MEMOARI STEVA NIKOVA BAJKOVICA IZ KOVACA - GRBALJ

“Crnogorac sam po pripadnosti, a po svome vaspitanju ja sam Francuz.“
Početak evropskog rata zatekao me je u Abisiniji, gdje sam se nalazio kao činovnik ruskoga poslanstva. 
Na glas, da je Crna Gora objavila Austro-Ugarskoj rat, krenuo sam se, početkom avgusta, iz Adis-Abebe u domovinu s namjerom, da se stavim na raspoloženje ministarstvu vojnom na Cetinju. Početkom septembra stigao sam na talijanskom brodu ''Ćita di Bari'' u San Đovani di Medua, odatle ribarskom barkom produžio za Ulcinj i stigao na Cetinje 10. septembra. 
Idućeg dana odredio me je ministar vojni, na zahtjev francuskog poslanstva i artiljerijskog komandanta Grelijea, na službu pri francuskom detašmanu teške artiljerije na Lovćenu. Odmah sam se javio na dužnost i osmog dana bio sam određen kao tumač pri baterijama na Kuku. Tu sam vršio službu sve do konca februara 1915, kada je posluga stare, topovima austrijskih ratnih brodova uništene francuske artiljerije konačno napustila Lovćen i otišla u Francusku. 
Već u decembru 1914. nestao je hljeb, a peći su potpuno prestale raditi na Cetinju. Lovćenski odred životario je sa ono malo hrane, koja se mogla nabaviti u Budvi, a ostala vojska dobijala je, s vremena na vrijeme, nešto hrane iz Zete i Podgorice. Narod je ovom nesposobnošću vojne intendature, od čije je djelatnosti većinom zavisila i njegova ishrana, u to doba bio doveden u očajno stanje, te je vlada crnogorska došla u toliko težak položaj, da je u ovakvom stanju gledala najozbiljniju opasnost po opstanak cijele zemlje. 
Ovu državnu nezgodu iskorišćavali su neumorno kako srbijanski oficiri, koji su bili na službi u Crnoj Gori, tako i oni Crnogorci, koji su se školovali bili u Beogradu i koji su se već nalazili u službu Nikole Pašića i Crne ruke, te je zabuna u narodu njihovim rovarenjem dostigla bila vrhunac. Cilj ovih mahinacija bijaše stvoriti u narodu nepovjerenje u sposobnost i iskrenost sopstvene državne uprave i pripremiti terena za bezuslovno pripojenje Crne Gore Srbiji. 
Narodu, kako onom pod oružjem, tako i onome na domu, govorili su ovi agitatori, da je kralj Nikola tajnim ugovorom sa Austrijom ''prodao'' Crnu Goru ovom vjekovnom neprijatelju, da dvor i ministri primaju od saveznika novac i hranu u izobilju, ali je ne daju narodu, jer je to, bajagi, ugovoreno sa Austrijom, da crnogorski vladar i državnici takvim radom idu protiv interesa sestrinske Srbije, žele njenu privremenu propast, poslije koje kralj Nikola iz ruku Austrije ima da primi krunu sviju Jugoslovena. Ovi glasovi bili su vješto i proračunato lansirani u najtežim momentima, kada je glađu izmučeni narod bio veoma blizu da im i vjeruje, jer, s druge strane, nije vidio, da se išta od strane dvora i vlade preduzima, kako bi se ova agitacija u začetku još ugušila. 
Jedne večeri, oko 18. aprila, bijaše u kafani ''Latur'' neće izbjegličko društvo – u njemu, između ostalih, Andrija Radović, inž injer Dešković sa gospođom g. i g-đa Đ. Vukotić, Novak Matanović, te Drag. Matanović – koje je, kao i redovno, pretresalo pitanje rata i nedaće Crne Gore. Između ostaloga dođe i riječ na moj rad u inostranstvu za ishranu Crne Gore, te na to stavih ja A. Radoviću direktno pitanje, zašto me je on ometao, depešama, da iz Egipta dovozim hranu za Crnu Goru. 
Podvukao sam mu i njegov podvig, da je, uprkos ovoj njegovoj izjavi, on baš pomogao Niku Hajdukoviću da u Solunu prodaje crnogorsko državno žito, a u korist svog privatnog džepa. 
Pokušavajući da se od ovih optužaba isplete, imao je Radović, pred čitavim društvom, iz mojih usta i ovo da čuje: 
- Ti si, Radoviću, onaj koji si takvim radom upropastio Crnu Goru! Za čiji je to račun bilo, to će se čuti docnije. 
Vas blijed kao krpa, ustade Radović i reče društvu: 
- Čuste li, gospodo, šta mi reče Bajković?! 
A meni poprijeti prstom: 
- Sa takvim Vašim govorom zaslužili ste da budete već odavno ''na mjestu''! 
Na tu jadničku prijetnju ja se osmjehnuh i rekoh: 
- Takvih se ne bojim! A što govorim, uvjek sam gotov i dokazati! 
Radović ustade i ode. Na primjedbu Đ.Vukotića, da je Radović dobro upisan na dvoru i da mi može naškoditi, te daje bolje da o ovome nikome ništa ne govorim, rekoh, da se ja ne bojim onoga, što uvjek mogu kao istinu zasvjedočiti. 
Oba Matanovića, pak, primjetiše, da sam potpuno dobro učinio, što sam Radoviću ovo, o čemu se i na drugim mjestima već sumnjalo, rekao u lice i da tu hrabrost treba da ima svaki čestiti Crnogorac. 
Peti dan poslije ovoga, dakle 22. aprila, u deset časova prije podne dođoše u moj stan dva detektiva, narediše da sve svoje stvari imam spakovati i krenuti odmah s njima u kvesturu. Na moje pitanje, zašto je to, ne dobih nikakva odgovora,nego mi je naredba ponovljena. 
Spakovah se odmah i automobilom dođoh u kvesturu. Tu mi nije protest ne saslušan, nego mi je komesar Bandeloni samo rekao, da se proganjam na Sardiniju kao – austrijski podanik! Ja se na ovo prenerazih i pokušah da dokazujem, da sam podanik crnogorski, no sve to ništa nije vrijedilo. Nije mi bilo dozvoljeno ni da se stavim u vezu sa crnogorskim konsulatom u Rimu, koji bi mogao najbolje dokazati ništavost takve optužbe. 
Još iste večeri budem sproveden vozom do Čivitavekije, odatle odmah lađom u Golfo Aranći, tu budem utrpan među austrijske zarobljenike i sproveden željeznicom u selo Saramana. Seljaci, koji su sve nas smatrali Austrijancima, samo što nas ovdje budacima nijesu poubijali. Duševno skrhan držao sam da ću ovdje, u ovim groznim prilikama, izgubiti i svoje tjelesno zdravlje. 
Sva sreća bijaše da mi je ondje, u žandarmeriskoj upravi rečeno, da sam interniran na ličnu strogu naredbu tadanjeg ministra predsjednika Salandre. Uzrok tome je, što sam ''osumnjičeni opasan austrijski podanik!'' Bi mi dozvoljeno, da se odatle branim. 
Depešom izvijestih o ovome odmah naš konsulat u Rimu, knjaza Petra i Đura Vukotića. Zauzimanjem njihovim i g-đe Zlatana Jovićević kod same talijanske kraljice, naredi Salandra, da se imam pustiti na slobodu, no da moram napustiti Italiju. To mi je saopšteno 22. maja u prefekturi u Kaljariju. 25-og stigoh u Rim, dovedem u red svoje papire, viziram ih kod francuskih vlasti i 28-og krenuh za Bordo. 
21. juna stigoh u Pariz. Kako sam svoga, još prije rata ušteđenog novca imao, živio sam u Parizu bez ičije pomoći, gdje sam dočekao, da Andrija Radović, u to vrijeme crnogorski ministar-predsjednik, odlazi sa toga položaja otvoreno u – srbijansku službu. Moja ranija optuživanja, da je Radović agent zvanične Srbije, a protiv napretka i samostalnosti Crne Gore, potvrdio je, eto, baš glavom sam Andrija Radović. 
Potrebno je ukazati i na to, da je A. Radović, kao predsjednik ministarstva, u Francuskoj uspio da sve uglednije Crnogorce dovede u opreku sa kraljem Nikolom. Zato su za crnogorske ministre dolazile najneznavenije ličnosti, čiji je moralni kvalitet, uz to, bio od čiste štete po ovu jadnu zemlju. Vidjelo se, da se ovo događa živom akcijom Radovićevom, kome je tada na raspoloženju stojao dispozicioni fond – srbijanski. Tako se moglo desiti da je, poslije ostavke kabineta brigadira Matanovića, jula 1917. godine, došao za ministra unutrašnjih djela saradnik Radovićev, glavom “onaj” isti Niko Hajduković. Gora pljuska po obrazu poštenijeh Crnogoraca, nije se mogla zamisliti. I da sramota bude još i veća, Hajduković je zastupao i crnogorskog ministra vojnog!? 
Ja se riješih da napustim Francusku. U to vrijeme stiže u Pariz iz Petrograda, od Kerenskoga imenovani komandant jedne ruske brigade na solunskom frontu, Crnogorac, đeneral Luka Gojnić. Znajući se s njim još iz ranije, udesismo da kao njegov ordonans-oficir pođem u Solun. 
Idućeg dana dobijem poziv od Lazića, koji me primi u ministarstvu unutrašnjih djela i počne nagovarati, da ne odlazim na front, jer bih ''opštoj stvari'' bio mnogo korisniji na drugoj strani. Predloži mi, da u cilju prikupljanja dobrovoljaca za srbijansku vojsku odem u Ameriku. 
Kako sam iz njegovih izlaganja vidio, da bih se ondje imao staviti na raspoloženje srbijansko-crnogorskom agitacionom komitetu Andrije Radovića, odbijem prisatanak energično i ponovim, da ću ja ili stupiti u srbijansku vojsku i pratiti Gonića, ili ću, pak, prijeći u vojsku francusku. Lazić, na ovu moju izjavu učini se, kao da pristaje, reče mi da podnesem pismeno opis čitavog mog života, zbog čega da se prijavim sekretaru ministarstva unutrašnjih djela B. Todoroviću. Ja posjetim Todorovića, koji stavi na zapisnik čitavu moju biografiju i reče mi da rješenje sačekam. 
U ovom čekanju proteče opet nekoliko dana. Jednoga jutra potraži me u kafani ''Bejaz Kula'' g. D... jedan mlađi službenik iz srbijanskog ministarstva vojnog, rodom Hercegovac, (čije ime danas još moram da držim u tajnosti, kako mu se Srbijanci, po poznatom običaju svome, ne bi osvetili), prikaže mi se i reče otprilike ove riječi: 
- Meni je poznato, da ste Vi tražili da stupite u srbijansku vojsku. Vama, vjerovatno, nije poznato, od kakvih teških posljedica po Vas može biti taj korak, no ja, kao Vaš brat Hercegovac, velim, da se te namjere ostavite. Vi ne znate, kakvim opasnostima izlažete, kao Crnogorac, svoj život, a nije Vam poznato ni to, šta su Srbijanci u stanju sve da učine sa Vama, samo da bi došli do svojih ciljeva. Ja Vam velim ukratko: život Vam je u opasnosti i gledajte samo kako ćete se živi spasti Soluna. 
Meni je u prvi mah izjava ovoga čovjeka izgledala zagonetna, pa i simnjiva, što se njegovoj pažnji nije moglo oteti. 
- Gospodine Bajkoviću – rekao mi je odmah D.... – nemojte da sumnjate u ovo što Vam govorim. Ja Vam ponavljam: ja znam šta ste Vi u molbi Vašoj iznosili, a znam šta Vam oni u ministarstvu spremaju. Ako mi ne vjerujete, a Vi čujte ovo: Vas stalno prate i Vama se radi o glavi, jer nećete da vršite onu službu, koju Srbijanci silom hoće da Vam natovare. Evo, oni ljudi su određeni da Vas prate na svakom koraku! 
I pokaza mi potajnike, koje je dotle nisam bio ni primjetio. 
Ovaj događaj silno me je bio uznemirio. G. D. opominjao me je u istom smislu nekoliko dana uzastopce. Jednom mi je rekao i ovo: 
- Oni Crnogorci, koji se ne daju u srbijansku službu, a ovi hoće da ih pošto poto dočepaju, bivaju hvatani od strane srbijanskih žandarma u stavu njihovom, na glavu im se odmah natakne šajkača i vezani bivaju sprovođeni u komandu mjesta kao – srbijanskki vojni bjegunci! A oni, kojima je već unaprijed od strane Srbijanaca potpisana smrtna presuda, dotjeruju se u komandu mjesta pred pukovnika Tucakovića, koji žandarmu, u prisustvu dotjeranoga, obično rekne: 
''Odvedite ovoga, pa neka se onda vrati kroz pet minuta''. Taj, razumije se, nije se više nikada vraćao, jer te riječi su značile koliko i ''ovaj odmah da se smakne!'' 
Do sada je tim načinom, koliko je samo meni poznato, šesnaest Crnogoraca platilo glavom. Jedino se spasao Crnogorac Mitar Hadžić, koga su uzeli u zaštitu Englezi. 
Na mene je ovo uticalo poražavajuće. Uviđajući, da su Srbijanci doista u stanju i mene tim načinom da uklone s puta, riješio sam se, da se spasem stupanjem u francusku vojsku. 
Na dva dana iza ovoga, nađe me u istoj kafani srbijanski žandarm iz komande mjesta i upita me za ime. Kada mu kazah, on mi saopšti, da me pukovnik Tucaković zove u komandu mjesta. Rekoh žandarmu, da ću ja već doći. 
Sad mi je bilo već oko srca hladno. Opomene g. D.... počeše od toga časa dobijati svoj pravi značaj. Potražim g. D... i saopštim mu, da me Tucaković poziva. Ovaj, misleći da ni novaca nemam, pruži mi 100 drahmi sa napomenom: 
- Bježi, jer si poginuo! 
Novac odbijem, jer sam imao pri sebi dosta, no ga umolih samo, da mi odmah nabvi jednu kragujevačku bombu. Napomenuo sam, da sam rješen na sve i da ću moj crnogorski obraz braniti od divljaka do posljednje kapi krvi. 
Istoga dana u veče donese mi g. D... bombu. Ja sjedoh te večeri i napisah pisma đeneralu Saraju, crnogorskoj vladi u Neji, engleskom đeneralu Milnu, đeneralu Gojniću i svojoj majci, gdje izložih šta se sve samnom tih dana u Solunu dešavalo, te napomenuh, da mi se od strane Srbijanaca radi o glavi i da znaju, da sam u srbijanskoj komandi mjesta raznio i sebe i Tucakovića bombom, ako se do idućega dana u dva sata po podne ne bih u stan vratio. 
Sa Gojnićem odoh šefu rusko-francuske veze kapetanu Poe Davanu, kome predadoh molbu za stupanje u francusku vojsku. Ta je molba bila odmah sprovedena đeneralu Saraju. Trećega dana dobijem od šefa francuskoga štaba g. Mišao pismeno obavještenje, da sam primljen u francusku stranačku legiju. 
Dan iza toga odoh šefu informacionoga odjeljenja kapetanu Tiberu, da potpišem propisnu obavezu. Ovaj me primi hladno i o potpisivanju obaveze ne htjede ni da čuje. Meni bješe ovo veoma neprijatno, jer sam se već počeo pribojavati, da i tu, može biti, počinju Srbijanci svoje prste da upliću. Na moj odlučni zahtjev, da mi se stvar objasni, kapetan Tiber odvede me šefu francuske policije majoru Vinjolu. Tiber uđe u kancelariju Vinjola, a kroz otvorena vrata čuh glas ovoga: 
- Aha,dakle gospodin hoće da zna zašto! Neka uđe... 
Ja u Vinjolu ponovih zahtjev, da mi se takvo postupanje objasni. Na to izvuče on iz svog stola i pruži mi akt, koji je nosio naslov: Kraljevsko Srpsko Ministarstvo Vojno, sa adresom: đeneralu Saraju, komandantu savezničkih vojska u Solunu, a sa sadržinom: ...Takozvani Stevan Bojković, rođen u Boki Kotorskoj, dakle austrijski podanik, a nama poznat od 1914. godine, jeste onaj, koji je za vrijeme rata iz Egipta Crnoj Gori namijenjenu robu liferovao Austriji i jedan od najopasnijih austrijskih špijuna, koji se nalazi u savezničkoj solunskoj vojsci. Kraljevsko Srpsko Ministarstvo Vojno moli đenerala Saraja, da istoga Bajkovića smjesta dade uhapsiti i staviti ga na raspoloženje srpskim vojnim vlastima... 
Pročitavši ovo, ispustih akt iz ruku i padoh u stolicu. Major Vinjol nadoveza: 
- Znajte, da Vas ne optužuje ma ko, no jedna država, koja je saveznica francuske republike. Dakle: šta odgovarate na ovo? 
Oko mene se okrenu kancelarija. Grlo mi se steže i riječ mi ne moga izaći na usta. Na oči mi udariše suze. Za nekih pet minuta nijesam znao šta se ovo zbiva. Došav k sebi, a riješen na sve, rekoh Vinjolu: 
- Ja sam ovdje sam, bez ikoga. Crnogorac sam po pripadnosti, a po svome vaspitanju ja sam Francuz. Učitelji moji nijesu me, za dvanaest godina moga školovanja, učili da lažem. Što ću reći, to će biti istina. Ne dadnete li mi vremena za odbranu ja ću ćutati i Vi me odmah možete voditi na strijeljanje. 
Zbunjeni i dirnuti ovim mojim odgovorom, rekoše mi i Vinjol i Tiber, da imam četiri dana vremena da pismeno podnesem svoju odbranu, koja mora u detaljima sadržavati sav moj rad, za svo vrijeme rata. Opomenuše me strogo, da i ne pokušavam bjegati, jer ću biti praćen na svakome koraku. Ja im dadoh poštenu riječ, da mi bjegstvo nije ni na kraj pameti, a da ću dokazati, koliko su gnusne srbijanske mahinacije protiv Crnogoraca. 
Četvrtoga dana donio sam lično majoru Vinjolu zatraženi raporat. Prisutan bješe i kapetan Tiber. Davajući u ruke majoru Vinjolu odbranu svoju rekoh: 
- Srbijanci tvrde, da sam im ''dobro poznat'' još od 1914. godine. Kako je onda moguće da mi ti isti Srbijanci 1917. godine daju svoj diplomatski pasoš? 
Vinjol zapita, gdje mi je taj pasoš. Rekoh mu, da sam ga, na zahtjev srbijanske komande mjesta, predao u ruke komandantu pukovniku Tucakoviću. 
Tucakovića pozove Vinjol telefonom k sebi. Kroz petnaest minuta Tucaković je bio tu. Vinjol mu se okrene sa riječima: 
- Gospodine pukovniče, g. Bajković tvrdi, da je prije nekoliko dana predao Vama svoj srpski diplomatski pasoš. Molim Vas, da mi taj pasoš pokažete. Tucaković se cinično nasmija i reče rđvim francuskim jezikom: 
- A zar Vi, g. majore, možete vjerovati, da će ovakoj sumnjivoj ličnosti naše vlasti dati takav dokumenat? To je apsurd! 
Ja vidjeh kud se cilja. Dođe mi u sjećanje šta sam sve preživio, upoznadoh, evo, i moral tipova, koji nose na sebi srbijansku oficirsku uniformu i odličja Karađorđevića. Majora Vinjola zamolih, da mi dozvoli da se sa pukovnikom Tucakovićem objasnim na srpskom jeziku. Ovaj odmah pristade. 
- Pukovniče, zar Vi, kao viši srbijanski oficir, možete poreći, da Vam ja nijesam predao svoj pasoš? 
- Poznajemo mi tice Nikitine i znamo u kakvim se oblicima javljaju kod nas njegovi agenti. No, Vi ste poznati nama dobro još od 1914. godine, a znamo i čitav Vaš rad! – odgovarao je Tucaković. 
Bi mi jasno, da su i ovdje po srijedi nove “informacije” Andrije Radovića. 
- Agent Nikitin, ili ne, to se ovdje ne pita, no odgovorite Vi, da li sam ja pasoš svoj Vama predao, ili ne! – opominjao sam ovoga nitkova. 
Na ovo uđe u kancelariju đeneral Saraj. 
Ustadosmo svi i pozdravismo ga. Saraj, ne znajući šta se sa mnom događa, upita me čudeći se, zašto još nijesam u francuskoj uniformi. 
Prije no što sam sav uzbuđen mogao odgovoriti, uzme u ruke major Vinjol akt srbijanskog ministarstva vojnog, odvede Saraja u stranu i dadne mu da pročita. 
Đeneral, koji me je inače lično simpatisao, pročitavši akt pogleda me sav uzbuđen i upita strogo: 
- Šta je ovo, Bajkoviću?! 
Meni su suze tekle iz očiju i ne mogah odgovoriti, a major Vinjol poče Saraju objašnjavati o mome pasošu. 
Saraj priđe Tucakoviću i upita ga kratko i strogo: 
- Postoji li taj dokumenat, ili ne? 
Tucaković odgovori: 
- Taj nije nikad postojao. 
Ja dođoh k sebi i obratim se đeneralu Saraju: 
- Gospodine đenerale, prije no što bi me poslali na strijeljanje, molim da naredite pukovniku Tucakoviću, da upita telegrafski Pariz, da li mi je u srbijanskom poslanstvu 29. avgusta 1917. izdat taj pasoš ili ne. 
Saraj Tucakoviću ovo i naredi. Pukovnik Tucaković rekne: 
- Mi informacije iz Pariza i od svuda već imamo i budite uvjereni, da naše vlasti ne bi podnijele takvu optužbu bez prethodnoga osvjedočenja. 
Ja se, uzrujan do vrhunca, okrenem đeneralu Saraju i reknem: 
- Gospodine đenerale, časnu riječ crnogorskog oficira i vaspitnika francuskog dajem Vam, da je sve što rekoh istina. 
Tucaković upade: 
- To je sve laž! 
Ja se okrenuh Tucakoviću sa riječima: 
- Evo, dokazaću Vam, da Crnogorac ne laže! 
Iz džepa izvadih fotografske snimke moga pasoša i dadoh ih Saraju. 
Saraj prihvati fotografije. Pukovnik Tucaković izvije šiju i upre oči u papire. Đeneralu rekoh: 
- Ovo su fotografski snimci toga pasoša, a fotografska ploča nalazi se u fotografa. 
Tucaković preblijede. 
Saraj pogleda u fotografije i trže se. Primjeti na njima i potvrdu francuskog ministarstva spoljnih poslova. Hitno, se okrete Tucakoviću i indigniran reče francuski: 
- A šta velite na ovo, pukovniče?! 
Pukovnik Tucaković zamuca: 
- Pa... pa... mi nismo... nismo znali... ovaj..... 
Razumio je da je moja borba za život stvorila za njega klopku, kojoj više nije mogao izmaći. Krvolok, koji je ''kroz pet minuta'' skidao glave Crnogorcima i ostalim nepoćudnim Jugoslovenima, kukavički je drhtao pred frapantnim dokazima ništavila njegove oficirske riječi. 
Đeneral Saraj zagrmi: 
- To je besramnost! I – do viđenja! 
Tucaković se pokupi, prođe kao kroz šibe mimo nas i izgubi se. 
Mene nadvlada nervozni plač i zanjiham se kao u najvećoj bolesti. Priskočiše i Saraj i Vinjol i Tiber tješeći me riječima da vojnik treba da se savlada i uzdrži suza. No, u meni je ceptio vas od gnjeva, bola i poniženja ne vojnik, nego čovjek. Đeneral Saraj, sav preneražen, nastavi: 
- Ne mogu da razumijem, šta hoće ovi Srbijanci od Crnogoraca! 
Ja uprem prstom u pasoš i rekoh: 
- Evo što hoće! Ovo je stvar koju će svaki Crnogorac braniti do posljednje kapi krvi. 
Saraj pogleda u fotografije, a ja nastavih: 
- To je, da Cetinje, po njihovome, nije više u Crnoj Gori, nego u – Srbiji!... 
Sva trojica pojmiše o čemu se radi. 
Saraj naredi majoru Vinjolu, da smjesta izvijesti o ovome engleski informacioni biro, te da od ovoga nabavi sve podatke o meni. Vinjolu izrično napomene, da se po toj stvri, skupa sa Englezima, ima povesti najsavjesnija istraga, da sam ja od ovoga časa na punoj slobodi, a pod zaštitom francuskih vlasti, i da je za moj život odgovoran lično Vinjol. 
Na sami Božić 1917. napustih Solun i vozom otputovah u Atinu. 



