanska genetska haplogrupa koju po testu koji smo nas dvoje iz Zagore radili u laboratorijama u Beogradu i Americi, egzagtno naucno utrvrdjeno mi Popovici iz Zagore nemamo.
Krajem januara 2014 pojavljuje se jedna vazna "karika koja nedostaje" citanjem naucnog clanka Dr. Jovana Erdeljanovica : "Etnicko srodstvo Bokelja i Crnogoraca" objavljenom u Glasu srpske kraljevske akademije 1920 godine.
Posto se njegova studija bavi vecim dijelom istom temom kao i ona popa Nakicenovica, Dr. Erdeljanovic se vise puta osvrnuo na pomenutoga autora i potvrdio nase sumnje u njegovu kompetentnost. Pored dobre namjere popa Nakicenovica, Erdeljanovic mu spocitava dilentantizam i nabraja njegove greske i proizvoljne tvrdnje, pogotovo one koje se ticu starosjedilackog statusa nekih bratstava u Boki. U tom nabrajanju na strani 46 u fusnoti izmedju ostalih bratstava pominju i " Popovici u Grblju, pobegli iz Zagaraca zbog krvi (kod Nakicenovica, str 292 oni su oznaceni kao starinci)".
Str. br. 46
To je karika koja logicno nastavlja verige nasega bratstvenickog predanja vezanog za dolazak rodonacelnika u Grbalj. Do sada smo znali da je tragicno ostao bez porodice pretpostavljajuci neku tursku poharu, a poslije ove informacije znamo da je razlog bila mozda i krvna osveta u starom zavicaju Zagaracu. Sadasnje pleme Zagarac se proteze samo u brdskom dijelu i cini rub Katunske nahije prema nekada turskoj Podgorici. Na pocetku turske okupacije Zagarac je jedno od manjih plemena koja su nastala razgradnjiom velikog i mocnog plemena Malonsici. Tada su u sastavu Zagaraca bili i ravnicarski predjeli u dolini rijeke Zete prema Spuzu i Vranici ispred same Podgorice i anticke Duklje. Tu je u izvjestaju Bolice iz 1614. zabiljezen Niksa Popov(ic) kao vodja jedne vojne jedinice i lokalni glavar. U njegovoj samoj blizini Momisicima se nalazi jako bratstvo Popovica sa popovskom tradicijom vrlo slicno nasoj. Genetski test je utvrdio da sa njima imamo istu genetsku haplogrupu i jako dalekog zajednickog tzv. Ozrinickog pretka, ali nijesmo njihova grana na tom nivou oko 1600. godine i po njihovoj tradiciji taj Niksa Popovic iz Vranica tadasnjeg dijela plemena Zagarac, ne pripada njihovom bratstvu, jer su oni bili naseljeni iskljucivo u staroj Podgorici i Momisicima.
Godine 1613. i 1614. koje opisuje Marian Bolica u "Opisu sandzakata skadarskog", pa sve do1620. dolazi do velikih migracija stanovnistva u unutrasnjost Gornje Zete i prelazaka na mletacku teritoriju Crnogorskog Primorja zbog sukoba izmedju hriscanskog stanovnistva i turskih okupatora iz Podgorice koji su u tom periodu pojacali pritisak islamizacije na okolno ravnicarsko zetsko-crnogorsko stanovnistvo koje je na to reagovalo brojnim manjim ustancima. Marjan Bolica pominje u svom izvjestaju savremenike Lala Drekalovog glavara Kuca i Niksu Popovica glavara Vranica. U nekom od tih sukoba ili turske osvete nad njegovom familijom, mogao je nas rodonacelnik ostati bez porodice, sto ga je navelo da se povuce iz Donjeg Zagaraca i zivot posveti Crkvi i Bogu.
Pogled na ulaz u Boku i Grbalj (bakrorez 1876)
Kuce bratstva Popovica iz Zagore su skoncentrisane oko male bratstvenicke crkve sv. Vasilija velikoga. Po predanju prenosenom za crnogorske i primorske predjele na uobicajen nacin, „s pasa na pas“, crkvu je podigao rodonacelnik bratstva koji je u poznim godinama zivota na tragican nacin ostao bez zene i poroda. Skrhan bolom, nosio se mislju da ostatak zivota provede sluzeci Crkvi, kao monah. Medjutim, jedne noci usnije san u kome mu se prikaza sv. Vasilije, koji mu rece da podigne crkvu bas na tom mjestu, „za gorom“, te da se ponovo ozeni, obecavsi mu brojno potomstvo.
On poslusa rijeci sveca i iz novog braka sa mladom zenom starosjedilackog bratstva (Dejan Perov pretpostavlja da se radi o izumrlom bratstvu Puhovica) dobi cetri sina. Od te cetri kuce, jedna se tek polovinom 20. vijeka ugasila, a od ostale tri imamo i danas u bratstvu Popovica direktne potomke.
Iz ovog predanja proizilazi da je rodonacelnik u Grbalj dosao kao svjestenik, koji su se nakon gubitka zene monasili i na taj nacin dalje sluzili Crkvi. Po njegovoj popovskoj funkciji u drustvu, potomstvo je uzelo Popovic kao prezime, a mozda i prezime donio iz Zagaraca ukoliko se stvarno radi o Niksi Popovicu glavaru iz Vranica. Da je nas rodonacelnik bio znatnijeg zetskoga/crnogorskoga roda govori i cinjenica da su se vec i njegovi raniji potomci zenili odivama najuglednijih knezevskih kucaTujkovica i Lazarovica i iz starosjedilackih grbaljskih popovskih kuca. Izgleda da je i cetinjskim Mitropolitima bilo poznato njihovo porijeklo, tako da se svjestenicka tradicija bratstva nastavila i u Grblju rukopolaganjem popova i monasenjem kaludjera i kaludjerica od strane cetinjskih Vladika.
Crkva sv. Vasilija velikoga
U Nakicenovicevoj studiji "Boka", o crkvi sv. Vasilija stoji: „ to je mala crkva, koja nije imala zvonika ni apside, te se spolja nije razlikovala od omanjih seoskih kuca koje su poznije oko nje dogradjene. Posto je 1880 izgorela, spala je u tako zalosno stanje da se u njoj nije vec sluzilo.“ Na crkvici sv. Vasilija velikoga, koja je skromnih dimenzija i kojoj nedostaju sakralna arhitektonska obiljezja (bez apside i zvonika), isticu se kameni pragovi ulaznih vrata, koji djeluju jako predimenzionirani za tu gradjevinu. Moglo bi se pomisliti da poticu sa neke druge gradjevine iz blize okoline, npr. iz nekadasnjeg manastira sv. proroka Amosa pored sadasnje crkve sv. Tiodora u Gostovicima.