27. decembra, po starom kalendaru stigao sam u prijestonicu Grčke. 
Odsjedoh u hotelu ''Central''. Po naređenju solunske francuske policije prijavio sam se odmah francuskom pomorskom delegatu pri poslanstvu u Atini, marinskom komandantu g. Mase-u. Primio me je njegov sekretar f. Žak Serna, koji mi odmah reče, da su akta o mojoj stvari već stigla, sa naređenjem, da se odavde dalje imaju preko francuskog i engleskog poslanstva nabavljati podaci o meni. 
Uzeo me je na zapisnik i vidjevši, da sam ja đak većinom onih profesora, koji bjehu i njegovi, tražio je informacije o meni i od njih. Primjetno je, da je kleveta, koju mi je srbijanski pukovnik Tucaković htio nanijeti, potpuno uništena, jedino se ima još utvrditi ona druga optužba t.j. da se i ovdje pričuvam od Srbijanaca, ali da uvijek mogu računati na pomoć francusku. 
Nije prošlo ni osam dana, a od g. Sernia dobijem poziv, da se odmah javim njemu. Tom prilikom reče mi, da se u Atini nalazi šef srbijanske tajne policije za Grčku, inače zbog krađe konja degradirani konjički poručnik Mita Lazarević, poznat pod imenom ''Mita Biftek'', koji ima naređenje, da me pred grčkom policijom prikaže kao srbijanskog vojnog bjegunca i da izradi moju ekstradiciju. 
Ovi podaci o Lazareviću potpuno su se slagali sa informacijama o njemu, koje sam odmah prvih dana dobio od Crnogoraca: Koste Vukčevića i Joka Maksimovića iz Podgorice i Iva Tučevića sa Primorja. 
Koncem mjeseca februara 1918. dođu u moj hotel dva grčka žandarma i saopšte mi da imaju narodbu, da me odmah sprovedu šefu atinske policije pukovniku Papaekonomu. Ovaj me strogo počne ispitivati, šta sam, odakle sam, šta tražim u Atini i od čega živim. Zatražio je ujedno i legitimaciju. Ja mu kratko odgovorih, da sam Crnogorac i da se ovdje bavim po upustvu francuskih vlasti. Pokazah mu i papire, koje dobih od Francuza. Za ostale informacije o meni uputih ga na francusko i englesko poslanstvo. 
Na moju izjavu, da sam Crnogorac, on se zbuni, a još više kada vide francuski ''laisser passer'', u kome takođe stojaše da sam iz Crne Gore. Pošto se živo zainteresova za moju sudbinu, kao Crnogorca, zamolio me je da mu ispričam sve što se samnom desilo, opširno. Govorio sam mu puna dva sahata. 
Kada završih, on mi izjavi svoje veliko čuđenje i ne mogade sakriti simpatije, koje u srcu svome gaji za narod Crne Gore. Suznih očiju rekao mi je: 
- Budite umireni, a budite i hrabri! Vi ste patnik za stvar Vaše otadžbine. Ne bojte se ničega, mi ćemo Vam pružiti svaku zaštitu. 
I na to mi pokaza akt srbijanske policije koji je primio bio od pomenutoga Mite Lazarevića, a kojim se optužujem da sam srbijanski vojni bjegunac i da stvaram zavjeru protiv života srbijanskog kralja Petra Karađorđevića, koji je stigao u grčko ljetište Falero prije osam dana. Tim aktom traži se i moje hapšenje. Ja mu odgovorih na grčkom jeziku: 
- Gospodine pukovniče, dokazaću Vam da je ta optužba iz osnove lažna, jer, prvo, ja nijesam ludak, koji bi radio o glavi tog starog jadnika, pošto bi me za takvo djelo svi Crnogorci ismijali, a, drugo, ja sam u Atinu došao, po savjetu Francuza, još prije dva mjeseca, kada niko još nije znao, da će taj bijedni starac doći u Falero. 
Taj protest učinio je da je, na zahtjev nekih stranih poslanika, grčka policija srbijanskom žbiru Miti Lazareviću najstrožije zabranila da ma šta preduzima protivu Crnogoraca. 
O tome izvijesto me je lično pukovnik Papaekonom. Poslije toga primijetila je, takoreći, čitava Atina da je upliv Mite Lazarevića pao bio ispod nule. Od tada su mu i vrata engleskih i francuskih vlasti u Grčkoj bila zatvorena. 
Nije bio iza ovoga prošao ni pun mjesec dana, kad jednog dana baš na podne, u poznatom restoranu ''Ivi'' dođe i do otvorenoga napada na mene. Sjedio sam u društvu jednoga Grka i jednog francuskog inžinjera. Restoran je bio prepun gostiju. 
Odjednom, ispade pred mene jedan čovjek u civilu, približi mi se i reče srpski: 
- Što ste Vi podnosili tužbe protiv mene stranim poslanicima u Atini? Odmjerih ga od glave do pete, htijući mu time staviti do znanja, da se ukloni, pa onda okretoh glavu od njega i nastavim razgovor sa poznanicima za stolom. Ovaj neznanac nastavi na srpskom jeziku protestovati, pa čak i prijetiti. Ja ustadoh na to i glasno, da su svi prisutni morali čuti, viknuh grčki: 
- Ko si? Šta si? Šta hoćeš od mene?! 
Ovaj, pošto, kako izgledaše, grčki nije znao, pokušavaše srpski da me ućutka. Ja sam već bio na čisto da je to onaj zloglasni Mita Lazarević, te produžih na grčkom, kako bi mi publika mogla biti svjedokom: 
- Ti si, dakle, onaj žbir, koji već godinu dana goniš po Atini Crnogorce! Pazi dobro, vi ćete, Srbijanci, u Crnoj Gori udariti glavom još o tvrđi zid, nego li u Solunu. 
Iza toga se okretoh glasno publici: 
- Gospodo, ja sam Crnogorac, a ovo je srbijanski špijun, koji meni i mojim zemljacima već godinu dana ne da ovdje mira. Zar je ovakav skandal moguć u jednoj slobodnoj Grčkoj? 
Ljudi, razumjevši u čemu je stvar, skočiše na noge. Zaprepašćeni ovakvim atakom, a ne krijući svoje simpatije prema Crnoj Gori, zavikaše: 
- Živjela Crna Gora! Živio kralj Nikola! Napolje sa žbirovima! Toga časa primjetih da je Lazarević krenuo rukom za revolver. U onom momentu, kada je oružje već upola bio izvukao, zgrabih ga za ruku i stegoh. Stvoriše se i žandarmi pred nama i otrgoše mu iz ruku revolver. Na zahtjev moj i publike da se ovaj zlikovac sprovede u policiju, taj podlac izvadi iz džepa legtimaciju, kojom se prikaza kao – pratilac srbijanskog kralja Petra! Žandarmi mu oduzeše revolver i pustiše ga, a publika, sva razjarena, povika: 
- Napolje iz zemlje sa razbojnicima! .... Živjeli Crnogorci! 
Uz zviždanje i larmu od strane publike, Lazarević strugnu niz ulicu. Ja, uzrujan, sjedoh za sto i produžih ručak. Iza nepunih deset minuta dođe jedan oficir iz komande mjesta i upita me za ono šta se malo čas dogodilo. Ispričah mu ukratko, što potvrdiše i moji drugovi za stolom. Oficir me pozove, da pođem s njim u policiju 6. kvarta i sve ovo izjavim na zapisnik. U taj mah digoše se iz publike dva čovjeka, priđoše oficiru, rekoše mu isto, što je čuo i od mene, i protestovaše protiv takvih divljačkih napada na mirne ljude. Dadoše mu i svoja imena: advokati i narodni poslanici Aravantinos i Karpetopulos. 
Na dan naše Velike Gospođe bio sam na krsnoj slavi moga zemljaka Iva Tučevića. Vraćajući se sa ove gozbe u četvrtak 16. avgusta u šest časova izjutra, primjetih u ulici ''Omira'' Peru Lazarevića, gdje se šunja ispod prozora i dolazi meni u srijetanje. Ulica je bila sasvim pusta. Ja pri sebi nijesam imao nikakva oružja. Znajući, da bi ovaj gad, u ovakvoj prilici, bio gotov na svašta, preduhitrih ga u jednom skoku i pesnicama ga oborih na zemlju. Stakla njegovih naočara sasuh mu oko nosa, prepuših ga nekoliko puta da nemogadne brzo ustati, pa ga onda rinuh nogom ondje, gdje bijaše najdeblji. I onda mirno produžih svojim putem kući. 
Sredinom septembra pozove me u francusko poslanstvo g. Mase i stavi mi do znanja da je konačno stigla o meni i informacija iz Pariza, kojom je završena istraga, otpočeta decembra prošle godine u Solunu. Ja sam, prema tome, pred Saveznicima potpuno ispravan i sada se mogu potpuno slobodno kretati po svima savezničkim zemljama. Meni je otvoren put i u francusku vojnu službu, no on bi lično volio, ako bih, u rangu oficira, stupio kao tumač u administrativnu službu francuske marine. Ja mu na svemu ovome toplo zablagodarim i dadnem svoj pristanak. 
Novembra mjeseca bio sam već u vojnoj službi francuskoj i kontratorpiljerom ''Alžerien'' dođem na Krf. Tu mi je, od strane Francuza, zagonetka o mome poslijednjem hapšenju u Atini razriješena ovako: Onoga dana, kada je Pera Lazarević imao poznati sastanak sa mnom u ulici ''Omiru'', iza koga je na nosu svome nosio vidne tragove svoga poštenja, Mita Lazarević se, preko jednog nižeg poslužitelja u francuskom poslanstvu, dočepao zvaničnog blanketa atinskog francuskog poslanstva, pisaćom mašinom ispunio je na njemu zahtjev, da se imam odmah uhapsiti i sprovesti na Itaku, stavio, u ime francuskog poslanika, nekakav nečitak potpis na njega i uputio ga u grčko ministarstvo inostranih djela. Taj akt je ovdje smatran originalnim i ja se, poslije toga, nađoh u zatvoru. 
Ja sam bio zadovoljan da su i Francuzi sada malo bolje upoznali zvanične predstavnike i agente njihove saveznice Srbije. 

Torpiljerom “Memeluk” stigoh 24. novembra (1918) u Kotor i sa šefom 
Svojim, g. Emilom Tiso i njegovim sekretarom g. Žilom Riu, javih se admiralu g. Kobeu, koji bješe na vojnom brodu “Valdek Ruso” 
 

Izjava Crnogoraca u Parizu 

„Glas Crnogoraca“ br. 29 (08.10.1917) strana br.2

 
Integralni tekst: “Povodom odluka Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje na celu sa Andrijom Radovicem da usvoje odedbe Krfske deklaracije. Crnogorski drzavljani u Parizu izjavljuju:
“Da su A. Radovic i drugovi mu, usvajajuci Krfsku deklaraciju u sklapanju koje nije bila posvecena Crna Gora, ne samo iznevjerili prava i interese Crne Gore i crnogorskih gradjana, vec i pokazali krajnju politicku nezrelost i ponizenje; te stoga s gnusanjem osudjujemo nepoliticki, nepatriotski i stetni po opste narodne interese rad “Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje” ciji su clanovi raskinuvsi svaku vezu sa Crnom Gorom – i pored toga sto je ova, preko svojih sadasnjih predstavnika pokazala najbolju volju za bratski sporazum u stvari rjesenja naseg nacionalnog pitanja – tijem samim lisili sebe prava da podizu svoj glas u ime Crne Gore i crnogorskog naroda.”
U Parizu, 18 septembra 1917
Potpisali pored ostalih Crnogoraca i Grbljani: N. Tujkovic, profesor, N. Ljubanovic, Dj. Vukadinovic i Dj. Kraljevic.
Podrzavljajuci Izjavu Crnogoraca iz Pariza potpisuju se i ovi Grbljani koji su se sa svojim Kraljem nasli u emigraciji sirom Francuske:
Marselj: Djuro Nikaljevic, Niko Latkovic, Savo Latkovic, Bozo Donkovic, Kosto Djuric, Marko Tucevic, Filip Tucevic, Malisa Latkovic, Spiro Djuranovic, Djuro Ban, Stevo Antovic, Jovo Kaludjerovic, Jovo Bilal, Niko Pavic, Lazar Kruta, Todor Pavic, Lazar Popovic, Radovan Ilic, Jovo Kralj, Marko i Pero Milosevic, Mitar Markovic, Djuro Latkovic, Stojan Nikaljevic, Mico Marinovic, Mitar Subotic.
Arl: Ivo Bajkovic, Mirko Kovacevic,
Vonz: Marko, Lazo i Ivo Raskovic, Perisa Antovic, Ivo Tujkovic, Jovo Popovic, Mitar Bajkovic, 
Salen de Giro: Nikola Lazarevic i Filip Bucin, 
Bordo: Djuro Ticic, 
Ovo nije konacna lista Grbljana iz Francuske koji su bili lojalni svome Kralju i kojega su sa sa grbaljsko-lovcenskog fronta pratili i u egzil i sa njim zajedno trpjeli nepravdu drzave Francuske prema svojoj saveznici Crnoj Gori. Da su i dalje ostali sa njim u Francuskoj i nakon sramne Podgoricke skupstine potvrdjuju brojni zapisi u “Glasu Crnogoraca” iz kraja 1918 i 1919 godine kao sto su vijesti o smrti profesora Nika Ljubise iz Pastrovica, sa kim se oprostio Grbljanin profesor N. Tujkovic 14. Marta 1919. Izvjestaji o primanju postanskih i telegrafskih posiljki u Neju kod Pariza iz 1918 i 1919, dje se pominju Grbljani: Savo Bajkovic, Dusan Donkovic, Mitar Lazovic, Krsto Nikaljevic, Ivo Tujkovic, Marko Tucevic, Ivo Sladovic, Savo Tujkovic, Ivo i Milos Zec, Bozo Radanovic, Jovan Pejovic, Stevan Bajkovic, itd. 

Nicifor Ducic 

"MEDJE CRNE GORE" (1874)

O granicama Crne Gore koncem XV stoljeća Nićirof Dučić (1832-1900), arhimandrit i istoričar, u svom djelu "Međe Crne Gore" (1874), piše: "Još u vrijeme vojvode Đurđa Crnojevića na izmaku XV vijeka stijesnili su njegovu zemlju na vrlo mali prostor s jedne strane Turci, s druge Mlečići. Međe su joj bile od juga: Sutorman pa brdima između Crmnice i Paštrovića, pa između Paštrovića, Maina, Brajića i Pobora do mora pod Grbljem; a od zapada uprav krajem zida Kotorskog grada, pa iznad Dobrote, Ljute, Orahovca, Risna i Ledenica; od sjevera preko planine Sitnice, pa između Grahova i Cuca na Stospude, Pusti Lisac i Aligunar; od istoka planinom Lastvom na Garač, pa brdima iznad Sušice, pa ispod Komana po vrh Lješkopolja, pa iznad Žabljaka i Dodoša preko polja i Skadarskog jezera opet u Sutorman.

Dragana Lalošević 
OBREDNA ISHRANA U GRBLJU 

Ishrana-odnosno kultura ishrane u apsolutnoj je zavisnosti od niza faktora koji karakterišu opštu kulturu jednog naroda. Zato je nezamislivo govoriti o kulturi ishrane, a ne poznavati osnovne karakteristike te kulture, faktore koji su je stvarali i načine na koji se ona modifikovala, naravno uključujući u to faktor postojanja prirodnog potencijala, mjesto-teritoriju na kojem se ta kultura začela i dalje razvijala, ili eventualno nestajala. Ali bez obzira na tlo, odnosno podneblje (pod čime se podrazumijevaju i klimatski uslovi) koje pruža jednom narodu određene namirnice za ishranu, ili bolje reći za život, kulturu ishrane ipak stvaraju i drugi faktori: etnička, vjerska i socijalna pomijeranja, dakle migracije, osvajanja, socijalni statusi i uredjenja, koji utičući na cjelokupnu kulturu utiču i na kulturu ishrane. Šta se u sklopu jednog kulturnog i etničkog identiteta održalo, šta se dobilo u izmijenjenom obliku i šta se izgubilo – odnosno nestalo, upravo može da nam otkrije proučavanje kulture ishrane, ako je posmatramo kao kulturni, a samim tim i društveni proces. 
Grbalj, pitoma i plodna oblast, u podnožju planine Lovćen, u okruženju urbanih mediteranskih gradova na obali Jadrana Kotora, Tivta i Budve, kao da je ostao omeđen nekim nevidljivim bedemom davne prošlosti. Nevjerovatno je kako je čitava teritorija Grblja u prošlosti (na prostoru od oko 100 km2, sa 20 sela, uglavnom zbijenog tipa i 5 zaselaka sa oko 4000 stanovnika, (pretežno) 
pravoslavne vjere) odolijevala naletima raznih civilizacija, odrzavajući svoj kulturni identitet, a danas postala bogato izvorište proučavanja naučnih radnika – istoričara, etnologa, arheologa, istoričara umjetnosti, lingvista itd. Ostaci materijalne kulture i arhivski dokumenti svjedoci su burnih istorijskih dešavanja tokom prošlosti. Nerijetko se kroz njih provlače i dokazi o postojanju 
i bogatstvu duhovne kulture, koja se još uvjek najviše i najbolje zadržala u sjećanjima starijih mještana. 
Iako danas Grbalj sve više živi savremenim načinom života u njemu se vješto i na jedan specifičan način čuva i njeguje tradicija, dakle duhovna kultura, što ga upravo i svrstava u tipične i specifične kulturne enklave. Od vjerskih običaja u potpunosti su se zadržale običajne radnje o Badnjem danu, Boziću, Uskrsu i Krsnoj slavi. Običajne radnje koje su pratile pojedine događaje životnog ciklusa: rađanje, vjenčanje, sahrane i mobe, zadržale su svoju bit, mada ih prate izvjesne varijacije u pojedinim detaljima, što je 
sasvim razumljivo s obzirom na neminovnost uticaja i prodora savremenog života. 
Činjenica je da su se običaji u Grblju zadržali. Veliki dio duhovne kulture je sačuvan. Postavlja se pitanje: šta je sa kulturom ishrane, u ovom slučaju sa njenom komponentom – obrednom ishranom. Grbljani su poznati po velikom gostoprimstvu, koje između ostalog nudi “bogatu trpezu” i pred gosta se iznosi ono najbolje što ima u kući. Ako se zna da je hrana jedan od osnovnih činilaca u životu, u smislu njene osnovne funkcije – održavanje života, onda se zasigurno može reći da je hrana i jedan od motiva socijalizacije, druženja, sredstvo za jedan vid uživanja i slično. Ishrani i načinu spremanja hrane se posvećivala pažnja, što govori o opštoj kulturi naroda koji se proučava. Ne postoji niti jedna običajna radnja koja nije na neki način propraćena jelom i pićem. Grbaljskim zakonikom se čak jasno nalaže (čl.50.) da “Kad umre domaćin (ili domaćica) kuće, da mu se ima činiti karitad (tj. da jede i pije ono cijelo selo)” , da “svaka nevjesta koja se dovede o vaskrsenju ima darovati svakomu, koji u crkvu dođe, po nekoliko jaja šarenih i bocu rakije” . 
Kada je riječ o hrani, prvenstveno se uočava da su u ishrani prisutna malobrojna i ne baš raznovrsna, spremljena jela. 
Grbljani su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. Pretežno se se gajile ovace, koze, goveda i pernate zivotinje. Nije se oskudijevalo u mlijeku i mliječnim proizvodima, posebno u kravljem, ovčijem i kozijem siru. Danas je posebno na cijeni grbaljski sir, bilo da je mladi, iz ulja ili slani iz salamure . Svinje su se držale pretežno za kućne potrebe. Od svinjskog mesa sušile 
su se pršute, slanina i kobasice. Interesantno je pomenuti da su se stada ovaca (u stadu je bilo i po 70 ovaca) u ljetnjem periodu, od juna do novembra, izgonila na lovćenske padine na ispašu. Po jednoj ovci vlasnik je dobijao po 1 kg sira, a ostalo je ostajalo onome ko ih čuva.U slučaju da je ovca jalova vlasnik je bio dužan da čobanu donosi soli. Ovčije meso se koristilo svježe za kuvanje ili pečenje, ali se i sušilo (kastradina). 
Mirko Šovran, Grbalj-Sisici, 19… str. 508 
Isto, str. 513 
Isto, str. 517 
Salamura je rastvor vode i soli u kojem se držao isušeni sir. 
Stoka se i prodavala, obično na klaonici (“komardi” , kada bi ih “ćerali 
na komardu”). 
Mada je bilo uslova za bavljenje stočarstvom, u ishrani se koristilo meso spremljeno ma najednostavniji način, nešto zbog navika a i zbog opterećenosti dnevnim poslovima. U ishrani je bilo zastupljeno i sušeno meso – pršut i slanina, ali i kuvano sušeno meso, obično spremljeno sa zeljem (kupusom), fažolom (pasuljem) ili nekim drugim povrćem. Što se poljoprivrednih proizvoda tiče, na plodnim grbaljskim ravnicama, gajio se kukuruz, pšenica, ječam, mahunasto povrče - pasulj, leća, bob, grašak, slani grah i modula . Od kukuruza, koji se sijao dva puta godišnje (rani i kasni) pravio se “kruv”- hleb (rumetin). Kao kvalitetniji je bio onaj od ranog kukuruza. Pšenično brašno se koristilo takođe za spremanje hleba i obavezno za slavski kolač. Hleb se pekao “pod sač”, dok se kolač pekao na crepulji bez poklapanja. Žitarice su se mljele u mlinovima, kojih je u Grblju bilo u velikom broju, kao i mlinova za masline. Gajile su se i dvije vrste ječma - golić i brkac. Golić, koji je bio bolji, pržio se u “bruštuline ” na vatri, mljeo u mlince za kafu i koristio kao dodatak za mlijeko. Vršidba se obavljala na gumnima. Žene su “vijale” sa metlom od lopuha10 
Od povrća se najviše uzgajalo zelje, raštan i verzot, ali i bijelo-glavato, zatim blitva, mlada fadžola (boranija), pamidora (paradajz, danas posebno cijenjen, zbog izuzetno ukusnog i kvalitetnog ploda) Neophodno je pomenuti i uzgoj masline, njen plod i ulje, koje je bilo u redovnoj upotrebi u svakoj kući, ali posebno cijenjeno i kao lijek. Vinova loza se takodje uspješno uzgajala. Proizvodili su vino (crno i bijelo) i rakiju dobijenu od grozđa. Međutim, rakija se dobijala i od maginje – gorske, žbunaste biljke, zrnastog ploda. Plod maginje se sakupljao i držao u bačvama od oktobra do februara (do poklada ) kada se pekla na isti način kao i lozova rakija. Rakija se dobijala i od smokve koje je u Grblju bilo u izobilju. Zrele smokve su se držale u drvenim bačvama – badnjevima - i miješale dok je 
trajao proces vrenja. Po završetku vrenja smokve su se pekle isto kao i grozđe i maginje. Često se smokovača miješala sa lozovačom, da bi, kako se kaže, rakija bila meksa. Susene smokve su pravi specijalitet.
Komarda, lokalizam, a označava klaonicu ili mesnicu. 
Ćerati, lokalizam sa značenjem tjerati 
Modula je jednogodišnja mahunasta biljka. Na stablu visine oko 1/2 m ima dosta 
mahuna sa jednim ili dva zrna u njoj, koja se koriste za ishranu.Stablo i lišće se koriste kao 
stošna hrana. 
Brustulin, pribor za prženje kafe, obično izrađen od lima, valjkastog oblika, sa 
dugom ručicom. 
Vijati – zamahivati, vitlati 
10 Lopuh, biljka sa stabljikom i velikim listovima, 

 
Za sela Donjeg Grblja, koja su uz more, u ishrani su naravno zastupljeni velikim dijelom morski plodovi, sto je i razumljivo, s obzirom na prirodno okruženje i orijentisanost stanovnika na ribarstvo. Posle navedenih privrednih odlika za Grbalj se može reći da je imao, 
ali i da još uvjek ima bogati izvor životnih namirnica. Način na koji su se one spremale i koristile svakako je zavisio i od načina života i posebno od žene, koja je kao i danas, u okviru porodice, zadužena za spremanje hrane. Naravno ne smije se zanemariti i uticaj drugih kultura, koje su svojim prisustvom ostavljale trag i u kulturi ishrane. 

OBREDNA ISHRANA U OBIČAJIMA ŽIVOTNOG CIKLUSA 

Da se vratimo obrednoj ishrani u Grblju posmatranoj kroz običajne radnje. Kao segment kulture, ishrana je zadržala svoje karaktreistike iz prošlosti, kao prvo zahvaljujući sačuvanim običajima, s tim što se naravno način spremanja i vrste neke hrane donekle razlikuju u odnosu na hranu koja je pratila kulturni razvoj Grblja. 
Obilje i raznovrsnost običaja u Grblju ne prati raznovrsnost u pripremanju hrane. Kultuta i dalje postoji, ima svoja obilježja, ali ne i neke odlike po kojima bi se mogla izdvojiti kao spečifična i tipična samo za ovaj kraj, osim sa malim izuzecima. Kako je obredno uzimanje hrane na prvom mjestu u službi običaja, radi cjelovitije slike i kompletnijeg prikaza smatram da ih je najbolje prikazati 
kao uzajamnu radnju, te ću karakter obredne ishrane opisivati uz svaki običaj pojedinačno. 

RADJANJE DJETETA I BABINE 

Trudna žena se u prošlosti svakako drugačije tretirala nego danas. Međutim, do dana današnjeg su se zadržala razna vjerovanja šta žena smije da radi, a šta ne u tom periodu, šta joj je dozvoljeno a šta ne, gdje je poželjna ili bolje rečeno '67dje nije itd. Što se hrane tiče, a u vezi sa trudnom ženom, i eventualnih običajnih radnji u periodu trudnoće, nisam uspjela da otkrijem niti nagovještaj. 
Rađanje prvog djeteta se uvijek svečano obilježavalo. Žena se porađala u kući, uz ognjište kako bi bilo toplije i njoj i djetetu (“pokraj ognja na slamarici, od ljuzbine kukuruza”11). Porodiljina majka je bila u obavezi da pripremi i donese sve što je potrebno djetetu, pa čak i kolijevku. Tek rođeno dijete se zalivalo - “umijalo”- crnim vinom. Rađanje muškog djeteta se oglašavalo pucanjem. Ubrzo po oglašavanju se dolazilo na čestitanje. Slavlje se priredjivalo u kući, obično prve noći po rođenju djeteta. Ovaj običaj se zadržao. 

11 Pored ognjišta, na jednoj vrsti prostirke ispunjene “ljuzbama”(listovima skinutog 
sa ploda kukuruza) 

Na čestitanje dolaze muškarci i žene, rodbina i prijatelji bez obzira što se žena porodila u bolnici. Žene iz bliže rodbine su nekada u košinama12 donosile priganice sa flašom vina, a ostale pogaču, ili samo komad pogače sa sirom, namijenjeno porodilji. U nekim mjestima su se donosili i skuplji kolači - “provrtaci”13. Što se tiče ishrane porodilje, nastojalo se da ona jede što više prvih dana. Obavezno jelo je bilo kuvano pšenično brašno sa mlijekom ili sa maslinovim uljem -“masonica”, kako bi po vjerovanju imala što više mlijeka za podoj. Na babine se dolazilo obično nedeljom, do četrdeset dana po rođenju djeteta i to samo “za dana” (nikako noću). Bliža svojta je dolazila izjutra, znači ostajali su na ručku. Žene su tom prilikom donosile živog kokota. Interesantno je da su se flaše sa rakijom i vinom, koje su se donosile na babine, morale otvoriti, a sve iz vjerovanja da dijete brže progovori. Na babinama se 
obično služio pršut i sir, dok je ručak bio uvijek obilatiji i svečaniji, obavezno sa sa supom, kuvanim i pečenim mesom. Za period prvih četrdeset dana po rođenju se vezuju razna vjerovanja. Porodilja ne smije napuštati kuću, ne odlazi na osveštena mjesta, na izvore ni na gumna. Posle tog perioda odlazi u crkvu, sveštenik joj na pragu crkve oprašta grijehe i tek posle toga ona može slobodno da se kreće. Dok doji, porodilja ne smije da pogleda u nebo, posebno ne noću u zvijezde. Isto tako dječije povojnice mogu ostati napolju na sušilu samo po danu. U slučaju da majka nema dovoljno mlijeka za podoj, djete je dojila druga žena. 
Krštenje djeteta se obavlja veoma brzo po rodjenju, u crkvi. Djetetov kum je obično očev vjenčani kum, kojeg nazivaju “nuko”. Majka ne smije donijeti niti predati dijete kumu, več to obično radi svekrva. Ovakvim kumstvom se stvaraju jake veze medju porodicama, tako da djeca iz porodica vezanih krštenim kumstvom, u prošlosti, nisu mogla zasnivati brak. Ako je dijete bolesno krštenje se obavlja u kući, “na mali krst”( kako se u narodu kaže za krštenje koje obavi sveštenik u kući usled bolesti djeteta), bez kuma. Ako to dijete ozdravi, ponovo se krsti u crkvi sa kumom. Krštenje se završava svečanim ručkom u kući, i kum dijete daruje zlatom. 