Opaska Nakicenovica, o oko nje kasnije dogradjenim kucama, potvrdjuje predanje o nastanku i razvoju bratstva. Prvi posredno poznati podatak o postojanju ove crkve po Filipu Alekovom Popovicu, kome je to usmeno prenio nepoznati kaludjer iz nekoga pastrovskog manastira, a koji je to procitao u nekom starom manastirskom dokumentu, vezuje se za 1711 godinu. To bi bio prvi pisani podatak o ovom hramu.
Zavod za zastitu spomenika iz Kotora, koji je ovu crkvu renovirao kao jednu od prvih u kotorskoj opstini nakon zemljotresa aprila 1979 godine, datovao je crkvu na sredinu 17 vijeka i kategorisao kao kulturni spomenik III kategorije. Crkva sv. Vasilija velikoga, Velje gumno pored kuce Boza Vojinova Popovica i ubao lijevo od novoga puta prema Gostovicima su zajednicka svojina bratstva Popovica vjerovatno od vremena doseljavanja rodonacelnika bratstva iz Katunske nahije izmedju 1620 i 1650 godine.
Velje gumno Popovica i kuca Boza Vojinova Popovica
Nase predanje kaze, da su Popovici vise vijekova kao krsnu slavu slavili sv. Vasilija, koji im je ostao kao prisluzbica nakon uzimanja sv. Ilije za slavu. Pocetak slavljenja sv. Ilije medju Popovicima, datira od 1865-te godine, kada je u blizini male crkvice sv. Ilije (Sutulija) podignuta nova, velika crkva. Imala je zvonik na preslicu sa tri okna, dva zvona, polukruznu apsidu i okruglo kube. U katastrofalnom zemljotresu 1979-te godine, je tesko razorena da je od nje decenijama stojao samo apsidni zid. Danas su i velika i mala crkva sv. Ilije na Sutuliji obnovljene uz veliku pomoc drzave t.j. Opstine Kotor za mandata gospodje Maje Catovic, donacijama gradjana porijeklom Zagore i drugih, a posebno neizmjernim trudom i sredstvima pokojnog Jovana Midorovica iz Gostovica, Steva Jovanovog Popovica kao najagilnijih clanova Odbora za obnovu crkve.
Od razloga za promjenu slave pominju se njih nekoliko. Jedan je, navodna molba ostalih Zagorana da najjace bratstvo u selu koje je bilo i najveci priloznik pri gradnji nove crkve, prihvati sv. Iliju za slavu u cilju jacanja jedinstva seoske zajednice. Kao razlog, pominju se i nekolike godine nezapamcenih susa. Treci je razlog cisto prakticne prirode. Naime, kuci Popovica sa dugom svjestenickom tradicijom, uglednom i cazbenom bratstvu, bilo je tesko u zimsko doba (sv. Vasilije veliki) primiti „pod krov“ toliko rodbine, kumova i prijatelja, tako da se sv. Ilija u sred ljeta nudio kao idealno rijesenje. Gosti su mogli sjedjet vani i "na gumno kolo igrat i iz pusaka pucat"
Iz Zagaraca u Grbalj pridosli rodonacelnik kao pravoslavac ili cak svjestenik istocne Crkve je donio svoje porodicno krsno ime, koje je zbog sv.Vasilija velikoga koji mu javio u snu, tom svecu u cast promijenio. Zato je moguce da je prastaro krsno ime bio sv. Nikola, kojega je jednom prilikom pominjao kao nasu staru slavu Jovo Filipov Popovic, pametar Zagore i Grblja i borac sa Sutjeske i Neretve.
Crkva sv. Vasilija je nadgradjena odbrambenom kulom sa puskarnicama. Koriscena je tokom ustanaka protiv Austro-Ugarske carevine 1848. i 1869. kada su Popovici nakon formalnog gusenja ustanka i dalje odbijali da sluze vojnu obavezu i u nekoliko navrata odlucnom odbranom i paljbom iz kule i okolnih kuca odbili kaznene ekspedicije austrijske vojske i policije.
Nadogradjena odbrambena kula
Koriscena je i u davnijoj proslosti za vrijeme nominalne turske uprave Grbljem (1497-1647-1725) kada je sa ostalim posjedima Crnojevica organizaciono postao nahija crnogorskog kadiluka. Iako za svih 150 godina nije bilo snaznijh pokusaja islamizacije kao u drugim dijelovima Crne Gore, pred sami kraj turske vladavine, neko je u Skadru odlucio da u Grblju podigne dzamiju i time demonstrira tursku vlast nad njim, koja je u stvarnosti bila sve slabija. Kao najpogodniju poziciju za buducu dzamiju, odabrali su brdo u cijem se podnozju nalaze kuce Popovica, a ne Gostovice sa druge strane polja, kako pise V. Kostic u svojoj knjizi „Bokeljske legende“. Ovo potvrdjuje cinjenica da se brdo i dan danasnji zove „dzamija“ ili „vrh dzamije“. Posto su za izgradnju dzamije namjeravali da koristite kamen i gradju sa prethodno razrusenih kuca Popovica i njihove crkve sv. Vasilija, pred graditeljima je isla vojna predhodnica. Dugo su Popovici paljbom iz kule i sa kucnih prozora odbijali napade turskog odreda. Kad im je nestalo municije, poslali su zene i nejac u zbjeg u goru iznad kuca, a oni iskocili iz zaklona sa isukanim jataganima i imenom sv. Vasilija na usnama jurnuli na Turke. Tako su ispunjavali prethodno, svecu dati zavjet, da ce kuce i crkvu braniti do „potonje kapi krvi“, kako mi je krajem 80-tih godina proslog vijeka kazivala vremesna, ali bistra starica Mile Stevova Popovic. Ovaj skoro samoubilacki potez, unio je pometnju u turskim redovima, pa su se uz ogromne gubitke, pretrpljene sjecom prsa u prsa ispod samih kuca , morali povlacit preko polja, a sa njima i graditelji koji su na sigurnoj distanci cekali rasplet dogadjaja. Strasne odmazde silne turske carevine, zbog sramote koju su joj nanijeli, bili su Popovici postedjeni, najvjerovatnije srecnim tokom istorijskih desavanja t.j. ponovnim prelaskom Grblja pod mletacku upravu.