PROSIDBA, VJERIDBA , SVADBA 

Vjenčanje, kao jedan od najsvečanijih činova u životnom ciklusu, u Grblju se i danas obavlja po brojnim običajnim načelima iz prošlosti, bez obzira na prodor savremenog načina zivota. Neki su donekle izmjenjeni, uprošćeni, ili čak nestali, kao što je slučaj kod ženidbe, odnosno udaje, koja se više ne “uglavljuje na nevidjeno”, (dogovora među roditeljima, bez prethodnog poz-

 
12 Košine su korpe ispletene od pruća 
13 Šuplji kolac-isušeni, okrugli i u sredini šuplji kolac, napravljen od hlebnog tijesta.

 
nanstva mladića i djevojke,), kako je nekad bilo, već otac, stric ili ujak “uglavljuju” svadbu po izboru mladića i djevojke. 
Mladićev otac ide u prosidbu djevojke bez najave, u njenu kuću ili na neko drugo mjesto. Po traženju djevojke, dogovore se kada će otac ponovo doći po odgovor. Tom prilikom nema nikakvog čašćavanja. Po odgovor se obično ide za sedam do deset dana. To je oglašenje. Ako se djevojka ne želi udati ili roditelji nisu zadovoljni sa mladićem, poruči se proscima da ne dolaze po odgovor, ili se jednostavno ne izlazi na dogovoreno mjesto. Na oglašenju se ugovara vjeridba - rakija na koju se obično ne čeka dugo. Na vjeridbu ide 
mladić sa pet muškaraca, najbliže rodbine. On djevojku daruje zlatom (prstenuje), a ostali “daruju djevojku parom” (novcem). Ona je u obavezi da svakom od prosaca pokloni košulju, peškir i čarape. Na vjeridbi se ugovara svadba. Prosci se čašćavaju rakijom i vinom, a sprema se obilata večera. Uobičajeno je bilo, ako je vjeridba bila u proljeće, da se svadba zakaže za jesen, jer se mogla spremiti bogatija svadba. Bilo da se radi o ručku ili večeri na sto prvo iznosi pršut i sir (iz ulja ili slani iz salamure) sa maslinama, zatim se služi goveđa 
supa sa rendanim slanim sirom. Slijedi kuvana – “lešo” govedina sa “bižom” – graškom ) ili kuvanom krtolom, i na kraju obično pečena teletina, jagnjetina ili jaretina i pečeni krompir. Sve spremano pod sač. Po završetku objeda ili večere djevojka služi kafu. Mladić joj tada poklanja prsten, a svi prisutni stavljaju novac na tacnu. 
Svadba se ponekad činila ponedjeljkom. Danas nedjeljom, a slavlje počinje u četvrtak ujutro, kada mladoženjin ujak stavlja barjak(zastavu) na kuću. Tokom čitavog dana svi pomažu u pripremi za svadbu. Subotom uveče se dočekuju ”pecivaši”- najbliza svojta i bliski prijatelji koji donose pecivo (suvi pršut ili svježu “brav”- ovčetinu ). Nekada se umjesto torte na dan svadbe donosila pogača. Večera se sastojala od pršuta i sira, kao predjelo, a zatim “tripe”14 sa krtolom i na kraju se služi pečeno meso. U nedjelju ujutro je sve spremno i dočekuju se svatovi. Trpeza je svečano ukrašena sa grančicama ruzmarina i masline. Na trpezi su postavljeni “bocuni”, poklopljeni obično limunom. Osim toga trpezu krase male pogače ukrašene grančicama ruzmarina. Kad svatovi uđu u prostoriju u njoj ne smije biti niko. Ispred kuće ih dočekuje stric ili ujak mlade. Od barjaktara uzima barjak i pruža mu zdravicu. Barjak ostaje kod njega dok se ne krene u crkvu. U kuću prvi ulaze djeveri i pregledaju prostoriju gdje je postavljena trpeza. Kada se uvjere da je sve u redu pozivaju ostale svatove da uđu. Taj čin se oglašava pucnjevima. Djeveri ubrzo odlaze u sobu po mladu i nose joj cipele. Ona ih dočekuje bosa. Kada joj obuku desnu cipelu, vraćaju se za trpezu. Interesantno je pomenuti gdje ko od svatova sjedi za stolom: na čelu su dva stara svata, desno pored njih je barjaktar, pa dva mladoženjina djevera i 

14 Tripe-jelo spremljeno od dijela iznutrice, potrbušine, koje se kidaju na male trakice i dinstaju sa dosta luka i začina 

do njih kum. Sa lijeve strane starog svata sjedi barjaktar kuće (ujak), pa “pusti svatovi” (ostali svatovi). U začelju su zet kuće i najmlađi mladoženjin zet – vojvoda. Svadbeni ručak se sastoji od predjela - pršut, sir, masline, govedje supe, lešog mesa i pečenog mesa sa krompirom. Na trpezu se moze iznijeti i pečeni brav sa jabukom u ustima. Po ručku se služi “patišpanj”15, pa kafa. Tada stari svat priziva mladu. Izvodi je brat i predaje starom svatu. On sa njene glave skida vjenčić od vinove loze i čvijeća, kojeg su za tu priliku, tog istog jutra ispleli djevojke i mladići. Stari svat ga kida i baca pred svatove koji se kite njegovim cvjetovima. Mlada ne sijeda među svatove, već stoji između dva djevera po strani. Pred djevera se donosi pogača i časa u koju se nad pogačom sipa vino. Djever ispija to vino, a času odnosi sa sobom. Mlada ima pravo da povuče peškir sa koljena starog svata i da ga baci na pod, iz vjerovanja da će se tako i ostale njene sestre ubrzo udati. Tri muskarca i tri žene (ne smiju biti udovci ili udovice i moraju važiti za dobre i poštene ljude) održe “dobru molitvu”( najljepše želje mladoj, puno djece i slogu u braku). U medjuvremenu mladine sestre kite svatove bijelim maramicama, trobojnicama i cvijećem, a svatovi ih daruju parama. Do 12 sati svatovi moraju izaći iz kuće. Kad izvode mladu iz kuće djeveri je čvrsto drže da se mlada ne bi okrenula, jer po vjerovanju djeca će ličiti na ujčevinu). Mlada sa svatovima prolazi pored svih zvanica koji su poređani sa strana, žene na jednoj a muskarci na drugoj strani. Na putu do crkve svatove presreću prijatelji sa zdravicama. Na bocunima je obično voće (limuni) koje svatovi sakupljaju i odnose domaćinu. Gdje nema muškarca u kući da iznese zdravicu, ona se postavi na ukrašenu stolicu – banak ispred kapije. Za svaku zdravicu se puca. Vjenčanje u crkvi se obavlja po crkvenom obredu. Po dolasku svatova iz crkve kod mladoženje, stari svat daje slobodno svatovima, ali samo do dolaska “aljinaša”16. Mladu ispred kuće dočekuje svekar sa bocunom crnog vina na kojem su jabuka ili šipak. Mlada izvadi maramicu zapasanu oko struka, uzima jabuku sa bocuna, a na njeno mjesto stavlja maramicu. Jabuku prebacuje preko kuće (da se ne bi vratila). Preko praga unosi muško dijete koje mora biti iz porodice 
mladoženje. U nekim mjestima mladu na vratima dočekuje svekrva, pruža joj sito u kojem su žito (što u ovom slučaju svakako ukazuje na simbol plodnosti) i bomboni, čime ona posipa svatove. Na trpezu je postavljena meza od pršuta i sira, sve dok ne dodju aljinaši. Oni ostaju na večeri koja je po sadržaju skoro ista kao i ručak. Aljinaši sjede sa lijeve strane trpeze. Kum po večeri drzi zdravicu i daruje mladu sa zlatom. Mlada po aljinašima šalje poklone svim ženama svoje svojte.

 
15 Patišpanj je vrsta kolača, od jaja, sećera i brašna, pravi se u obliku torte. 
16 Aljinasi, mladina svojta, koja dolazi u mladozenjinu kuću u popodnevnim satima i donose mladinu prćiju

 
Sutradan, mlada sa mužem, kumom i dva djevera ide u “prvične”17, u rod. Ponovo nose darove, a ručak koji je obavezan, obično je isti kao i svadbeni. Po povratku iz “prvična” kod mladoženje i mlade, naveče, pravi se “bratska večera” za sve bratstvenike. Ono što karakteriše večeru je “pasta šuta”18. Služi se poslije predjela. Večera se zavšava pečenim mesom i krompirom. Slavlje traje do kasno u noć uz pjesmu i veselje. Za udaju djevojke u Grblju vezuje se jedan običaj. Ako se djevojka uda prije Bozića, za Bozić nosi narandže u crkvu za svakog domaćina koji se tamo zatekne. Ako se uda po Boziću, za Uskrs nosi po jedno jaje domaćinima ali i bratstvu (što je zapisano i u Grbaljskom Zakoniku, čl. 99.) Za Uskrs kumu nosi 12 ili 24 obojana jaja ili kako se to u Grblju kaze “jednu ili dvije dozine”19. 

SAHRANA 

Vijest o smrti u grbaljskim selima obično su nosili prijatelji porodice. Mrtvac se držao u kući dva do tri dana u zavisnosti da li je u pitanju domaćin ili žena. S obzirom da su kod mrtvaca dolazili ljudi iz dosta udaljenih krajeva, porodica je pripremala kuvani obrok za večeru (goveđa supa i lešo meso, a služili su se i sendviči). Za svo vrijeme, dok je mrtvac u kući služe se kafa, sokovi, rakija, crno i bijelo vino. Sahrane su se oduvijek obavljale ujutro. Noć prije sahrane kuvala se pšenica - panaija, zašećerena i ukrašena šarenim bonbonima u obliku krsta, servirana u zdjeli. Panaija se nosi na groblje dok se ne obavi obred sahrane. Sveštenik panaiju zalije crnim vinom i po završetku obreda ona se služi svim prisutnima na groblju. Danas se panaija služi pri izlasku sa groblja. U međuvremenu tuzbarice “djelkaju” (nariču) za domaćinom po tri, a za žene po dva puta. Ako je umro domaćin kuće obavezno je bilo da se na groblju i u kući 
priredi “karitad”. Na groblju se u košinama donosila spremljena hrana, a u kući se kuvao prostiji obrok. Nerijetko u slučaju smrti zaklao bi se brav da bi se spremio ručak ili večera. Na groblju se i danas donosi hrana, obično sendviči uz koje se sluzi rakija i vino. U prošlosti se ponekad po obavljenoj sahrani jelo na livadi ili u blizini izvora. 
Za četrdesetodnevni pomen na groblje se iznosi panaija u zdjeli kao i za sahranu. Nerijetko ostavljala bi se u crkvu po obavljenom obredu. Obavezno se služila rakija, dok se u novije vrijeme na groblje iznosi rakija, vino i sokovi pa čak i kolači. Sprema se ručak za najbliže bratstvenike one koji su došli iz daleka. 

17 Prvicne-prvi odlazak mlade po vjenšanju u roditeljsku kuću 
18 Pasta šuta – tjestenina prelivena umakom od mesa. 
19 Dozina – tuce, 12 komada 

Nastoji se spremiti dosta obilat ručak sa predjelom i glavnim jelom. Skoro isti ritual se ponavlja za obilježavanje godišnjice smrti. U narodu je ostalo vjerovanje da se po iznošenju mrtvaca iz kuće mora razbiti prazna flaša, ne smije se napraviti ni najmanji razmak u pogrebnoj povorci, a za vrijeme dok je mrtvac u kući, sva ogledala moraju biti prekrivena. S obzirom da se tema rada prevashodno odnosi na obrednu ishranu, smatram da je ipak neophodno dati i kratki osvrt na obrednu ishranu o vjerskim praznicima, kako zbog kompletnijeg prikaza tematike, tako i zbog karaktera kulture življenja u Grblju, u prošlosti i danas. Kako o običajima vjerskih praznika postoji dosta podataka, već zabilježenih u literaturi, iznijeću podatke vezane za obrednu ishranu koji prate vjerske običaje. Na Badnji dan, koji je posni dan služe se priganice, suve smokve i orasi. Za ručak se sprema riba i kuvano povrće, obično blitva ili zelje a sve začinjeno maslinovim uljem. Od jela se posebno izdvajaju lignji, salata od hobotnice, crni rizot-oriz spremljen sa sipom, obojen njenim crnilom. 
U nekim selima se na naloženi badnjak stavlja po kašika kuvanog zelja. Na badnji dan se u nekim kućama kolje kokot kojim se okrvavi badnjak, a glava kokota se zakači na veliki badnjak ispred kuće. Kokot se kuva sutradan na Božić i od njega se pravi supa a on se jede leso. Rano ujutro na Bozič polaznika čeka suva kobasica umotana u pero zelja koju on ispeče u žaru izgorelih badnjaka. Bozični ručak se po pravilu sprema od kuvanog crnog zelja i suhog mesa. Nikakvih posebnih običajnih radnji vezanih za hranu nije bilo. Po Boziću slijede “pretile nedjelje”-“pretilice”20, kada se na svečani ručak, pozivaju isključivo odive iz porodice, zaove i ćerke. Uskrs se kao i Božić proslavlja u krugu porodice. Meso za uskrsnji ručak se pripremalo uoči ili rano ujutro na Uskrs. Ručak je karakterisala pečena jagnjetina ili jaretina, obično pod sačem, sa povrćem. “Fugaca”21 kao kolač je svakako jedno od rijetkih jela koji se prihvatio iz talijanske kuhinje i 
danas se redovno sprema u Grblju. Krsna slava se slavi u krugu najbližih prijatelja, kumova i odiva. Bogati slavski ručak počinje obično pršutom, sirom i maslinama, a zatim goveđom supom, kuvanim i pečenim mesom. Za slavu se priprema i svečana večera skoro na isti način kao i ručak. Slavski kolač je obavezan. Sprema se od hlebnog tijesta i dekoriše ukrasima od istog tijesta, običano u obliku krsta. U sredinu zabodena je svijeća. Sveštenik ga presijeca, a ponegdje samo jedan dio otkida i zaliva crnim vinom. Slavski kolač se toga dana po pravilu ne jede osim onog dijela koji je sveštenik zalio vinom. Drži se obično ispod ikone sveća i kandilo koje gori. Uoči slave žene su pravile od hlebnog tijesta male kolače ”proskure”. 

20 Pretile nedjelje su u stvari trapave sedmice, od Božića do Krstovdana, kada se ne posti. 
21 Fugaca je uskršnji kolač, poznat još pod nazivom pinca. 

Tijesto se stavljalo u male kalupe, a sa gornje strane otiskivalo drvenim pečatom – “proskurnjakom”, na kome su obično vjerski simboli. Proskure su se na dan slave odnosile u crkvu i tamo ostavljale. Ako krsna slava pada u posni dan ručak i večera su posni - riblja supa 
(od bakalara), bakalar, ljignje, crni rizot, brodet (riba kuvana sa dosta luka i začina ) i povrće zaliveno maslinovim uljem. Interesantno je da se u Grblju u nekim selima slave i prislužbicepreslave, prislužbe ili male slave, iz prostog razloga što su to u stvari prave 
porodične slave, dok je krsna slava preuzeta kao seoska po doseljavanju. I tom prilikom se spremaju slavski ručak i večera uz vjerski obred, a pozivaju se samo odive. Takođe se ponegdje slave i zavjeti, bratstvenički ili seoski, a u znak zdravlja ljudi i stoke . Zavjeti su se obično prihvatali poslije velikih bolesti i pomora ili u znak zaštite posle uništenja poljoprivrednih usjeva. Taj dan se vezuje za nekog sveca. Obavlja se vjerski obred, naravno u crkvi, ali i u kući, što se naziva sveta masla. 

MOBE 

Prilikom obimnijih poslova koji su se morali brzo obaviti ljudi su se često udruživali pomažući jedni drugima, sto je vremenom preraslo u mobe. U takvim slučajevima onaj ko saziva mobu odaziva se svakome ko je na njegovoj mobi. Takođe je u obavezi da za sve učesnike pripremi ručak ili večeru u zavisnosti od vrste posla koji se obavlja. Kao primjer iz skorijeg perioda navodim izgradnju kuće odnosno ploče na njoj. Za mobare se sprema obilat ručak, neizbjezno pršuta, sir, supa, meso, lešo i pečeno, a sve uz obilje pića, rakije i vina. 
Za gradnju kuće vezan je i običaj klanja kokota, na “lastavici” ili “lastovici” (drvena konstrukčija koja nosi krov), prije postavljanja krova. Kokot se kolje na strani zida okrenutoj prema istoku, da bi se okrvavio zid. Na mjestu gdje je potekla krv postavlja se maslinova grana i muška maramica. I za tu priliku se sprema malo bolji ručak, a obavezno je supa od zaklanog kokota. Moba se saziva i kada se postavljaju temelji kuće -“polumenta”. Na istočnoj strani temelja kuće, u uglu, “pod prvi kam”(kamen) se stavlja prsten, zlatnik, ili bilo što od zlata. I tada se za sve poznate mobare priprema bolji ručak, a po želji domaćina temelji se osvještavaju odnosno svestenik ih blagosilja. Nekada su mobe bile česte i redovno su se organizovale prilikom poljoprivrednih radova. Za takve prilike žene su kući pripremale ručak i odnosile ga u polje. Često se za ručak spremala supa – minestra (supa skuvana od mesa i povrća ), ili “pasta na supu”, (supa skuvana od suvog mesa, ovčetine ili svinjetine). Supa se nosila u velikom “bronzinu”, (metalnom loncu). Bronzin, hleb, vino, i pribor za jelo se stavljao u veliku košinu i na glavu. Da bi ženi bilo lakše i da bi košina stabilnije stajala na glavi, ispod nje se podmetao “kotolac”, umotuljak od nekog platna uvijen u krug. Jelo se obično oko podne, u dobroj hladovini na livadi. Od kad su se intenzivnije počele gajiti svinje sazivaju se u manjem broju mobari za klanje, obično kad počnu prvi mrazevi, znači krajem novembra. Po obavljenom poslu za večeru se osim mesa pečenog na žaru obavezno sprema “brdžola” (kuvana, dinstana svinjska džigerica, crna i bijela, sjeckana na sitne komade, sa dosta luka i sa dosta začina kojoj se dodaje krtola ili oriz. Mobe su se sakupljale i prilikom lakših poslova, u kojima su učestvovale i žene. Pljevljenje trave je bio ženski posao, a učestvovale su i u žetvi, koju su obavljale isključivo srpom, za razliku od muskaraca koji su žnjeli i kosom i to 
u popodnevnim satima. “Ljužbanje” (čisčenje, rubanje) kukuruza spada u mješovite mobe, znači učestvuju i muskarči i žene. 
Iz navedenog se vidi da su postojale različite mobe, da su se obavljale u različitim vremenskim terminima i da su vremenski različito trajale. Osim radnog mobe su bile i zabavnog karaktera, a u suštini su pokazivale kolika je međusobna povezanost seljana i spremnost da pomognu jedni drugima. Na osnovu izloženih podataka do kojih sam došla terenskim istraživanjem na području gornjeg i donjeg Grblja može se zaključiti da su običajne radnje životnog ciklusa bile uvijek redovno zastupljene, da su Grbljani uvijek strogo vodili računa da ispoštuju načela svoje tradicije, generacijski, nasljeđjujući ih i odnoseći se sa dužnim poštovanjem prema njima. Danas su naravno po brojnosti one dosta umanjene, neki običaji čak i uprošćeni, mada su kod starijih i te kako ostala živa sjećanja na sve (običajne) radnje koje su u stvari činile bit njihovog zivota. Kroz njih su oni pokazivali i dokazivali odlike svog čvrstog karaktera, odlike čojstva i poštenja, ne odričući ih se nikada. Kroz njih su oni iskazivali međjusobnu privrženost, odnosno i spremnost na pomoć u bilo kojoj prilici Iz takvih karakternih osobina, utemeljenim upravo na poštovanju običajnih načela, Grbalj je zadržao kompaktnost i obilježje čvrste i čiste i običajno uređene sredine, koja ga baš po tome čini spečifičnim. Međutim, ovakva analiza zalazi u posebnu oblast proučavanja, što zaista privlači pažnju. Veoma je interesantno, što se tiče kulture ishrane na području Grblja, da se do skoro nije osječao uticaj drugih kultura, iako se zna da je Grbalj kao i ostali dijelovi Boke bio izložen i potpadao pod vlast drugih kultura. Sve ovo navodi na razmišljanje i pitanje da li je moguće da je u okviru ovog segmenta kulture – dakle u oblasti kulture ishrane, Grbalj sačuvao svoje izvorno i svojstveno jelo ali i način njegovog spremanja čak i do dana današnjeg. Zaista nije čudno što su grbaljska obilježja, posmatrajući ih bar kroz običaje i tradiciju, ostala skoro nedirnuta i što se Grbalj u okruženju urbanog i savremenog izdvaja kao tipičan po svojim specifičnostima. Zar to ne govori dovoljno o jednom narodu sa sopstvenim etničkim, kulturnim, vjerskim identitetom i kompaktnosti. 

Feljton Toma Grgurevica u listu Republika:

Ruski konzul u Dubrovniku Jonin o povezanosti Katunjana i pobunjenih Grbljana 1869.

Ovo je konzul Jonin javio 23. septembra 1869. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je počela represivna akcija protiv ustanika u Boki. A evo njegovog izvještaja o autentičnom stanju u Boki, početkom ustanka:
''... Tvrđava Dragalj, blizu Risna, opsadirana je od strane ustanika. Prije tri dana odred vojnika pod vođstvom jednog kapetana pošao je u ovu tvrđavu da bi je snadbio prahom i provijantom. Ustanici su napali ovaj odred, ubili 10 vojnika i kapetana i vojnika natjerali na bjekstvo.
Stanovnici Boke Kotorske imaju 600 ljudi naoružanih. Svi naoružani su iz ovog dijela Dalmacije, isključujući Dobrotu i Prčanj /koji se nalaze na morskoj obali/, ustali su: ovdje govore da ustanicima pomažu Crnogorci i da je veliki broj seljaka iz Hercegovine prišao ustanicima. Što se tiče Crnogoraca mislim na njih u redovima ustanika vide samo razdražene strasti austrougarskih činovnika koji su ogorčeni neuspjelim pohodom u okolini Risna. Ovih dana sam bio u Crnoj Gori, i sudeći po raspoloženju knjaza i crnogorskih vojvoda, mogu uvjeriti Vaše prevahodstvo da su oni namjerni da održavaju najstrožu neutralnost.
Razumije se da oni nijesu u stanju da na neki način pomognu i Austriji. Sasvim je moguće da je vrlo mali broj Crnogoraca iz Katunske nahije prešao u Boku, ali njih niko ne može zaustaviti u tome. Stanovnici ove nahije davno su navikli da na Grbljane i Paštroviće gledaju kao na svoje rođake pa i ako bi knjaz sa svoje strane preuzeo energične mjere na štetu daljeg razvoja ustanka njegovi podanici ga ne bi poslušali. Šire se takođe glasovi da je sam knjaz doputovao u Kotor da bi se navodno spasio od razdražene strasti svoga naroda. No, mislim da to nije istina, jer do sada nijesam o tome dobio niti jedno obavještenje a i strasti se na Cetinju ne mogu razviti u takvoj mjeri.'' 
U međuvremenu, dramatični događaji u Boki odvijali su se velikom brzinom. U Kotor je bio došao guverner Dalmacije general Vagner i odmah počeo da priprema akciju odmazde prema ustanicima, ali Austrijanci su se bojali da će ''protiv knjaževe volje, Crnogorci pomoći ustanicima, a da će ova stvar dobiti ozbiljan karakter jer će u ustanku u brdima Krivošija i Grblja, njih oko 4 ili 5.000 biti moguće umiriti samo velikom vojskom i tada će austrougarska vlada imati velike gubitke u ljudima i u novcu.'' 

PREDRAG MALBAŠA: PREVLAKA
Zetska episkopija nije ustanovljena na Prevlaci

Arheolog Predrag Malbaša analizira problematiku prvog sjedišta Zetske episkopije i mitropolije:

PREVLAČKI MANASTIR DO 11-OG VIJEKA: Isključujući ambiciju da se dođe do potpuno jasnih i preciznih informacija i konačnih rješenja, ovdje će biti učinjen pokušaj da se makar u gabaritima, a pomoću arhivske građe i dostupnih materijalnih ostataka, učini pokušaj rekonstrukcije istorijskih zbivanja na ovom prostoru. Donja vremenska granica koja bi mogla da bude pogodna za prilaz ovoj temi svakako je vrijeme Saracenskih osvajanja ovih prostora 841. godine.
Brojni ostaci kamene plastike na terenu kao što su djelovi mermernih stubića i kapitela, djelovi kamene plastike ukrašeni krstovima, grčkim slovom Pi, kao oznakom klesara na inpost kapitelu, ukazuju da je već za vrijeme cara Iraklija, (610-641), Prevlaka predstavljala značajan vjerski centar, dok je susjedno ostrvo Stradioti bilo mjesto gdje su bile stacionirane vizantijske vojne snage (Vizantija je u sedmom vijeku stvorila jak vojnički stalež "stratiote", koji su dijelom bili i Sloveni, zemljoradnici i stočari. Stratioti su bili dužni da služe u vojsci ili mornarici i pritom su se dijelili na kategorije prema veličini zemljišnog posjeda kojim su raspolagali).
Položaj Vizantije na prostoru današnje Crne Gore naglo počinje da slabi poslije Saracenskih pohoda 841. godine, da bi već poslije otpočinjanja bugarsko-vizantijskog sukoba 905. godine, došlo do potpunog organizovanja slovenskih plemena na ovim prostorima. Osnivanjem slovenske države Duklje oživljava i Prevlaka, pa Dukljanin, bilježi da su na njoj postojali tvrđava i dvor. Prema Ljetopisu, legendarni hromi Legeš sa ženom Lovicom je stolovao u Kotorskom zalivu. "..in loko qui Traiectus dicitur, ubi castelum sibi construxerat et curiam.." Na ovo ostrvo je kao samostalni vladar Duklje, pravo polagao Vladimir (980-1015), a kasnije je kao zet cara Samuila dobio na upravu cijelu Dračku temu. Od Dukljanina saznajemo da je u crkvi Sv. Gabrijela na ostrvu Stradioti od strane Kotorana ubijen Dragomir, gospodar Huma i Trebinja, koji je poslije Vladimirove smrti ustao da osvoji zemlje svojih otaca. Kotorani su poslije smrti bugarskog cara Samuila i dukljanskog kralja Vladimira, smatrali da je korisno ubiti Dragomira jer će se tako domoći slobode, "ubivši onoga, koji je posljednji od domaćih vladara", jer ako ga ne ubiju i on će ih onako tlačiti kao njegov otac Petrislav i brat Vladimir. Na osnovu Dukljaninovog teksta lako se može zaključiti da su sav prostor oko Kotora ranije zauzimali Petrislav i Vladimir.
Neprijateljski odnos Kotorana prema dukljanskim vladarima i njihova naklonost Vizantiji sasvim je razumljiva. Oni rijetki primorski gradovi, među kojima i Kotor, koji su sačuvali svoju nezavisnost dugo su vremena na doseljene Slovene gledali kao na varvare. Kotor je u Vizantijskom carstvu prepoznao najsigurnijeg zaštitnika svog latinskog stanovništva, rimskih potomaka i njihove imovine.
Kada je Dragomirov sin Vojislav (1038-1050) obnovio dukljansko kraljevstvo, on je u svom posjedu takođe imao Grbaljsku župu koja gravitira prema Kotoru. Grbalj u nasljedstvo od oca dobija najstariji Vojislavov sin, Gojislav (1050-1052) a poslije njegove smrti i ovu župu preuzima njegov brat Mihajlo (1053-1081). Mihajlo, koji se sa pravom može smatrati najmarkantnijom ličnošću u Dukljanskoj kraljevini, učvrstio je državu i izgradio dobre odnose sa susjedima, Petrom Krešimirom, Normanima u Južnoj Italiji. Ćerka kralja Mihaila bila je udata za normanskog vojskovođu Longibardopula. Takođe se smatra da je Longibardopul bio langobardski plemić u vojsci Normana i Dukljana, a ustupajući Vizantiji Drač, bio je upisan u prijatelje Carstva.
Upravo u vrijeme kralja Mihaila, 1054. godine, dolazi do konačnog raskola između istočnog i zapadnog krila hrišćanske Crkve. Raskol je išao na štetu Istočne crkve i Vizantije, koja se nije pokazala dovoljno jakom da sačuva Hristov grob od "nevjernika i jeretika". Period od raskola u Hrišćanskoj crkvi pa do obnove Barske arhiepiskopije i postavljanja prvog latinskog arhiepiskopa u Baru, 1067. godine je razdoblje u kojem dolazi do potpunog učvršćenja Dukljanskog kraljevstva. Ovo pitanje bilo je konačno riješeno za vrijeme pape Aleksandra II (1061-1073) i dukljanskog vladara Mihaila, kada je bilo određeno da se Bar učini crkvenom mitropolijom i da se na njega prenesu sva prava i povlastice nekadašnje Dukljanske crkve.
U toku 11-og vijeka dolazi i do konačnog slabljenja vizantijske vojne moći na ovim prostorima. Raniju praksu da svoju vlast uspostavljaju silom i vojnim pohodima Vizantija mijenja, pokušavajući da slovenske vladare prikloni sebi dajući im vojnu službu i titule ili da unosi razdor među njima. Sa druge strane Rim je ulivao povjerenje kod slovenskih vladara, nudeći im civilne insignacije vlasti, kraljevska znamenja i "samostalnost" njihovih crkvenih organizacija. Na ovaj način, kao i preko svojih misionara, katolička crkva se veže za građanstvo i bogate trgovce, polako preuzimajući i jake trgovačke gradove kakav je i Kotor, nudeći im sada zaštitu slovenskih vladara i stvarajući međusobno povjerenje. Rim za uzvrat takođe počinje da dobija i povlastice od slovenskih vladara. Oni katoličkom kleru daju zemlju, dozvole za podizanje manastira i crkava, postaju zaštitnici monaha na teritoriji svoje države i sami se pojavljuju kao ktitori crkvenih objekata. Nema sumnje da su u vremenu nedefinisanih razlika između ovih dviju crkava, osnovni razlozi kralja Mihaila da se u potpunosti okrene Rimu, bili osim svešteničkog i crkvenog nasljeđa uglavnom politički. U 11-om vijeku ne bilježe se ni sukobi između arhiepiskopije u Baru i Dubrovniku, zahvaljujući izuzetnoj moći tadašnjeg dukljanskog kralja Mihaila. Vrijeme kralja Mihaila takođe je obilježeno stabilnim društvenim relacijama koje oživljavaju izgradnju crkvenih objekata. Zato ovdje ne treba isključiti mogućnost da je uporno nastojanje Mihaila da od pape dobije krunu i plašt moglo uticati da se upravo on pojavi kao ktitor crkava sv. Mihaila u Stonu i na Prevlaci.
Mišljenje da su dukljanski vladari u drugoj polovini 11-og vijeka, gradili manastire i poklanjali ih benediktincima učvršćuje i povelja kralja Radoslava, Mihajlovog brata koji je 1058. godine, sa svojom ženom Julijom, na mjestu Baleni kod Trebinja, sagradio manastir i poklonio ga monasima sv. Benedikta. Poznato je da su u 11-om vijeku benediktinci iz Italije bili izuzetno aktivni u osnivanju svojih središta na ovoj obali Jadrana. Prilikom osnivanja manastira koristila se ustaljena praksa da se kod gradnje novih kultnih središta formom i imenom podražava neko svetilište koje već postoji. Veoma je vjerovatno da su osnivači prevlačke opatije pronašli da samo ostrvo Prevlaka po mnogo čemu podsjeća na slavnu normandijsku opatiju Mont Saint Michel, koja se od osnivanja naziva Tomba. Ova crkva nalazi se na poluostrvu, granitnoj stijeni koja se nalazi na deset kilometara od Avranša u Normandiji. Prilaz stijeni do izgradnje kamenog prilaza bio je moguć samo u vremenu oseke. Tu je 709. godine, posvećena najstarija crk-va sv. Mihaila. Crkvu je podigao episkop Avranša, Ober, koji je u nedostatku prirodne pećine, kripte, jednu iskopao u stijeni. Ta prva crkva doziđivana i nadgrađivana sljedećih vjekova postala je od 966. godine, središte benediktinske opatije koju je osnovao normandijski vojvoda Rihard II. Crkva na Mont Saint Michelu poslužila je za ugled drugim hramovima posvećenim arhanđelu Mihailu koje su benediktinci podizali na brežuljcima iznad mora. Ono što posjetiocu, odmah skrene pažnju kada prilazi ovom značajnom francuskom kulturno istorijskom spomeniku i atraktivnoj turističkoj destinaciji je veliki i visoki zvonik Crkve koji stremi ka nebu. Zvonik Prevlačke crkve Crnogorčević naziva graditeljskim remek djelom. Predanje kazuje da se sa zvonika vidjelo "veliko more", odnosno, otvoreno more prema Bigovu, i da je zvonik prilikom pada "oškropio Đuraševićke domove pri obali", skroz na suprotnoj strani. Kod Crnogorčevića takođe bilježimo da je pri opisu prevlačkog manastira na sjevernoj strani crkve zapazio četvorougaonu izdubinu (kriptu?), za koju nije bio siguran ni da je bunar, ni nešto tome slično.
Mont Saint Michel dugo je zadržao i svoj stari naziv Tumba, koji mi nalazimo i za stari prevlački manastir. Sve ovo nam daje za pravo na zaključak da su benediktinci osnivajući na Prevlaci svoju opatiju, željeli da podražavaju čuveno normandijsko svetilište i da su zajedno sa kultom sv. Mihaila prenijeli i sam naziv Tumba što prilikom osniva-nja crkava nije bila rijetka pojava. Poluostrvo Prevlaka je približno istih dimenzija kao stijena na Atlantskoj obali, a takođe se u vrijeme plime pretvara u teško pristupačno ostrvo. Monasi koji su došli iz Južne Italije bili su dobro upoznati sa kultom sv. Mihaila u Monte Garganu i Mont Saint Michelu. Takođe je jadranska obala bilo pogodno tlo za širenje kulta sv. Mihaila, koji je i potekao sa izvora istočne crkve.
Čitavu pretpostavku upotpunjuje podatak da se Kotorski biskup pominje od 1062. godine, kao sufragan arhiepiskopije u Bariju. Ovaj grad su 1071. godine Normani oteli od Vizantijaca. Iako su postojali pokušaji da Kotorska biskupija potpadne pod jurisdikciju Dubrovačke ili Barske arhiepiskopije, ovaj je grad rješenjem papske kurije od 1172. godine, ostao vezan za Bari, koji je bio pod normanskom vlašću. Kotorska episkopija je od 1166. pa do 1179. godine bila podređena Barskoj arhiepiskopiji.
Ovdje se postavlja osnovno pitanje, što je monaha, hodočasnika sa Mont Saint Mishela moglo podsjetiti da Prevlaka liči na normandijsko ostrvo. U tom smislu treba razumjeti da današnji izgled Mont Saint Mishela, gotička crkva i odbrambeni zidovi ne mogu predstaviti autentični izgled ostrva i njegove Crkve iz 10-og vijeka. Zato i neki podaci, koji se sa stručne i naučne strane ne mogu smatrati relevantnim, mogli su u 11-om vijeku biti osnovni razlozi da nekog monaha koji je bio u Normandiji, Prevlaka privuče svojim izgledom, podsjeti na Mont Saint Mishel i da to bude inicijalni razlog da se na ovom mjestu podigne opatija posvećena sv. Mihailu.
Granitna stijena na kojoj leži Manastir u Normandiji i danas je obrasla zelenilom na svakom mjestu gdje ga nije istisnula neka građevina, pa ne treba sumnjati da je ovo ostrvo bilo još bujnije zelenilom u 11-om vijeku. U istom zalivu pored Mont Saint Mishela-Tombe, nalazi se ostrvo koje nosi naziv Tombelaine. Tombelaine, Tomboleto, Tumbela. Blizina ostrva Stradioti i Otoka, kao i niz drugih detalja mogli su kod benediktinskih monaha stvoriti utisak o sličnosti ovog mjesta sa njima dobro poznatim normandijskim svetilištem. U istoriji ovog francuskog ostrva često je bilo sporno, zbog njegovog graničnog položaja da li pripada Normandiji ili Bretanji, a oko njega je u srednjem vijeku stvorena i komuna, Metohija sv. Mihaila. Na obali pored Mont Saint Mishela i danas pasu brojna stada ovaca, upravo onako kako se nekada i vodila stoka na ispašu u okolini Prevlake. Takođe u njegovoj okolini ima mnogo prirodnih staništa rezervata ptica upravo kao i u okolini Prevlake.
Ono što se smatra posebnim kuriozitetom normandijskog svetilišta je oseka, ciklično povlačenje mora po par kilometara. U tom vremenu, svakih šest sati, oko ostrva se formira jedno ogromno blatnjavo prostranstvo. Taj vremenski interval lokalni ribari koriste da iz ovog blata vade gliste i račiće koje kasnije koriste za lovljenje ribe. I pored činjenice da se nivo vode u Bokokotorskom zalivu znatno uvećao, (jedan metar za hiljadu godina), tivatski ribari i danas odlaze barkama južno od Prevlake u njenoj neposrednoj okolini u mali zaliv, koji oni još zovu Živi mulj. U vrijeme oseke ribari na ovom mjestu iz blata vade račiće "kanjoče", (cancre, franc. morski rak), koji se kasnije koriste kao idealan mamac za lov na kvalitetnu ribu.
Dukljanski kralj Mihailo je, pored svoje ćerke koja je bila udata za normanskog vojskovođu i svog sina Bodina vjenčao normanskom plemićkinjom Jakvintom, ćerkom Argirica, uglednog građanina Barija koji je bio vođa normanske stranke u ovom gradu. Bliske i konstantne veze Apulije i Duklje, kao i gore navedeni podaci daju dovoljno osnove za pretpostavku da se čuveni kult normandijskog arhanđela Mihaila i sam naziv Tomba presadio na poluostrvo Prevlaka u Tivatskom zalivu. Jake veze benediktinaca iz Normandije sa svojim središtem u Južnoj Italiji i njene bliske veze sa istočnom obalom Jadrana čine ovu pretpostavku mogućom a kroz prizmu istorijskih događaja i veoma prihvatljivom.
Po Ljetopisu popa Dukljanina, iza Mihailove smrti Dukljom jedno vrijeme upravlja njegov brat Radoslav. On je oslobodio Bodina iz zarobljeništva u Antiohiji i dao mu na upravu Grbalj i Budvu. Za Mihailovog sina Bodina, veže se izdavanje jedne povelje datovane oko 1100. godine kojom on daruje benediktinskom samostanu na ostrvu Lokrumu selo sv. Martina blizu Dubrovnika. Dukljanska istorija poslije smrti kralja Bodina (1101/2), ispunjena je teškim borbama za presto između njegovih brojnih potomaka i srodnika. Za oko pola vijeka izmijenilo se sedam vladara Duklje, jednih vjernih vazala Vizantije a drugih njenih ljutih protivnika koji su težili za nezavisnošću zemlje. Centralna ličnost ovih dešavanja je Bodinova supruga Jakvinta koja na granici između materinstva i zločina pokušava da obnovi kraljevstvo svoga muža i težila da na čelo Duklje postavi svoga sina Đorđa. Jakvinta je živjela u Kotoru, gdje je Ljetopisac nalazi kako sprema otrov za svoje rođake i neprijatelje. Da li je Jakvinta boravila na Prevlaci u Kaštiju nema podataka, ali pop Dukljanin navodi da je bila uhvaćena "negdje kod Kotora" i zatim odvedena u Carigrad gdje je i umrla.
Bodinov i Jakvintin sin Đorđe, uspio je u dva navrata, (1114-1118. i 1125-1135), da preuzme vlast u Duklji od svog rođaka Grubješe. Đorđe "Bodinović" je svojom poveljom Kotoru "mnoge slobodštine i privilegije poklonio", pa i samu crkvu sv. Mihaila na Prevlaci. Ova najstarija povelja kralja Đorđa je iz 1115. godine i ona je izdata u vrijeme kotorskog episkopa Grimalda, (1090-1124). Ne može se uzeti kao pouzdano da je kralj Đorđe samo protokolarno poklonio crkvu na Prevlaci Kotoranima, već se povelja treba vezati za dva važna istorijska događaja. Jedan je interes Kotorske episkopije da u svjetlu sukoba Bara i Dubrovnika, izdvoji prostor svoje dijeceze, a drugi razlog je potreba kralja Đorđa da u borbi za presto zadobije oslonac Kotora i njegove crkve. Od Dukljanina saznajemo da je od brojnih nevolja i ratova zemlja toliko opustjela da se pored naroda čak i Kotor pobunio protiv kralja Đorđa. Bježeći Đorđe se sklonio u primorski grad "Obolon", a prateći priču Frana Milobara zaključujemo i to da ljetopisac kaže da je Gradinja jureći Đorđa zauzeo cjelu teritoriju do Kotora, osim Kaštija gdje se kralj i njegova posada održavala ("Tada je Gradinja zadobio teritoriju do Kotora, osim tvrđave u koju se kraljeva posada održavala. Međutim, vojskovođa (Aleksije Kontosteton) dođe u Skadar, a Gradinja mu poruči da što prije stigne kako bi zauzeli tvrđavu i uhvatili kralja"). Da je kralj Đurađ imao zamak na Prevlaci teško je dokazivo mada se takvo mišljenje ne može u potpunosti odbaciti. Ogromnim kamenim kolosima, zamkovima po zapadnoj Evropi rađenim u 12-om i 13-om vijeku prethodili su sasvim jednostavni drveni zamkovi. Podizanje ovakvih objekata nije tražilo mnogo godina rada, već samo prirodno dobro zaštićeno mjesto, van gradskih zidina. I pored protivljenja sveštenstva zamkovi su se često nalazili u blizini vangradskih crkava i služili su kao ljetnikovci. Dukljanin dalje nastavlja: "Tada oni koji su se smatrali prijateljima i veoma bliskim kralju i koji su jeli njegov hleb, podigoše protiv njega svoje potčinjeno ljudstvo. Tako jedni spolja a drugi iznutra predadoše tvrđavu". Kralj Đorđe je predat Vizantiji gdje umire u ropstvu u Carigradskom zatvoru. Predajom kralja Đorđa negdje oko 1135. godine, vlast u Duklji preko svojih vazala ponovo preuzima Vizantija.
Prvi konkretni pomen Prevlake, nalazimo u najstarijoj povelji koju je 1124. godine izdao kotorski biskup Urzacije, odmah nakon što je naslijedio episkopa Grimalda. Tekst ove darovštine djelimično je sačuvan i glasi: "Ja Ursacije biskup, zajedno sa priorom Melom i kotorskim plemićima...po prvi i drugi put vijećnici zazvonismo u zvono, i dajemo Tumbu sv. Arhanđela Crkvi sv. Trifuna... Ako je neko nasljednik na "Tumbam"... Budući da niko nema neko nasljedstvo na "Tumbam". A ako neko bude pokušao da ukine ovu donaciju ili učini spletku, od strane svemoćnog Boga, blažene Marije uvijek Djevice i Svih svetih biće ekskomuniciran i osuđen sa onima koji su osuđeni". Ovom poveljom daruje se Crkva sv. Mihaila, Crkvi sv. Trifuna i posebno se naglašava da niko od svjetovnih lica nema nasljedstvo na Tombi, što nas navodi na pomisao da je ona nekada pripadala kralju ili dinastiji. Da se sva imovina i svi prihodi od Crkve sv. Mihaila upućuju kao donacija Crkvi sv. Trifuna potvrđuju i dokumenta izdata 1181, 1182. i 1200. godine.
Sa episkopom Malonom 1166. godine, Kotor potpada pod crkvenu vlast Arhiepiskopije u Baru. Zbog sporenja između Bara i Dubrovnika i papske odluke da Barska episkopija bude podložna Dubrovačkoj arhiepiskopiji, 1179. godine, Kotorska episkopija, ponovo biva vraćena pod crkvenu jurisdikciju Barija. Odmah nakon ponovnog priključenja Bariju, Kotorski episkop Buchius 1181. godine, potvrđuje da se Kotor treba smatrati vlasnikom Tumbe sv. Arhanđela Mihaila.