Pecat Grblja za vrijeme zadnje mletacke uprave
Ovdje cemo hronoloski pobrojat crkvene i drzavne spise sa imenima Popovica iz Zagore koji se pominju u njima:
1740. godina: Po za sada dostupnim izvorima, prvi pisani pomen Popovica iz Zagore su citulje Nika Popova, popa Vojina i popa Djura Popovica iz perioda od 1740-te do 1770-te godine u Pomeniku grbaljskom iz manastira Savina. Citanjem Pomenika uocava se izuzetno jaka svjestenicka tradicija ove kuce. U samo dvije citulje iz tog vremena pominju se trinaest prezvitera, jedan monah, tri jeromonaha i tri monahinje:
Zagorom Čitulja Nika Popova i popa Vojina
Prezvitera Vojina, prezvitera Đura, Nika Đura Marka Rada Stanka
Pera Stijepa Laza, monahiju Ristanu Katu Mandu Anđu Stanu
Mandu Janu Stanu Mandu Jovanu Neranču Ivanu Ljiljanu Iva Milicu Anđu Jova Stanu Jovanu Jova Ivanu Stanu
Stanu Milicu Stanu Vuka Sava Pera Stanu Nika Katu Anđu Ivana Milicu Stanu Milicu, jeromonaha Vasilija, monahiju Jelisavetu Anđu Ivanu Katu Jovanu Janu Nika Nika Marka, Prez.Vojina, Prez. Vuka, Marka Đura Stanu
Zagorom Čitulja gospodina popa Đura Popovića
Prezvitera Rada, jeromonaha Vasilija, prezvitera Nikolu, jeromonaha Nikodima, jeromonaha Petronija, prezvitera Stijepa monahiju Jelisavetu, Nika, monaha Vasilija, Pera Jova Kersta, monahiju Ristinju, Andriju Nika Rada Nika Vula Jovana, prezvitera Đorđija, Rada Pera, monahiju Ristinju, Mandu Katu Mandu Kersta Katu Nika Mitra Pera Jovanu Stanu Jovanu Katu Jovanu, Prez. Vojina, Nika, prez. Vuka, Marka Pera Stanka Milicu Andriju Kersta Nika Andriju Iva Jovanu Maru Jovanu Katu
Grbaljska nosnja XVIII v.
1800. godina: Dr. Vladeta Kosutic je u casopisu "Raskovnik" objavio kazivanja Pera Jovova Bajkovica snimana na magnetofonu i izmedju ostalih prica je bila i anegdota "Pop ja, pop ti" koja potice iz ca. 1800-te godine i radi se o cinu rukopolaganja grbaljskih popova od strane Petra I svetoga:
1802. godina: Sv. Petar se zali generalu Nikoletiju na knezeve Bojkovice i Ljubanovice i uzima u zastitu Grbljane: Mitra Stijepova Popovica, Marka Marica, Djura Todorova Radanovica, Marka Bana, Marka i Milosa Vucetica i Filipa Lazarovica.
Vladika Petar I Petrovic Njegus
1803. godina: U natpisu Bogorodicne ikone na ikonostasu crkve sv. Jovana Bogoslova naslikanom od Geogija Daskalovica iz Risna, spominju se kao priloznici pop Lazo i pop Pero Popovic, a na podanku od raspeca razaznaje se dio natpisa dje se pominje mitropolit Petar Petrovic (sveti).
Sv.Petar sa bijelom kamilavkom, znakom autokefalnog crkvenog poglavara
Sv. Petar je za zivota uzivao neizmjerno postovanje medju Grbljanima i ostalim Primorcima. Kasnije je, njegovanje njegovog svetackog kulta bilo posebno razvijeno u Zagori, a narocito medju Popovicima. Za to ima vise razloga. Jedan od njih je da je sv. Petar za zivota cesto posjecivao Zagoru i bio gost ove svjestenicke kuce. Pritom je osvjestavao popravljene crkve i cesto ih darivao, kao na primjer gore pomenuto raspece na ikonostasu crkve Sv. Jovana, zatim antimins(2) koji je poklonio crkvi sv. Tiodora kao i odezdu ( felon i epitrahilj) u kojoj je vrsio sluzbu bozju tokom svog boravka u Popovicima. Drugi je taj, da je imao blizak odnos sa svjestenicima iz ove kuce, koje je sam rukopolagao i koji su mu bili ljudi od povjerenja u njegovim neumornim nastojanjima da Grbalj i Boku iscupa iz ruku mletackih, austrijskih ili francuskih okupacionih snaga. Isto tako, kad je pozivao Grbljane u pomoc prije bitaka na Krusima i Martinicima, oni su mu obezbijedjivali cete dorovoljaca iz Grblja.
U znak zahvalnosti i najvece moguce casti, sveti Petar je darivao jednog Popovica poklanjajuci mu svoj sopstveni noz, pistolj i stap. (pretpostavlja se da je to bio Stijepo popa Krsta Ivova Popovica koji je neko vrijeme boravio kod Popovica na Njegusima pod zastitom Petra I, izbjegavajuci tako krvnu osvetu Bojkovica i drzavno gonjenje austrijske uprave u Boki)
U vihoru II svjetskog rata nestali su noz i pistolj, prilikom jedne zaplijene oruzja od strane talijanskih okupacionih vlasti, a stap svetog Petra se cuva u bratstvu Popovica kao najveca relikvija. Iako su daleke 1865-te godine uzeli sv. Iliju za slavu, i danas se stari Popovici kunu i zastitu traze od sv. Vasilija i sv. Petra cetinjskog.
Nema sumnje da su Popovici uzeli masovno ucesce u ratovima crnogorsko-bokeljske vojske protiv austrijskih i Napoleonovih trupa pocetkom 19-tog vijeka i dozivjeli makar nakratko ostvarenje dugo sanjanog sna o obnovi „Ivanbegovine“ t.j. ponovnom ujedinjenju Crne Gore i njenog Primorja. O tom snu Grbljana govori eminentni istoricar Dragoje Zivkovic, a Predrag Malbasa ga u studiji „Dva crnogorska manastira“ citira: "Tradicija govori da su Grbljani najbolje živjeli pod vlašću Crnojevića. Tradicija takođe bilježi i nerijetki običaj sahranjivanja u crnogorskoj nošnji, sa motivom da se bude Crnogorac pod zemljom kada se nije moglo biti na njoj". ( Dragoje Živković "Istorija Crne Gore", 291 - 293)
1807. godina: Iguman manastira Podlastva Gligorije Bucin 1807. godine izdaje spisak grbaljskih svjestenika. U knezini Bojkovic ih je 6, a jedan od njih je pop Pero Popovic.
1807. godina: Knez Ljubanovic se obraca vanrednom providuru (francuska uprava) i zali se na popa Djura Popovica i njegovoga brata zbog spora sa Bojkovicima. U pismu se navodi da su pomenuti obrali rumetin sa bastine Bojkovica i odnijeli kuci. On moli vlast da narede knezu Tujkovica, da posreduje kod Popovica da vrate rumetin, jer su Tujkovici sa njima svojta, pa ocekuje da ce ga poslusati. Ako ga ne poslusaju, treba sazvati tri knezine, da im to narede.
1808-1813 godina: Popis onih koji placaju porez u knezini Bojkovic. Popisani su knez Niko Bojkovic sa 8 popova iz knezine medju kojima i pop Djuro Popovic.
1809-1813 godina: Spisak domacina knezine Bojkovic: Popovic Mitar (12 clanova porodice), Popovic Ivo (9 clanova), Popovic Filip (4 clana), Popovic Pero (4 clana), Popovic Marko (7 clanova).
1811 godina:
1. Vikar (Zelic) odgovara igumanu Grigoriju Bucinu na njegovo pismo i prijavu protiv popa Djordja (Djura) Popovica koji je vjencao Carevic Marka sa zenom koja ima muza. Iguman neka naredi Carevicu da ostavi zenu, jer ga ceka kazna. Svjestenik (pop Djuro Popovic) ce bit lisen cina.
2. Iguman Gligorije Bucin iz manastira iz "drzave od Grblja" javlja Vikaru Zelicu da je dobio njegov dopis po pitanju osvecenja crkve u kojoj je poginuo "onaj covjek". Objavio je episkopsku poslanicu. Zali se na popa Djura Popovica iz knezine Bojkovica i popa Pavla Marovica iz knezine Lazarovica, koji se nedostojno ponasaju.
3. Popis parohija: Br. 13 Zagora
Hramovi: sv. Vasilije, sv. Ilija, sv. Jovan, sv. Todor, Vjernika:160
Paroh: Petar Popovic, 40 godina star, izdrzava se: od vjernika, godisnji prihod: psenica u vrijednosti 50 franaka, dijeli sa dva kapelana.
1812 godina:
1. Poziv Vojinu Petrovom Midorovicu iz Gostojevica knezina Bojkovica i Petojevic Niku Vukovu iz Vranovica. Oni izjavljuju da je vjencanje odobreno od Vladike crnogorskog, a uradili su popovi Djuro Popovic i Marko Djuric iz knezine Bojkovica i Pop Jovo Dobrisa. Pisac (vikar Zelic) kaze da se Vladika (crnogorski) ruga sa naredjenjima episkopa (dalmatinskog) Kraljevica i kaze da Vlada (francuska) ne stiti pravoslavnu vjeru.
2. Zalba arhimandrita Gligorija Bucina iz 1812-te godine upucena episkopu, a obavjesten je i vladika Crnogorski, na kapelane, popa Djura Popovica i popa Marka Djukica iz knezine Bojkovica i popa Jova Dobrisu koji su protiv zakona vjencali Vojina Midorovica iz knezine Bojkovic i Nika Vukova Petovica iz knezine Lazarovic i ocekuje da ih episkop kazni.
1814 godina: Spisak svjestenika svjetovnih:
Br.45 Petar Popovic, 44 godine, rodjen u Grblju, paroh zagorski, crkva sv. Vasilija, pomocne crkve sv. Ilije, sv. Jovana i sv. Todora. Godisnji prihod 40 forinti. Srednje sposoban, primjernog vladanja.
Br.46 Krsto Popovic, 30 godine, rodjen u Grblju, kapelan parohu pod 45. Dijeli prihod sa parohom. Srednje sposoban, primjernog vladanja.
Br. 47 Djuro Popovic, 30 godina, rodjen u Grblju, kapelan parohu pod 45. Dijeli prihod sa parohom. Srednje sposoban, primjernog vladanja.
1816. godina: Pop Jakov Popovic iz Kotora pise episkopu (dalmatinskom) Kraljevicu o prosidbi Stane ceri Jova Picana: Stanu je prosio pop Djuro Bojkovic za sina, a zatim i pop Krsto Popovic za brata. Po popu Jakovu u oba slucaja je brak zbog navodnog srodstva nemoguc.
1829. godina: Pop Pero Popovic se pominje u testamentu Mare Lazarovic koja mu ostavlja 1 cekin
1835. godina: Pismo popa Pera Popovica sa njegovim pecatom.
1835-1897. godina: Spisak testatora kojima je pravljen testament hronoloski:
Popovic Marka Ivo 1835/40
Popovic Stijepa Mitar 1860/61
Popovic pok. Filipa Joko (*1822+1861) 1861
Popovic Laza Krsto (*1829+1864) 1864
Popovic pok.popa Pera Lazar 1870
Popovic Ivana 1880
Popovic cer popa Djura Jane (*1826 +1880) 1880/81
Popovic zena Pera Mare 1897
1841. godina: Pop Pero Popovic krsti Marka (Mitrofana) Bana, kasnijeg Arhiepiskopa cetinjskog, autokefalne Crnogorske Crkve.
1849. godina: Spisak knezeva i glavara grbaljskih iz 1849-te dje se pominje Lazo Stankov Popovic kao glavar sela Zagore (capo Villa di Zagora).
1850. godina: Objava u Sematizmu dalmatinske eparhije o smrti popa Pera Popovica 1849-te godine i da je pop Djuro Popovic preuzeo parohiju zagorsku.
1854. godina: Objava u Sematizmu dalmatinske eparhije o smrti popa Djura Popovica te godine kao paroha Zagore i administratora Vranovica i Ljesevica.
Buna grbaljskih seljaka (bakrorez 1850.)
U ustancima 1848, 1869 i 1881 protiv austrijske vladavine, kako Grbljana tako i svih Bokelja ucestvovali su Popovici masovno, cak ne pokoravajuci se ni poslije zvanicnog gusenja pobune. Detaljna istrazivanja po obimnoj dokumentaciji pedantnih Austrijanaca u kotorskom arhivu iziskivace veliki trud i vrijeme, ali ce potvrditi prisutno predanje o vaznoj ulozi koju su u organizaciji i vodjstvu pobuna odigrali pripadnici ovog bratstva.
Do tada pomenucemo do sada poznate gubitke u borbama ili u odmazdama austrijske vojske i policije:
1869. godina: Mitrofan Ban pominje Bogdana Ilijinog Popovica kao ranjenika sa bitke na Gorazde koji se lijeci na Mircu pod zastitom Knjaza Nikole na crnogorskoj teritoriji.
Po Djuru Kruti ucitelju, u napadu Grbljana na tvrdjavu Gorazde poginuo je Stanko Jovov Popovic.
Jovo Mitrov Popovic je po Vasku Kosticu, samim cudom izbjegao vjesanje u Budvi, ali je prije toga nevidjeno mucen u jednoj kaznenoj akciji austrijskih vlasti protiv pobunjenih Grbljana 1869. godine.
(Grupna fotografija vodja grbaljsko-krivosijske pobune, u sredini sjedi Marko Stankov Popovic. Ovo je delegacija Bokelja koja je 1869 posjetila Carevinsko Vijece i predocila zahtjeve ustanika Becu.)
1871-1875 godine: u Manuale del regno di Dalmatia i Avisatore Dalmato, objave o izborima Bogdana Ilijinoga Popovica za zamjenika nacelnika opstine Grbalj.
Kao i za vrijeme drugih vladara iz kuce Petrovic-Negos, kada su cete dobrovoljaca iz Grblja isle da pomazu u bitkama na Vrtijeljci, Carevu Lazu, Krusima i Martinicima, tako su i monumentalne pobjede crnogorskog oruzja na Vucjem dolu i Fundini i pored najstrozije zabrane austrijskih vlasti, bile obiljezene ucescem Grbljana i Popovica.