PREVLAČKI MANASTIR OD 11-OG DO 15-OG VIJEKA: Poslije smrti vizantijskog cara Manojla I Komnina, (1143-1180), raški župan Stefan Nemanja, zauzeo je čitavo primorje sa Kotorom 1185. godine. Tom prilikom došao je i Grbalj u ruke Nemanjića i ostao neprekidno u njihovoj vlasti sve do kraja srpske srednjovjekovne države. Dolazak Nemanjića i prestanak brojnih sukoba u izvjesnom smislu odgovara svima. Kotor je otvorio kapiju Nemanji a zatim proširio trgovinu po srpskim teritorijama i preuzeo trgovački prostor onih gradova koji su teško stradali od raške vojske. Kotorani su takođe preuzeli i obavljanje diplomatskih poslova za račun srpskog dvora. Stefan Nemanja nije dirao vlast gradske uprave, Kotor se upravljao po svom Statutu a kovao je i svoj novac. Da se Nemanja nije mješao ni u crkvene stvari vidi se po tome što je Urzacijevu darovštinu potvrdio biskup Buchius 1181. godine, neposredno pošto je Nemanja ušao u Duklju.
Dukljani iz Grbaljske župe takođe su sa zadovoljstvom prihvatili vladare iz dinastije Nemanjića koji su isticali i naglašavali svoje dukljansko porijeklo. Oni su u početku svoje vladavine na ovim prostorima, nastavili identičnu politiku dukljanskih vladara, obavljanje službi na slovenskom jeziku u katoličkim crkvama i borbu protiv grčkog vjeroispovijedanja i crkve. Iz ovog vremena sačuvana je Povelja kralja Radoslava iz 1230. godine. Povelju je objavio Rački u svojim Prilozima i vezao je ne za 1115. već za 1215. godinu i Vukanovog sina Đorđa?, kralja Srbije i Primorja, Radoslava, kojom se Kotoranima potvrđuje darovnica dukljanskog kralja Đorđa.
"Na ovaj način potpuno vjerni naši građani i patriciji kotorski uvjek su nam poslušni, pokoravaju se našoj volji i u svemu slušaju ono što im kažemo. Nikada se nijesu pokazali nepokorni prema našim nalozima. Oni su nam pokazali ponizno i smjerno svoje povlastice i povelje i svakako povlasticu slavnog kralja Đorđa koji kad je predao istim Kotoranima Prevlaku kao njihovu zemlju u nasljedstvo, na kojem sada grade i obnavljaju hram sv. Mihaila koji su davno oni sami osnovali i utemeljili, sa dobrim željama za grad Kotor i njegovu teritoriju."
"Ovom Poveljom se potvrđuje povlastica kralja Đorđa, koju su isti kotorski patriciji donijeli gospodaru kralju Radoslavu i njegovoj braći Vladislavu i Urošu. Oni su Povelju, napisanu 1115. godine od Hristovog rođenja, 13. avgusta, poznali kao istinsku, zakonitu i valjanu i osnažili je ovim pismom, koje sam ja po nalogu i zapovjesti mog gospodara kralja i njegove braće svojeručno potpisao i dao... dana 10. jula godine od Rođenja 1250. i zapečatio mojim običnim pečatom. Stefan Radoslav, milošću Božjom kralj Srbije i Primorja. Gospodari Vladisav i Uroš."
Da je Prevlaka do sredine 13-og vijeka u posjedu Kotora, vidi se po tome što je u sporu između dubrovačke i barske crkve susret između njenih veledostojnika obavljen na neutralnoj Prevlaci 1249. godine. Arhiepiskop barski Jovan iz Plano Karpina, prolazeći kroz Dubrovnik zakazuje sastanak sa Dubrovačkim arhiepiskopom "u Kotor ili kod Svetog Mihaila u Kotorskom zalivu, gdje se Dubrovačkom arhiepiskopu čini da je bolje".
Promjene nastaju poslije osnivanja Srpske arhiepiskopije i formiranja Zetske episkopije 1220. godine, čije mjesto osnivanja po svoj prilici treba tražiti negdje na prostoru Podgorice ili oko Skadarskog jezera. O odnosima katoličkih i pravoslavnih organizacija poslije osnivanja episkopije nemamo nikakvih podataka. Usljed nedostataka izvora otežano je i u najopštijim crtama pratiti sva pomjeranja a ne može se procijeniti i ostaje nepoznata uloga prvih srpskih kraljeva u mjenjanju crkvene politike, jer ih neki izvori i podaci navode kao veoma naklonjene katoličkoj crkvi. Ovaj odnos se sasvim sigurno promijenio iza 1299. godine. Te godine je poslije dugogodišnjeg rata sklopljen mir između Srbije i Vizantije a kralj Milutin se oženio jednom vizantijskom princezom. Istorijski pomeni prodora Tatara iz 1241. godine na prostor južne Dalmacije, nijesu dovoljni, da bi se ovom događaju sa sigurnošću pripisao odlazak benediktinskog bratstva sa Prevlake. Poznato je da su u vrijeme tatarskih napada stradali Kotor, Svač i Drivast, pa je sasvim moguće da je tom prilikom stradao i Manastir na Prevlaci. Obnovu Crkve prema raspoloživim podacima započeli su Kotorani poslije ovih događaja. Prelomnom godinom u odnosima pravoslavne i katoličke crkve u Zeti može se smatrati 1247. godina kada poslije gotovo pola vijeka stolovanja umire barski arhiepiskop Jovan I. Kurija svjesna definitivne brojnosti slovenskog stanovništva u Primorju 1248. godine donosi Darovnicu kojom "poklanja" pravo da se latinska liturgija služi na slovenskom jeziku i u isto vrijeme baca anatemu na one koji pljačkaju crkvena dobra. Preuzimanje crkava u Primorju od strane Zetske episkopije može se vezati za vrijeme arhiepiskopa barskog Jovana II, (1247-1252). Njegova smrt ili ubistvo u zatvoru 1252. godine, pokazuje da se Rim nije uspio uspješno organizovati kao crkvena vlast na ovim prostorima u vrijeme Nemanjića.
Prvi pomen zetskog episkopa u Boki nalazimo na natpisu u crkvi Sv. Petra u Bogdašićima iz 1269. godine. Iza ove godine mi nalazimo zetskog episkopa Neofita, kako na prostoru Prevlačke metohije obnavlja i preuzima crkvene objekte i prevodi slovensko stanovništvo u pravoslavlje. Upravo obavljanje službi na slovenskom jeziku, imalo je za ulogu da dukljanski narod prihvati pravoslavnu crkvu kao svoju. Iz ovog vremena sačuvano je pismo pape kralju Urošu, u kojem ga Sveta rimska stolica upozorava da "postoji samo jedna vjera, izvan koje se niko nije spasio".
U povelji kralja Milutina, Ratačkom manastiru, izdatoj u Kotoru 15. marta 1306. godine, među potpisnicima i svjedocima nalazimo i zetskog episkopa Mihaila. U Kotorskom arhivu, nalaze se podaci koji govore da preuzimanje crkava i prevod stanovništva u novu pravoslavnu crkvu nije išlo jednostavno. Veliki broj zemljoposjednika tek 1333. godine u Kotorskom sudu se predstavljao kao "ljudi sv. Mihovila". Malo je vjerovatno da je Kotorski sud ranije odbijao da ih kao takve upisuje u notarsku knjigu, s obzirom na političku zavisnost Kotora od Nemanjića.
U kotorskim notarskim knjigama nalazimo podatak da je kotorska opština zajedno sa biskupom Ivanom, 15. februara 1330. godine, odredila svoje poslanike papi radi biskupijske imovine. Pod ovom imovinom svakako se mogu podrazumijevati crkve i zemljišni posjedi i jedino se zbog takve imovine šalje delegacija kod pape. Kotorska opština je takođe 10. februara 1334. godine, donijela odluku da se ne može prodati ili otuđiti svojina sv. Trifuna. Kada je u vrijeme cara Dušana i katolička crkva došla pod njegov udar definitivno se gase sve dukljanske tradicije. Ponovo je kotorski biskup Sergije, pisao papi Klimentu VI, koji 6. januara 1346. godine tražeći od cara Dušana da mu vrati brojne crkve na Primorju i između ostalih i crkvu Sv. Mihaila na Tombi. Ovo i neka sljedeća pisma, na kraju su rezultirala poveljom cara Dušana kojom on Kotoranima potvrđuje stare posjede u Boki.
Među istraživačima dugo vremena je vladala dilema da li su povelje Nemanjića Kotoru "falsifikati". Kako povelja Stefana Prvovjenčanog, tako i ona kralja Radoslava sa braćom, dvije Dušanove i jedna Uroševa. Sumnju je izazvala tobožnja povelja Stefana Prvovjenčanog, koju je "pečatio" mileševski iguman Vasilije, a čiji je prepis Vuk Vrčević, poslao Vuku Karadžiću 1837. godine. Međutim u Kotorskom arhivu se nalazi dokumenat iz 1468. godine, u kojem se pominje Dušanova povelja koju je pronašao Miloš Milošević. Na osnovu analize izvora iz Kotorskog arhiva Risto Kovijanić je došao do zaključka da povelje Nemanjića Kotoru, nijesu izmišljene, da je njihova sadržina stvarna i da nijesu falsifikati osim već ranije pomenute povelje Stefana Prvovjenčanog. Ovu Dušanovu povelju potvrđuje negdje kod Skadra 1355. godine njegov sin Stefan Uroš.
Iz vremena kada je Metohija, sv. Mihaila bila u punoj vlasti Nemanjića, sačuvan je na Prevlaci i jedan nadgrobni natpis. Natpis je uklesan na sivoj granitnoj ploči i u prevodu glasi: "Rab Hristu Joakim, a zvani Đuraš, unuk čelnika Đuraša Vranjčića koji bi u cara Stefana treći vitez. Pisa se i predstavih mjeseca septembra peti dan". Na natpisu nije stavljena godina, ali se na osnovu podataka o ličnostima sa ploče ona datuje u sredinu 14-og vijeka.