Petar Lubarda "Bitka na Vucjem dolu"
1876-1878. godina: U Crnogorsko-turskom ratu su po predanju ucestvovali Pero Stijepov Popovic (1836-1918) u bici na Vucjem dolu i oslobodjenju Niksica, a Djuro Radov Popovic (1849-1911), je po Filipu Alekovom je u Crnoj Gori proveo cijeli rat, i od Knjaza Nikole za zasluge u ratu dobio zemlju u novooslobodjenim teritorijama kod Ulcinja, dje je ostao da zivi sa porodicom.
1885. godina: cestitka ucenika Glavatsko-Visnjevske skole Mitrofanu Banu za ustolicenje na tron cetinjskih Arhiepiskopa i Mitropolita crnogorskih, pominju se ucenici: Jovo Popovic, Niko Popovic, Ivo Popovic.
1888.godina: Procijenitelji za isplatu zemljista za gradnju austijske tvrdjave Gorazde, pominju se 13. marta 1888. godine: Predsjednik opstine Pero Jokov Macic, seoski rondista Bozo Markov Kralj i nas Marko Stankov Popovic.
1890. godina: U Potvrdi o pomirenju zakrvljenih porodica Bojkovica i Zeca medju pomiriteljima iz cijele Boke i Crne Gore (otamo je dosao Pavle Rovinski koji je ovaj dogadjaj opisao u knjizi "Crna Gora u proslosti i sadasnjosti") koja je datirana na 27.avgust 1890 nalazi se i Marko Stankov Popovic.
1891. godina: po Sematizmu eparhije bokotorsko-dubrovacke i spicanske,te godine je rukopolozen otac Mitrofan (Mitar Bogdanov rodjen 1867.godine) Popovic za djakona 06.12.1891, a za prezvitera 29.02.1892. Bio je jeromonah i nadstojatelj manastira pod Lastvom od 1894-1898. Od 1899-1912 (zadnji put pomenut) je jeromonah u manastiru Duljevo u selu Kuljace iznad Budve. Popu Jovu Mikijelju parohu zagorskom od 1868. godine je 1904. odrzao "dirljivo nadgrobno slovo". Od 1905-1910 jeromonah Mitrofan Popovic je administrator zagorske parohije.
1897-1908. godina: Darodavci grbaljskih crkava iz Popovica hronoloski:
1897. crkva sv. Ilije Zagora: Djuro Popovic, dvije svjestenicke "okrute".
1906. crkva sv. Vasilije Zagora: Mitrofan Popovic, 20 kruna.
1907. crkva sv. Stefan Krimovice: otac Mitrofan Popovic, jedan trebnik.
1908. crkva sv. Vasilije Zagora: Stane Djurova Popovic (1869- ), 20 kruna.
1908. crkva sv. Vasilije Zagora: Vojin Popovic (1869-1952), kandjelo od tuca.
1902. godina: Nacelnik Opstine grbaljske je Stanko Markov Popovic (1881-1939), a njegov "prisjednik" je Ivo Ljubanovic.
1909.godina: casopis "Glas Crnogoraca" u broju od 21.02.1909 objavljuje imena davalaca priloga za djeciju bolnicu na Cetinju dvadeset Grbljana iz Egipta medju kojima je Marko Ivov Popovic.
1912-1913. godina: U Balkanskim ratovima je u sastavu crnogorske vojske ucestvovao i dobrovoljacki bataljon koji je sam osvojio turski grad San Giovanni di Medua 3. novembra 1912. Austrija je diplomatski pritiskala Crnu Goru da rasformira bataljon od njenih podanika medju kojima u bili nasi Popovici, dobrovoljci u Crnogorskoj vojsci: Marko Stankov Popovic, njegov sin Stevo Markov Popovic kao i bratsvenici Vladimir Stankov Popovic, Stanko Djurov Popovic (ovi zadnji troje su dosli zato iz USA, dje su bili na rad , opsirnije nize u tekstu).
Marko S. Sovran je 2003. godine izdao knjigu o dobrovoljcima u ratovima 1912 do 1918 u kojoj je objavio puno imena i zanimljivih podataka o grbaljskim dobrovoljcima, medjutim pokusao je da falsifikuje tekst zakletve koju su polagali dobrovoljci pred put iz Amerike i Kanade za Crnu Goru. Ovu moju sumnju mi je licno potvrdio Vlado Gojnic, jedan od najvecih znalaca o crnogorskom i jugoslovenskom iseljenistvu toga vremena. Originalni tekst zakletve je objavljen u nekoliko knjiga slicne sadrzine i nije jasno sto je Sovran htio time postici osim da zadovolji svoje uho citajuci tu svoju verziju. Ovo nije bilo sve oko cega se nijesu slagali autor Sovran i neki od saradnika na ovoj knjizi, ali da ne ulazimo u ideoloske kontraverze.
Saradnik za selo Zagora je bio Ivo Alekov Popovic. Po njemu je jedini ucesnik Balkanskih ratova iz bratstva Popovic iz Zagore bio Marko Stankov Popovic. Medjutim 2018. godine razmjenom podataka sa drugim istrazivacima dobijam kopiju dokumenta Ministarstva unutrasnjih djela Kraljevine Crne Gore iz avgusta 1913. godine, dje Stevo Markov Popovic sin pomenutog Marka koji je zivio u USA trazi pasos, jer kaze da je kao austrijski drzavljanin dosao u CG ilegalno da se prikljuci borbama crnogorske vojske, i sada trazi da mu drzava CG pomogne i izda crnogorski pasos da se vrati na posao u Ameriku. Osim toga citam 2020. godine "Prilog proucavanju grbaljskih iseljenika u Americi u 19 i 20 vijeku" Vlada Gojnica i saznajem da su iz Amerike dosli i u Balkanskim ratovima ucestvovali i Vladimir Stankov Popovic i Stanko Djurov Popovic koji su sa crnogorskom vojskom ucestvovali u opsadi Skadra na Tarabosu. Znaci po za sada raspolozivim podacaima u Balkanskim ratovima su ucestvovali:
1. Marko Stankov Popovic
2. Stevo Markov Popovic
3. Vladimir Stankov Popovic
4. Stanko Djurov Popovic
I u posljednjoj bici staroga Kralja, Grbljani i Popovici ga nijesu ostavili na cjedilu. Iako su kao austrijski drzavljani bili pod prijetnjom da budu osudjeni na smrt zbog veleizdaje, oko1000 Grbljana i ostalih Primoraca stavlja se na raspolaganje Kralju Nikoli i njegovoj vojsci u I svjetskom ratu protiv Austrije.
Svjedocenje Iva Alekovog Popovica kao saradnika na knjizi Marka Sovrana je podlozno manjim i vecim korekcijama dobijenim iz nepobitnih izvora i izjavama nasih bratsvenika o svojim blizim precima. Prvi nedostatak njegovog svjedocenja je da su svih 18 pomenutih ucesnika 1. Svjetskog rata bili dobrovoljci u crnogorskoj, srpskoj i americkoj vojsci. Da to nije u potpunosti tacno otkrio je prvi Dejan Perov Popovic nasavsi ime Nika Radovoga Popovica poginulog u austrijskoj armiji i time pocinje da se se otmotava dosta veliko klupko. U daljem tekstu cu se drzati Ivove verzije, a kurzivom cu pisati korekcije sa navodjenjem izvora.
Po Ivu Alekovu Popovicu:
1914-1915-1916. godina: iz pecalbe su se po objavi rata Crne Gore Austriji vratili:
iz USA i Kanade: Stevo Markov Popovic i Stanko Djurov Popovic koji se utopio pod Medovom na Badnj dan 1916. godine.
iz Soluna: Rade Ivov Popovic koji se prikljucio srpskoj vojsci i ucestvovao u Kajmakcalanskoj bici, dje je i poginuo i odlikovan je posthumno Karadjordjevom zvijezdom sa macevima.
*Po Vladu Gojnicu, Rade Ivov je dosao iz USA i preko Soluna se prikljucio srpskoj vojsci..
iz Carigrada: Filip Radov Popovic i Krsto Ivov Popovic koji je pjeske dosao u Zagoru i prikljucio se crnogorskoj vojsci, koja je vec bila oslobodila istocne 2/3 teritorije Grblja.
1914-1918. godina: poginuli ili umrli u zarobljenistvu:
1. Ivo Nikov Popovic (1873-1916) strijeljan u Spanjoli kod H. Novog. Ime mu je na spomeniku kod manastira Savina.
*Djede Milana Krstovoga Popovica
2. Jovo Lazov Popovic (1864-1917) umro u logoru u Mariboru.
*Nenad Perov Popovic je nasao u dokumentima austrijskih vojnih arhiva da je on bio osudjen na strogi zatvor u kavezu u Aradu zbog pocinjene veleizdaje austijske drzave time sto se pridruzio crnogorskoj vojsci. Umro je tamo 12.11.1917
3. Lazo Stankov Popovic (1867-1917) umro u logoru u Mariboru.
4. Filip Radov Popovic (1854-1917) umro u logoru u Mariboru.
*Po Filipu Alekovom on je zbog ucesca u crnogorskoj dobrovoljackoj vojsci u Grblju bio zatvoren u tvrdjavi Petrovaradin u Novom Sadu dje je i umro.
5. Stevo Bogdanov Popovic (1864-1917) umro u logoru u Petrovaradinu.
6. Rade Ivov Popovic (1892-1917) poginuo na Kajmakcalanu.
7. Stanko Djurov Popovic (1861-1916) utopio se pod Medovom.
*Kako je tacno stradao Stanko Djurov Popovic u brodolomu broda Brindizi u Medovskom zaliviu opisuje Vlado Gojnic: "Da bi spasio svoga suru, Stanko Popovic koji je vec bio isplivao na obalu, kad je vidio suru Mica Vuksica u hladnoj vodi kako se davi, skocio je ponovo u more i zajedno su se utopili."
8. Jovo Radov Popovic (1886-1916) poginuo u nekoj saveznickoj armiji.
*Po Nenadu Perovom, Jovo Radov je umro tek 16. 11.1920 u Denveru i vjerovatno je bio dobrovoljac u US army. Izvor: izvod iz lista preminulih USA.
9. Mitar Ivov Popovic (1889-1915) nestao u Tirolu na talijansko-austrijskom frontu. Nejasno je u cijoj je vojsci bio.
*Potpuno je jasno da je on bio vojnik austrijske KuK armije i zrtva Tirolskog fronta. Nenad Perov ga je nasao na listi gubitaka austrijske vojske kao ranjenog 1915 i vjerovatno je podlegao ranama. Izvor:Liste gubitaka austrijske armije u 1. svjetskom ratu.
10.Niko Radov Popovic (1891-1915) nestao u Italiji. Nejasno je u cijoj je vojsci bio.
*Dejan Perov Popovic ga je nasao pretrazivanjem lista gubitaka austrijske vojske 1915 u srpskom zarobljenistvu u Nisu. Nejasno je samo zasto iz zarobljenistva nije presao u srpsku vojsku ili dosao kuci u Zagoru. On nekako ulazi opet u austrijsku vojsku i gine na Tirolskom frontu iste godine.
1914-1918. godina: Prezivjeli:
1. Vladimir Stankov Popovic (1896-1942) ranjen u bici kod Verduna, vodnik US Army.
2. Jovo Stankov Popovic (1861-1921) bio u logoru u Italiji. Nejasno u cijoj je vojsci bio.
*Jasno je da je Jovo Stankov bio mobilisan u austrijsku vojsku i da se borio za njih na Tirolskom frontu, dje se vjerovatno predao Talijanima sto je bila masovna pojava kod juznih Slovena u austrijskoj vojsci.
3. Marko Stankov Popovic (1859-1921) ranjen u odstupanju kroz Albaniju.
*Kralj Nikola je odmah u ljeto 1914 licno naimenovao Marka Popovica za predsjednika grbaljske opstine. Izvor: DACG fond Ministarstvo Vojno- Lovcenski odred - komanda lijevokrilne kolone Grbalj 1914 fascikla 1
4. Rade Markov Popovic (1884-1943)
5. Filip Markov Popovic (1887-1949)
6. Stanko Markov Popovic (1879-1939)
7. Stevo Markov Popovic (1889-1956)
* Rade Jovov Popovic negira da se njegov pradjede Marko Stankov sa certi sina Radom, Filipom, Stankom i Stevom povlacio sa srpskom vojskom preko Albanije i nije se borio na Solunskom frontu. Oni su presli sa crnogorskom vojskom i Kraljem Nikolom za Italiju. Bili su smjesteni na Liparskim ostrvima, dok se vojska nije velikim dijelom raspustila. Njima je Kralj platio karte za Ameriku, jer se kao austrijski drzavljani nijesu smjeli vratiti na teritoriju Grblja. Rade Jovov i Milan Krstov tvrde da je osim njih petoro, sa njima je bio i Niko Perov Popovic blizak predak Milanu Krstovome Popovicu koji je zivo prije rata sa gore pomenutim Stevom Markovim u Annaheimu u Kaliforniji.