PREVLAKA I BALŠIĆI: Nekoliko godina poslije smrti cara Dušana i raspada njegovog carstva na istorijskoj sceni Zete pojavljuje se porodica "primorske gospode" Balšića koja je do tada upravljala Barom i Budvom. Balša i njegovi sinovi Stracimir, Đurađ i Balša II su kao najmoćniji feudalci i vladari Zete vodili do početka 14-og vijeka, skoro neprestane borbe sa Kotorom, Mlečićima, Turcima, bosanskim banom i lokalnom vlastelom.
Česte promjene vladara i dinastija na ovim prostorima uticale su da se sigurnost vladavine mogla obezbijediti jedino agresivnom politikom potiskivanja svojih protivnika a upravo takvu politiku su vodili Balšići. Koliko je teško pratiti sva dešavanja i odnose vlasništva i prava u ovim vremenima najbolje odslikavaju primjeri Kotora, Budve i Drača koji je od 992. pa do 1392. godine, promijenio svog vladara više od 30 puta. Odmah iza 1360. godine Grbalj, i Luštica pa i sama Prevlaka dolaze u ruke Balšića.
Balša I se 1361. godine uključio u rat između Dubrovnika i Kotora koji je u to vrijeme još uvijek bio u sastavu Nemanjićke države. Podaci iz ovog perioda vezani za Balšiće nalaze se u Dubrovačkom arhivu. U ratnom nalogu izdatom zapovjedniku dubrovačkih brodova od njega se traži da mora zarobljavati sve Slovene iz Slavonije, Srbije i podanike raškog kralja Uroša. Zapovjedniku se takođe nalaže da ne napada na one iz Budve, Ulcinja, Bara i Skadra, podanike Balšića i ljude mitropolita sv. Mihaila. Ovaj podatak da su se u ratu Dubrovnika i Kotora, zetski mitropolit i srpski kralj Uroš IV, našli na suprotnim stranama djeluje sasvim logično. Mi smo zapazili da dokumentovano najkasnije 1330. godine, a faktički mnogo ranije dolazi do sukoba između Kotora i episkopa, kasnije mitropolita, sv. Mihaila oko crkvene imovine i same Prevlake. U ovom sporu kao posljednji arbitar pojavljuje se upravo kralj Uroš, koji je stao na stranu Kotora. Mitropolit sa Prevlake i vlasnici zemlje na Metohiji sv. Mihaila našli su novog saveznika u vladarskoj porodici Balšića.
Iz vremena rata Dubrovnika i Kotora nalazi se niz podataka, o savezu Dubrovčana, Balšića i zetskog mitropolita, pa je tako 1361. godine, jedna oštećena dubrovačka galija došla na Prevlaku radi popravke. Posredovanjem cara Uroša IV okončan je rat između Dubrovnika i Kotora mirom u Onogoštu 22. avgusta 1362. godine. Nezavisno od ovog mirovnog sporazuma, Balšići su, pogotovo Đurađ, nastavili da borave na Prevlaci i opsijedaju Kotor. Krajem 1366. godine, Dubrovčani šalju svog poslanika u Budvu i nalažu mu da odavde piše Đurđu Balšiću, “ako se nalazi na Ostrvu sv. Mihaila blizu Kotora”.
U želji da se preko jakog zaštitnika sačuvaju od stalnih napada Balšića, Kotorani su se poslije Uroševe smrti počeli obraćati Veneciji i rimskom papi za pomoć. Sa ciljem da iz ruku Kotorana izbace najači adut, agitaciju kod pape, ali i zbog privilegija kojima su se nadali Stracimir, Đurađ i Balša II su 1368. godine uputili svačkog biskupa Petra, papi Urbanu sa pismom da ih primi pod okrilje svoje crkve. Poslije papinog odgovora, Balšići su svečanom izjavom primili katoličku vjeru 29. januara 1369. godine. Ovaj potez Balšića kao i smrt cara Uroša IV, uticali su i prinudili Kotor da nađe novog saveznika. Tako je od 1371. godine novi zaštitnik Kotora postao ugarski kralj Ljudevit. Iste godine Dubrovčani šalju svog izaslanika kod Andrije Paštrovića i Ćefalije Radića, koji su ljudi Đurađa Balšića, na ostrvo sv. Mihovila. Aprila 1381. godine, šalju Dubrovčani svog doktora Ivana iz Trogira na ostrvo sv. Mihovila da liječi bolesnog Balšu II.
O odnosima Balšića i mitropolita sa Prevlake poslije prelaska Balšića u katoličanstvo nema nikakvih podataka. Međutim iz drugih izvora saznajemo da je mitropolit na Prevlaci nesmetano boravio sve do 1390. godine, kada usljed novih i čestih sukoba prelazi na Skadarsko jezero.
Krajem 1390. godine, Kotorani su popalili Kaštio, rezidenciju Balšića i odnijeli jednu ikonu i neke crkvene stvari što su ih uzeli od popa Radiča. Prije odlaska mitropolit je prema svom nahođenju zemlju Prevlačkog manastira poklanjao i prodavao. O tome su u sudskom arhivu u Kotoru ostali zabilježeni brojni podaci iz kojih se saznaje da je poslije smrti mitropolita Davida zemlju poklanjao i prodavao mitropolit Arsenije. Posljednji iz dinastije Balšića, Balša III, vjerom se ponovo vraća u pravoslavlje. Balša treći se zajedno sa svojom majkom Jelenom pojavljuje kao ktitor i obnovitelj crkava u Paštrovićima i na Skadarskom jezeru. Iz nekoliko povelja Balše III, saznajemo da je zetski mitropolit Arsenije za svoju rezidenciju izabrao Manastir Prečiste krajinske. Tako je poveljom iz 1417. godine, Balša III poklonio jedno guvno: “Gospodinu mitropolitu zetskom Arseniju sa svim zborom i klierom Prečiste krajinske”.
Osnivanje Manastira Prečiste Krajinske čiji se ostaci nalaze na jugozapadnom dijelu Skadarskog jezera, po tradiciji se pripisuje dukljanskom kralju Vladimiru. On je ovdje imao dvor, nedaleko od Manastira u selu Koštanici, gdje se i danas nalazi stari, od mještana nazvan Kosarin bunar. Ipak, ovaj Manastir se u pisanim izvorima pominje tek od 15-og vijeka. Osim mitropolta Arsenija u Krajini se pominje još i vladika Jevtimije. U dogovoru, između Mletačke republike i zetske vlastele napisanom na Vranjini 1455. godine izričito se kaže, “da se mitropolit iz Krajine naziva mitropolitom iz Zete i da on postavlja naše sveštenike bez kojih mi ne možemo biti”.

GAŠENJE MANASTIRA NA PREVLACI: U kojem je od stalnih i brojnih sukoba tokom prve polovine 15-og vijeka i na koji način bio srušen, zapaljen ili miniran Prevlački manastir iznešeno je niz oprečnih mišljenja i datuma. Kada se u Zeti 1448. godine pojavila despotova vojska u Grblju je buknuo ustanak. Kotorski poslanici su 1449. i 1450. godine od Mletačkog senata tražili, da sa svojim brodovima dođe u Boku, poruši solane i uguši ustanak. Iz ovog podatka je i proizašlo mišljenje da su Mlečani topovima sa svojih brodova srušili Manastir. Istina je da su Mlečani gašenje ustanka povjerili Stefanu Crnojeviću koji je prihvatio mletačku službu. On je prije nego što je krenuo protiv grbaljskih ustanika pozvao njihove saveznike iz Svetomiholjske metohije da se dobrovoljno potčine mletačkoj vlasti. Zahvaljujući Stefanu Crnojeviću i istaknutim Luštičanima, njihovi su predstavnici došli u Kotor, 9. februara 1450. godine i zakleli se na vjernost kotorskom knezu. Nema nikakvog traga o akcijama Stefana Crnojevića na području Metohije, kao ni podataka da su njegovu akciju sa mora podržavale mletačke galije. Kada je kotorski sud 1452. godine izricao drastične kazne ustanicima, na listi osuđenika nalazili su se samo mještani Grblja.
Miholjskom zboru kao lokalnoj samoupravi, koja je pokrivala teritoriju Manastirske metohije, Mlečani su priznavali određeni stepen autonomije. Oni su takođe uvažavali imovinske odnose nastale kao rezultat odluka zetskog mitropolita. Uprkos nastojanju kotorske opštine da ih potčini svojoj vlasti sva sela miholjskog zbora birala su svog župana.
On je ujedno bio i zapovjednik "vojne družine", sastavljene od sitnih stočara, zemljoradnika, seljaka-ratnika. Predsjedavao je i zborom seljaka, na kome se raspravljalo o svim pitanjima koja su se ticala čitave zajednice, a najvažnija funkcija mu je bila pregovaranje sa vlastima, ugarskom, mletačkom, turskom, o obavezama sela prema njoj. Predstavnici svih "pet sela" Metohije, činili su "Svetomiholjski zbor", koji je odjednom donosio odluke od interesa za čitavo područje. On je autonomno uređivao razne unutrašnje poslove zajednice, a ostao je sačuvan i njegov Zakonik iz 19-og vijeka. Miholjski zbor tokom sljedećih vijekova ostao je vjeran čuvar pravoslavlja u Boki, ali i Nemanjićke tradicije nastale na urušenoj Dukljanskoj kraljevini. Nemanjići koji su na prostoru Metohije i Grblja dočekani kao nastavljači dukljanskih vrijednosti u svjetlu sukoba država i interesa crkava duboko su zakopali jedan dio prošlosti ovih prostora.
Povod priči o trovanju 72 monaha na Prevlaci treba gledati kroz prizmu vlasničkih i imovinskih odnosa. Vasilije Petrović i drugi pisci crnogorske istorije s kraja 19-og vijeka, za trovanje monaha okrivljuju Kotoranina, Marina Druška. Ovdje će biti izuzeta neodrživa teza da je Prevlački manastir tokom 15-og vijeka mogao imati toliki broj monaha i biće iznešeni samo oni podaci koji se vežu za ime Marina Druška. Ovaj bogati kotorski trgovac, kojeg je Mletačko vijeće u julu 1411. godine, izabralo za svog građanina, bio je jedan od inicijatora zahtjeva da se Kotor stavi pod zaštitu Mletaka. Oko ove ponude vodili su se dugotrajni pregovori a Sinjorija je Kotoru obećala između ostalog i poštovanje Statuta i priznala kotorskoj opštini 1420. godine područje Svetomiholjske metohije.
Sa ciljem da razjasni mogući nastanak priče o trovanju monaha, Stjepčević je u svom djelu predočio podatke o jednom od potomaka ovog uglednog trgovca iz Kotora, koji se takođe zvao Marin Druško. Ovom Drušku su 1636. godine, Luštičani opljačkali i zapalili kuću na Prevlaci. Povod za to bila je "neka crvkvica na ostrvu", koja je bila na posjedu porodice Druško i koju je kotorski biskup želio koristiti za bogosluženje, dočim je istu Druško koristio kao konačište za sluge i ostavu za alat. Stjepčević zaključuje da je Druškov sukob sa Luštičanima latinskog ispovijedanja i Kotorskim biskupom dao povoda za nastanak priče o trovanju monaha kako bi se čitava Luštica i onaj pravoslavni dio stanovništva okrenuo protiv njega. Prevlaka je nekoliko decenija nakon napuštanja Manastira od strane pravoslavnih mitropolita pripala dijelom Kotorskoj biskupiji, a dijelom uglednoj porodici Druško iz Kotora. Potomci porodice Druško su kasnije gubeći kroz vjekove svoju moć i uticaj prodavali ovaj svoj posjed. Devetog novembra 1801. godine Marin Druško i njegov sin Jeronim prodaju kapetanu Filipu Barbiću iz Krtola središnji dio Prevlake. Zapadni dio Prevlake, na kojem se nalaze ostaci Prevlačkog manastira, 15. decembra 1827. godine kupila je Ekatarina, udovica konta Ilije Vlastelinović iz Risna. Kontesa se nastanila na Prevlaci i odala nekoj vrsti kaluđerskog života, kakav su u prošlim vremenima provodile mnoge udovice. Ona je takođe napravila i testament kojim je svoj posjed na Prevlaci zavještala crnogorskom gospodaru i mitropolitu Petru II Petroviću Njegošu. 1847. godine Ekatarina umire i biva sahranjena kraj oltara crkve sv. Trojice koju je 1833. godine podigla, na svom posjedu na Prevlaci. Neposredno iza smrti Katarine Vlastelinović 1847. godine pred kotorskim Osnovnim sudom, počeo je ostavinski proces. Kao nasljednici imovine javili su se rođaci njenog muža i tutori Pravoslave crkve u Kotoru. Oni su se pozivajući na oporuku Ilije Vlastelinovića od osmog decembra 1820. godine smatrali zakonskim nasljednikom njegove imovine. Međutim, tom oporukom je konte Ilija Vlastelinović odredio kao apsolutnog nasljednika svoju ženu, s tim da se, ukoliko se ona preuda, ili umre bez oporuke, imovina proda i da se novčani iznos podijeli: crkvama sv. Luke i sv. Nikole u Kotoru, crkvi u Risnu i siromašnom narodu. Izvjesni advokat Rafaeli je 19. aprila 1847. godine obavijestio Okružni sud u Kotoru da je kontesa Ekatarina avgusta 1846. godine sačinila novu oporuku kojom se raniji testament u potpunosti poništava. Novim testamentom legalni nasljednik ovog dijela Prevlake na kojem se nalaze i ostaci starog manastira bio je crnogorski mitropolit Petar II Petrović Njegoš. Ovaj testament u prisustvu svjedoka Špira Barbića i Joka Balića 26. avgusta na Prevlaci napisao je Jovan Abramović.
U posljednjoj rečenici oporuke kontesa Ekatarina imenuje zakonskog nasljednika: “Za univerzalnog nasljednika određujem prečasnog gospodina presvijetlog mitropolita crnogorskog Petra Petrovića. On će moći raspolagati posjedom na Prevlaci kao vlastitom i apsolutnom svojinom, izuzev crkvu (sv. Trojice), slike kandila, knjige i druge crkvene stvari kao i dotaciju crkve, što moj nasljednik neće moći prodati i založiti, već samo držati i uživati vječno. Tako odlučujem i ponavljam da gorerečeni mitropolit bude vlasnik”.