8. Niko Perov Popovic, sinovac strijeljanog Iva Nikova na Spanjoli, koji je zivio u USA
9. Krsto Ivov Popovic (1872-1962) umro u Feketicu, izgubio sva tri sina u partizanima tokom II svj. rata.
*Nakon aktuelnih saznanja svjedocenje Iva Alekova za Sovranovu knjigu o dobrovoljcima iz bratstva Popovica bi korigovano i dopunjeno izgledalo ovako:
1. Ucesnika rata u sastavu crnogorske vojske 13 (prezivjelih 7, poginulih 6)
2. Ucesnik rata u sastavu srpske vojske 1 (poginuo 1)
3. Ucesnika rata u sastavu americke vojske 2 (prezivjelih 2)
4. Ucesnika rata u sastavu austrijske vojske 3 (prezivio 1, poginulih 2)
Ucesce Popovica u domacim vojskama u II svjetskom ratu namjerno izostavljam, da ne bih vrijedjao jos nezarasle rane bratoubilackog sukoba, koji nazalost nije mimoisao ni nase bratstvo.
s
Iseljavanje Popovica iz Zagore:
O dosta neprecizno datiranim iseljavanjima govore Rade i Filip Jovovi nadovezujuci se na ranija kazivanja njihovog oca Jova Filipova:
Prvo je vezano za Spic i tamosnje Popovice. Navodno tamo zive dva razlicita bratsva Popovica od kojih jedno slavi sv.Vasilija velikoga i potice od nas. Jovo Filipov je tvrdio da je tamosnjem popu Iliji Popovicu slava Vasiljevdan i da su do 2. svjetskog rata oni njima isli u svatove i redovno se posjecivali. Po slavi koji ta spicanska grana slavi mozemo grubo datirati prije naseg prelaska na slavljenje sv. Ilije t.j.1865 godine.
Drugo bi moglo takodje biti hronoloski svrstano u prvu polovinu 19. vijeka. Navodno jedan mladji Popovic je otisao iz Zagore zato sto ga je otac javno udario tj osamario, jer se posvadjao i izbio nekoga iz kuce knezeva Bojkovica. Otac ga je tako kaznio da ga Bojkovici ne bi ubili zbog ucinjene sramote. On se osjecao obrukan i izdat, pa se odselio navodno za Nevesinje. Otac je time sprijecio novo krvoprolice izmedju Popovica i Bojkovica, ali je izgubio sina. Rade Jovov pominje nekoga Popovica iz Nevesinja koji je sredinom proslog vijeka, njemu ili nekome iz njihove kuce rekao da on zna da su oni u Nevesinje iz Grblja doseljeni. S obzirom na krvnu osvetu sa Bojkovicima pocetkom 19. vijeka, to se vjerovatno desilo nesto poslije toga.
Po podacima koje je dao Filip Alekov, poznato je iseljenje Popovica iz Zagore porodice Djura Radova Popovica (1849-1911), koji se nakon ucesca u crnogorsko-turskom ratu 1876-1878 ostao da zivi na novooslobodjenoj teritoriji Ulcinja, na zemlji koju mu je Knjaz Nikola dao za izuzetne zasluge u ratu. On je imao sina Nika Djurova i od njega unuke: Djura, Blaza, Djinu i Rosu. Djurovi potomci su iza II svj. rata odselili za Srbiju, dje se krajem 20. vijeka ova porodica gasi. Blazovi potomci su danas naseljeni u Kotoru.
Sljedece je bilo oko 1881 kada su se Popovici najduze u Grblju opirali sluzenju vojnog roka u austrijskoj vojsci. Po pokojnom Jovu Filipovu, pri pokusaju hapsenja dva ometnuta Popovica od strane policije ("kolone"), jedan od njih je "opalio preko ledja" i smrtno pogodio Krtoljanina iz bratsva Starcevica. On je pobjegao u Gornji Oravac u namjeri da predje u Crnu Goru pod zastitu Knjaza, ali po Jovu Filipovom, odatle je presao u Risan i zadnji njegov potomak je Aleksandar Popovic (intedant risanske bolnice).
Period izmedju 1890. god. i 1920.god je vrijeme intenzivnog "privremenog rada u inostranstvu". Odlazilo se u USA i Kanadu, (za Juznu Ameriku jos nemamo podataka o Popovicima iz Zagore), Carigrad, Anadoliju, Palestinu i Egipat (Turska Carevina), Odesu i Sevastopolj (Ruska Carevina).
Najveci dio njih nije tamo vodio svoju porodicu, a momci bi se zenili po povratku u Grbalj. Jedan manji dio je Novi svijet prihvatio kao svoju novu domovinu, i kao prvog trajnog iseljenika pretpostavljamo Jova Lazova Popovica (1852-1924) sa sinovima Blazom (1888-1928) koji je sahranjen u Americi i Lazom (1892-?).
Uvidom u imigracione dokumente luke New York u sabirnom centru na ostrvu Ellis Island, vidimo da Blazo Jovov Popovic rodjen 1888. godine iz Zagore, ide 24.06.1907 kod Jova Popovicha naseljenog u gradu Wheeling u drzavi West Virginia na granici sa Ohio-m i nedaleko od Pennsylvania-e, dje je bio gro radnika iz Crne Gore i njenog Primorja, kao i iz Hercegovine i Dalmacije.
Jovovoga sina Laza pretpostavljamo na krajnjem sjeverozapadu USA, na samoj granici sa Kanadom u primorskom gradu Bellingham u drzavi Washington, jer Ivo Popovic rodjen 1865.god. iz Zagore, ide 01.06.1907 kod rodjaka Laza Popovicha preko New Yorka za Bellingham.
Ovdje cemo hronoloski prenijet podatke o ulazu Popovica iz Zagore u Ameriku preko Ellis Islanda:
16.05.1900 Niko Popovic rodjen 1860.g .iz Zagore, Austria.
18.05.1906 Blaz Jovo Popovic rodjen 1888.g. iz Zagore, Austria.
(ide kod Jova Popovicha Marshalstreet Wheeling W.V.)
28.05.1907 Nikolo Popovic rodjen 1885.g. iz Zagore, Austria.
(ide kod "druga" Iva Popovicha Marshalstreet 104 Williamson W.V)
Stevo Popovich rodjen 1864.g iz Grbal, Austria.
(ide kod rodjaka Nika Popovicha)
01.06.1907 Stevo Popovich rodjen 1889.g. iz Zagore, Austria.
Stevo Popovich rodjen 1884.g. iz Zagore, Austria.
(obojica idu kod strica Jova Popovicha Wheeling W.V.)
Ivo Popovich rodjen 1865.g. iz Zagore, Austria.
(ide kod rodjaka Laza Popovicha 706 11street Bellingham W.)
24.06.1907 Jovo Popovic rodjen 1887.g. Cattaro, Austria.
02.09.1912 Stevo Popovic iz Zagore, Austria.
Po Filipu Alekovom, sinovi Iva Nikova Popovica (1873-1917), Ico i Mirko (nema ih u rodoslovnom stablu Marka Brankova) su oko 1900-te posli u USA, drzava Montana. Po njemu i Peru Bozovu, dolazili su 70-tih godina sa potomcima u Zagoru. Cilj u Montani im je najvjerovatnije bilo rudnicki gradovi sa najvise nasih iseljenika Butte ili susjedna Anaconda.
Vaso Perov Popovic (1884-1971) je kao mladic otisao u nekadasnju carsku Rusiju i po Peru Bozovu, bavio se uspjesno trgovinom u Odesi i Sevastopolju. Izbijanjem revolucije u Rusiji Vaso napusta obalu Crnog mora i nakon zavrsetka I svjetskog rata, nasao se u Vojvodini koja je usla u sastav novoosnovane jugoslovenske drzave, dje je nastavio da se bavi trgovinom i kasnije tridesetih godina ugostiteljstvom u Beogradu. Vaso Perov zvanicno nije imao potomaka, ni u Rusiji, a ni u Vojvodini i pored bogatog ljubavnog zivota Casanove iz Zagore. Galantni "Cernogorec" za njegovo doba divovske visine (preko 2 m), vrlo brzo je upao u oko ruskim damama u Odesi pocetkom proslog vijeka i medju onima koje su podlegle njegovom sarmu bila je i jedna ruska grofica.
Krajem 19-tog i pocetkom 20-tog vijeka u Carigradu je postojala velika kolonija nasih ljudi sa Crnogorskog Primorja i Knjazevine Crne Gore. Oni su tamo iz neobjasnjivih razloga nazivani Hrvatima, a njihov glavar preko kojeg je turska vlast rijesavala probleme sa tom zajednicom, hrvatbasom. To je bila neka vrsta privremenog rada u inostranstvu, ali je kroz kontakt nasih ljudi sa pravoslavnim grckim i ruskim zajednicama doslo i do nekoliko brakova sa tamosnjim Grkinjama i Ruskinjama. Po raspolozivim podacima Filipa Alekova u Carigradu su u pecalbi bili:
Krsto Ivov Popovic (1872-1962): koji je radio na imanju nekog bega i koji je po objavi rata pjeske dosao u Zagoru i prikljucio se crnogorskoj vojsci. Vjerovatno je kao dobrovoljac dobio zemlju u Feketicima poslije I svjetskog rata, dje je umro 1962 godine.
Filip Radov Popovic (1854-1918): je ozenio Grkinju Estatiju i djeca Marika, Dusan i Aleksandar su rodjeni u Carigradu.
Niko Djurov Popovic (1878-?): je sin Djura Radova, rodonacelnika ulcinjske grane Popovica. On je u Carigradu dobio cetvoro djece: Blaza, Djura, Djinu i Rosu.
Marko Bogdanov Popovic (1857-?): on je u Carigradu ozenio Ruskinju Mariju Nikolajevu i tamo dobio djecu: Iliju i Jovanu.
Stefan (Stevo) Bogdanov Popovic (1864-1917): je sa bratom Markom bio u Carigradu, ali je on bio i u Americi.
Postoje podaci da su Popovici isli u pecalbu u Palestinu i u Egipat ili Misir kako su ga tada zvali. Najcesce su bili angazovani na izgradnji zeljeznickih pruga, a ako su jos ranije bili tamo polovinom 19-tog vijeka, mozda i na prokopavanju Sueckog kanala. Prvo u Aleksandriji a potom u Kairu je ostao da zivi:
Marko Ivov Popovic (1877-1933): bio je ozenjen Danicom Medin iz Pastrovica i u Kairu je dobio djecu: Olgu, Iva, Vladimira, Milivoja i Aleksandra.
Interesantna je storija ove mnogobrojne familije od koje se niko nije vratio u Zagoru, a rastrkali su se po cijelom svijetu.
Milivoje (Mili) Popovic (1915-1989): nije se zenio i zivio je sa majkom Danicom u Egiptu.
Aleksandar (Miso) Popovic (1916-1987): ozenio je Tinu (grcko-talijanskog porijekla) i nijesu imali djece i zivjeli su u Egiptu.
Olga Popovic (1912-1989): udala se za Ahmeda iz ugledne familije Khadr, koja je dala ministra vanjskih poslova pod predsjednikom Sadatom. Olgina unuka Reem Ahmed Khadr je ukazom Vlade Crne Gore iz 2009-te godine, dobila crnogorsko drzavljanstvo.
Ivo Popovic (1913-1961): je ozenio Terezu Sancilio iz Italije. Zivio je u Djenovi. Tamo je dobio djecu: Djanklaudia (1939) i Ileanu (1945). Djanklaudio ima sina Rikarda (1967) i cer Paolu (1969).
Vladimir Popovic (1914-1991): ozenio je isto Talijanku Klaru Reforiko. Iz Egipta su se preselili za London i imaju cer Lilian (1939) koja je udata u Sloveniji i sina Piera koji zivi u Kanadi.
Ovo su bili rijetki izuzeci da Popovici zauvijek napustaju Zagoru i tako je ostalo do kraja II svjetskog rata. Tada, sto kolonizacijom Vojvodine, sto industrijalizacijom, nestalo je seosko stanovnistvo Popovica iz Zagore i time podijelilo sudbinu mnogih sela iz pasivnih krajeva socijalisticke Jugoslavije. Katastrofalni zemljotres 1979-te godine je definitivno stavio tacku na naseljenost Popovica u Zagori, devastacijom starih kamenom zidanih kuca. Nakon toga u Zagori su ostali da zive samo dva staracka domacinstva.
Mladi i radno sposobni Popovici zive i rade skoro iskljucivo u dva grada koji gravitiraju Grblju, a to su Budva i Kotor. Po meni poznatim podacima, osim u ova dva grada, u Crnoj Gori imamo po jednu porodicu Popovica u Baru, Cetinju i Podgorici.
Od bivsih jugoslovenskih republika, bilo ih je sluzbom preseljenih u Beogradu i u Feketicima u Srbiji.
Postoji i jedna porodica koja se prije II svjetskog rata iselila u hrvatski Dubrovnik.
Od evropskih zemalja, u Svajcarskoj je do 1977-te godine zivio Kosto Stevov Popovic koji nije imao potomaka.
U Italiji pretpostavljamo potomke Iva Markovog koji se iz Egipta preselio za Djenovu.
U Engleskoj je zivio poslije prelaska iz Egipta Vladimir Markov Popovic (London) do 1991-te godine. U Engleskoj je takodje do 1990-te godine zivio i Niko Jovov Popovic koji nije imao potomaka. On je tek koju godinu pred smrt posjetio Crnu Goru, bio u Zagori i posjetio rodbinu u Kotoru i Budvi.
Frankfurt na Majni u Njemackoj je takodje nova domovina jedne porodice Popovica iz grbaljske Zagore, ciji je clan pisac ovih redova, Nenad Perov Popovic dje zivi i radi sa suprugom Larisom, cerkom Ivanom i sinom Filipom.
Napomene:
(1) Pop Savo Nakicenovic proglasava Boskovice i Strahinje kao iskopana bratstva, iako evo 100 godina nakon prikupljanja podataka za njegovu studiju te porodice imaju zive potomke. U susjednom selu Kovaci, cak ni ne pominje znacajno bratstvo Buzdovan.
(2) Antimins i odezda sv.Petra se nazalost nalaze u riznici SPC u Kotoru i nije ih moguce vidjet ni potomcima onih kojima je to sv.Petar poklonio, bez licnog prisustva kotorskog paroha SPC. Slicna je situacija sa ikonama iz crkve sv. Vasilija, koje su od katastrofalnog zemljotresa 1979-te g. evo vec vise od 35 godina na „restauraciji“ u Beogradu (podatak iz 2006 godine).