ZAKLJUČAK: Srednjovjekovni Manastir i Crkva sv. Arhanđela Mihaila na Prevlaci još od druge polovine 19-og vijeka postaje predmet pažnje brojnih istraživača. Rezultati istraživanja i različita hronološka opredjeljenja njegove izgradnje mijenjala su se zavisno od ugla posmatranja i stanja pisanih i materijalnih izvora. Kako su vremenom izvori za istraživanja postajali svestraniji i potpuniji, pogotovo poslije dijelimično obavljenih arheoloških istraživanja, bilo je očekivano da posljednje teze po ovom pitanju budu najpotpunije i najtačnije. Posljednjim zaključcima, iznešenim 2000. godine u Katalogu izložbe Riznice Prevlačkog manastira, nalaze se brojne zamjerke. Osnovni prigovor ovom radu odnosi se na zaključak vezan za ktitora ove građevine, datovanje njene izgradnje i iznešenom mišljenju o beživotnosti Manastira u periodu od 10-og do 12-og vijeka.
Kako je konfrontacija mišljenja i argumenata i kritički osvrt na stare i iznošenje novih teza, različiti prilaz tumačenja spisa i materijalnih ostataka u nauci dobar način da se dođe bliže istini, u ovom tekstu, kao prilog ovoj metodi, iznešeno je još jedno viđenje kompleksne prošlosti poluostrva Prevlaka, od vremena kada ono zajedno sa Lušticom i Grbljom ulazi u sastav Dukljanskog kraljevstva.
Mada je slovenska Duklja, pa samim tim i Boka bila politički ovisna od Vizantije, ona je sve do kraja 12. vijeka bila pod punim kulturnim i vjerskim uticajem Zapada. Dukljanske vladare prema Rimu posebno je privlačila samostalnost crkvene organizacije i politička sloboda permanentno uskraćivana od strane Vizantije.
Politički interesi uticali su da se dukljanski vladari pojavljuju kao ktitori brojnih benediktinskih manastira. U vremenu kralja Mihaila, uspješnim rješenjem svih političkih i crkvenih prilika stvorena je klima za ozbiljne zahvate u kulturi i umjetnosti. Kralj Mihailo se pojavljuje kao ktitor duhovnih objekata promovišući na taj način hrišćanstvo kao državnu religiju. Jedan od najblistavijih efekata takvog stanja u Duklji bio je nesumnjivo Manastir i Crkva posvećena sv. Mihailu na Prevlaci. Osnivači bratstva manastira sv. Mihaila bili su monasi reda sv. Benedikta, koji su u ranom srednjem vijeku imali snažno uporište u Zetskom primorju.
Dobri odnosi sa Normanima u Italiji, koju su bili nosioci romanske kulture u zapadnoj i južnoj Evropi, utiču da se sa obale Atlantika na Prevlaku prenese ime i kult sa normanskog svetilišta Mont Saint Michela. Početkom 12-og vijeka u brojnim sukobima nastalim među dukljanskim plemićima poslije smrti kralja Bodina, njegov sin Đurađ, Prevlaku u nasljeđe poklanja Kotoranima. Crkva je sasvim izvjesno oštećena i konačno napuštena poslije najezde Tatara, a njenu obnavu iza ovog događaja započela je kotorska opština.
Iz vremena života i rada Save Nemanjića na orgnizaciji Srpske arhiepiskopje, osim usamljenih pomena, ima malo podataka o episkopima i episkopskim centrima. Oba Savina biografa ne pominju uopšte broj episkopija, episkopske katedre, crkve i njihova imena, već samo kažu da je Sava za episkope izabrao svoje učenike. Početkom 13-og vijeka, srpski arhiepiskop Sava u Zeti formira episkopiju i za prvog episkopa postavlja episkopa Ilariona.
Na osnovu jednog sumnjivog toponima u nauci se skoro bez izuzetka smatralo da je ovu episkopiju Sava Nemanjić ustanovio na Prevlaci. Najstariji materijalni dokaz grob Ilariona, pisani tragovi, Povelja sv. Save i jedan od najstarijih ljetopisa, Senički, ukazuju da Zetska episkopija nije ustanovljena na Prevlaci i da mjesto njenog osnivanja treba tražiti u Zeti.
Takođe dokumenat sačuvan u Dubrovačkom arhivu jasno govori da je sastanak velikodostojnika Dubrovačke i Barske arhiepiskopije trebalo 1249. godine da se održi na Prevlaci. Mogućnost da se ovaj susret održao u pravoslavnom Manastiru nije realna. Zato pitanje mjesta osnivanja Zetske episkopije i dalje treba držati otvorenim, a njegovom rješenju u mnogome bi doprinijela opsežna arheološka iskopavanja na Prevlaci i nekim lokalitetima u okolini Podgorice.
Od druge polovine 13-og vijeka, poslije reorganizacije Srpske crkve, Zetska episkopija mijenja svoje sjedište i prenosi ga u manastir Sv. Mihaila na Prevlaci. Okolnosti nastale u Barskoj arhiepiskopiji poslije smrti Jovana II, politička ovisnost Kotora od Nemanjića i raspoloženje naroda u Grblju i Luštici, prvenstveno tradicija vezana za dukljanske vladare presudno su uticale na ovaj događaj.
Kotorska opština nije prihvatila činjenicu da gubi prihode od Metohije manastira Sv. Mihaila. Dokumentovano od 1330. godine, a vjerovatno i ranije ona traži od pape da urgira kod srpskih vladara da joj se povrati oduzeta imovina, između ostalog i vjerovatno na prvom mjestu manastir Sv. Mihaila koji je ona dobila od dukljanskog kralja Đorđa i započela njegovo obnavljanje poslije najezde Tatara.
Papina pisma i odluke srpskih vladara koje su išle naruku Kotoranima, nijesu imale mnogo uspjeha na terenu gdje je stanovnišvo u potpunosti prihvatilo pravoslavnu crkvu kao svoju. Iako su se i sami Nemanjići znali okititi svojim dukljanskim porijeklom, dukljanski vladari u svjetlu novih dešavanja i istorijskih oklonosti uskoro postaju ničiji i tradicija o njima se polako ugasila.
Ima više tragova i podataka da je Prevlaka tokom sljedećih 100 godina bila važno kulturno središte u Zeti. Za ovaj manastir izvjesno se može vezati i rukopisna knjiga Ilovački zakonik pisan po nalogu zetskog episkopa Neofita.
Područje manastira, njegovu Metohiju sačinjavala su sela i oblasti Luštica, Bogdašići, Pasiglava, Brda i Stradioti. Metohija je za vrijeme vladavine Nemanjića u pravnom smislu pripadala Kotoru i u njegovom sudu su se sklapali ugovori i pogodbe vezane za ovu oblast. Od 1333. godine, u ovom sudu se i konkretno pojavljuju kao stranke ljudi episkopa sv. Mihaila. Civilna prava Kotorana i poslije preuzimanja manastira od strane pravoslavnih monaha ostala su na snazi. Takođe i brojne listine i darovštine jasno govore da su Kotorani područje Prevlake i manastir smatrali svojinom Kotorske biskupije.
Od polovine 14-og vijeka Prevlaka postaje i politički centar na kojem je svoj dvor imao Đurađ Balšić. U svojim čestim ratovima protiv Kotora, Balšići su uvijek imali podršku od zetskog mitropolita i stanovništva Metohije.
Iz sačuvane arhivske građe proizilazi vrlo jasan stav da se pravoslavni Manastir na Prevlaci jedva održavao početkom 15-og vijeka. Brojne ratne operacije s kraja 14-og vijeka i privremeno zauzimanje manastira od strane Kotorana, kao i odlazak mitropolita na Skadarsko jezero su razlozi da je ovo pravoslavno svetilište bilo skoro napušteno i da se jedva održavalo početkom 15-og vijeka. Službu na ostrvu je obavljao pop Bogiša Radaković iz Grblja. Po kazivanju Bogete Miošića, Kotorani su devedesetih godina 14-og vijeka, zauzeli Kaštio na Prevlaci, popalili Grbalj i oplijenili Lušticu. U Ugovoru sa Radičem Crnojevićem koji je 1393. godine provalio u kotorsku okolinu, Kotorani su morali pored darova povratiti mitropolitu sa Prevlake jednu ikonu i neke crkvene stvari što su ih prilikom upada u manastir uzeli. 
Konačnim prelaskom Kotorana pod mletačku zaštitu 1420. godine, na prostoru Metohije dolazi do aktiviranja Miholjskog zbora. 
O rušenju prevlačkog manastira sačuvana je i u narodnoj tradiciji priča o trovanju prevlačkih monaha zabilježena u pripovijetkama Stjepana Mitrova Ljubiše. 
Sa naučne strane za sada se samo može konstatovati da je manastir srušen prije 1430. godine, kada na Prevlaci počinju da funkcionišu crkvice Sv. Marije i Sv. Nikole, od kojih je jedna bila podignuta u samoj unutrašnjosti crkve Sv. Mihaila. 

Kiril Samardzic: Libro ot Gerblja 

Na 1750 = godine mjeseca junija opisanije čituljah ot mjesta Gerblja 

1776; Čitulja Jovice Riznića iz Triješća

usopših Stefana, Jovana, Aleksija, Dimitrija, Damjana, Petra, Stojana, Georgija, Laza, Mihaila, Gavrila, Stanu, Stoju, Anđeliju, Tomaniju, Anicu, Anastasiju, Jefimiju, Mariju, Despinju, Mariju, Stanu; 

I obešta se davati na svako godište po jedan talijer; 

Knežina Kneza Nika Tujkovića 

Sutvara 

Čitulja Gospodina Kneza Nika Tujkovića 

Jovana, Marka, Miloša, Jova, Stanka, Vuka, Stijepa, Jova, Martina, Jova, Đura, Laza, Stanu, Katu, Stanu, Anđu, Maru, Janu, Maru, Nika, Janu, Maru, Janu, Maru, Janu, Milicu, Vojina, Milicu, Maru, Milicu, Katu, Maru, Stanu, Maru, Nika. Jova, Đura, Stanu, Maru, Laza. Marka, Đura, Nika, Stanu, Milicu Marka, Janu, Vojina, Maru, Pera, Nika. Katu, Janu, Vojina, Katu, Nika, Iva, Katu Nika. Marka, Stijepa, Petra, Milicu Savicu, Vojina, Krsta, Stanka, Gordanu. 

Sutvara 

Čitulja Kneza Rada Vukšića 

Rada, Nikca, Vuka, Boža. Stjepa, Nika, Monahiju Jelisavetu, Dafinu, Stanu, Katu, Stanu, Jovanu 

Selo Dub 1770; avgusta 2 

Čitulja Rada Stjepova Mačića i kneza Staniše Tujkovića 

Stanišu, Miliju, Janu, Stanu, Pera, Rada, Stijepa, Jovana, Nika, Stanka, Đura, Stjepa, Pera, Jovanu , Anđušu, Milicu, Stanu, Milicu, Janu , Stanu, Milicu, Đura, Stjepa, Jova, Rada, Marka, Stanka, Stanu, Katu, Jova, Katu, Rada, Maru, Marka, Pera, Stanu 

Selo Sutvara

Čitulja Andrije Tujkovića što je reditao sa svojom ženom Janom od plemena Perića 

usopših Jova Pera Miloša Pavla Nika Andriju Đura Jova Đura Laza Maru Stanu Maru Stanu Jovanu Anđu 

1789: Sutvara 

Čitulja Stijepa Vukova Vukšića 

Usopših Stijepa Jovana Stanoja Vuka Stijepa Jova Ivana Ivana Ljiljanu Jovanu Jovanu Ljiljanu Maru Ivanu Vuka Jelu Stanu Nika Orlića Vuka Vuka Vuka Pera Pera Jelu Pera Marka Anđu Janu Stanu Rada Maru Stanu Janu Anđu Stanu Anđu Stanoja Đura Rada Mandu Iva Anđu Katu Maru Marka Stanu Maru Đura Stijepa Jova Jova Dafinu Maru Stanu Maru Pera Nika Dafinu Vuka Stoja Gordanu Anđu Jovanu Stanu Iva Ivanu 

Selo Tujkovići

Čitulja Vuka Đurova Jankovića 

Iliju Janka Rada Nikca Jereja Rada Maru Nika Stijepa Janu Nika Jelu Jova Vuka Pera Nika Stanišu Jova Mandu Maru Ružu Rada Janu Komnenu Đura Nika Janu Vujaču Stanu Vuka Pera Rada Boška Vlatka Pera Stanu Savu Stanu Iva Stanu Janu Pera Iva Janu Pera Đura Stanka Rada Mandu Maru Ružu Janu Komnenu Janu Vujaču Stanu Iva Janu Stanu Pera Rada Vuka Marka 

Selo Tujkovići 

Čitulja Rada Bukilice Monaha 

Janu Stanu Rada Đura Dafinu Rafaila Marka Pera Pera Stijepa Janu Stanu Janu Katu Đura Iva Ivanu Stanu Anđu Vojina Stanka Maru Janu Dafinu Nika Ivanu Ivanu Stanu Vuka Dafinu Vuka Jova Nika Miha Vojina Marka Đura Janu Iva Stijepa Ivanu Savicu Iliju Dafinu Nika Vuka Stanu Maru Kersta Pera Vuka Jova Stanu Miloša Vuka Dafinu Nika Vasa Jovanu Kersta Janu Iva Miloša Katu Anđu Stanu Vuku Đura Mateja Đura Anđu Janu Anđu Stanu 

Selo Tujkovići

Čitulja Nika sina Kneza Pera 

Monaha Petra Monaha Maksima monahiju Melentiju Jeromonaha Danila Jova Luku Jelu Stanu Andriju Katu Đura Vidnu Stojanu Petrića Monahiju Anastasiju Peju Stanu Vuka Marka 

Selo Pelinovo

Čitulja Iva Markova Brajevića 

Marka Jovana Petka Miloša Sćepca Cvijetka Vuka Đura Vuka Boža Đura Margita Anđušu Stanu Janu Stanu Maru Pera Jelu Mitranu Nika Jovana Ivana 

Pelinovo 

Čitulja Pera Vukića 

Monaha Vikentija Monahiju Jelisavetu Đura Nika Krsta Boža Luku Boža Luku Jelu Mandu Katu Jova Pera Marka Iva Vuka Andriju Jovana Pera Maru Katu Vasa 

Pelinovo 

Čitulja Iva Đukića 

Vojina Nika Đura Mandu Maru Janu Ivanu Iva Nika Vojina Đura Janu Monaha Vićentija Iva Đura Pera Marka Nika Đura Stijepa Luku Pera Vuka Stanu Vuka Ivanu Anđu Jovanu Stanu 

Pelinovo 

Čitulja Đura Radanovića 

Đura Rada Nika Vuka Nika Pera Jova Marka Stijepa Anu Monahiju Anđu Janu Katu Janu Marka Anđu Stanu Jova Boža Mihajla 

Pelinovo 

Čitulja Iva Ljepovića 

Jereja Vuka Stijepca Ivana Vuka Janu Rada Stijepa Miloša Marka Rada Vuka Iva Đura Jovana Katu Janu Katu Janu Jovanu Stanu Komnenu Boža Maru Iva Stanu Anđušu Stijepa Janu Milicu Janu Iva Stijepa Iliju Marka Stanka Mandu Iva Janu Janu Ivanu Milicu Stanka Rada Mitra Mandu Katu Jovanu Stanu Ivanu Nika Spasoja Katu Marka Nika 

Šišići 

Čitulja Mirka Donkovića 

Mitra Stanišu Marka Nika Pera Iva Vuka Jelu Maru Stanu Katu Vojina Janu Mandu 

Šišići 

Čitulja popa Pera Šofrana 

Jeromonaha Visariona Marka Monahiju Mariju Nika Mihaila Nika Stijepa Ivanu Katu Đura Vuksana Iva Peša monaha Mitrofana Pera Marka Rada Anđu Boža Mandu Maru Stanu Cvijetu prezvitera Stijepa Vasa Stijepa Stanu Vuka Stijepa 

Knežina Ljubanovića 

Prijerade 

Čitulja gospodina Kneza Marka Ljubanovića 

živuščih Marka Nika Komnenu Ivanu Janu Stanu Gordanu Ljiljanu Mandu Nika Đura Jova Iva Jovanu 

usopših Marka Sćepca Mandu Miloša Janu monahiju Martu Rada Maru Jelu Ivanu Stanu Katu Laza Đura Pera Vuka Maru Nika Maru Laza Đura Maru Maru Nika Anastaziju Lazara Vuka Đura Mariju Maru Anđušu Maru Mariju Andreja Andra 

So v semi domašnimi Ivanu Nika Đura 

1792. Čitulja Iva Radonića 

usopših Pera Nika Rada Stijepa Jova Nika Stanka Rada Cvijetu Katu Jovanu Andriju Jovanu Vuka Jovanu Katu Janu Stanu Maru Stanu Stanu Anđu Rada Iva Dafinu Nika Jovu Maru 

Bratešići 

Čitulja Rada i Draga Miloševa 

živuščih Vuka Rada Draga Nika Jovanu Nika Miloša Stijepa 

usopših Vukotu Vuka Rada Miloša Prezvitera Dragića Draga Marka Draga Vukca Jova Vuka Miliju Stijepa Jova Janu Stanu Katu Ljiljanu Dafinu Maru Komnenu Anđeliju Vučetu Pavu Irinu Ivanu Rada Ivanu Jovanu Jovanu Vuka Boža Stanu Milicu Maru Janu Dmitra Vuka Vuka Jova Damjana Jova Nika 

Mezalini 

Čitulja popa Nika i Đura Mezalina 

Jeromonaha Nikodima Prezvitera Marka Pera Anđu Vojina Vuka Mitra Mandu monahiju Janu Jovanu Nika Marka Ćeranu Iva Rada Stanu Nika Jovanu Nika monahiju Stanu Rada Anđu Stanu Pera Maru Janu Vuka Miloša Iva Anđu Stanu Đura Janu Stanu Rada Stanu Miloša Vuka Ružu Vuka Mare Đura Nika Jova Đura Jelu Ivana Đura Mandu Ivanu Pera Janu Vuka Jelu Iliju Rada Nikolu Stanu Nikolu Đura Stoju Andrijanu Janu Marka Ivanu Sava Rada Miloša Mandu Iliju Vojina Maru 

Gorovići 1771 

Čitulja Đukana Bogetića 

živuščih Jeromonaha Nikanora Jovana Georgija Marka Jakova Vukolaja Stanu Anu Mariju Jovanu 

usopših Jovana Georgija Vukolaja Bogetu Ivana Georgija Mihaila Vukolaja Marka Iliju Katarinu Milicu Mandu Janu Stanu Ivana Nikolaja Stijepa Marka Rada Jova Miloša Andrijanu Stanoja Jova Stanu Jakova Milicu 

Selo Podkopjelom 

Čitulja Nika Vukova 

usopših Marka Rada Vuka Rada Vuka Marka Jova Rada Jova Marka Jova Tomnu Stanu Anđu Ružu Stanu Ružu Stanu 

Gorovići 

Čitulja Jovana Markova Lečića 

Stijepa Iliju Marka Stanu Janu Anđu Dafinu Jova Marka Nika Stanu Brata Jova Rada Iva Mandu Stanu Iva Jovanu Naranču 

Lastva 

Čitulja Lija Radova Miovića 

Mihaila Vuka Stanka Luku Monahiju Janu Milicu Janu Vuka Mara Nika Stanka Cvijetu Janu Vukan Stijepa Maru Jovana Mara Stanu Janu Milicu Anđušu Stanu Vuju Stanka Đura Miha 

Lastva 

Čitulja Nika Vukadinovića 

Stanka Nika Vukašina Nika Vukelu Đikana Prezvitera Vukoja Rada Nika Andra Nikolu Anđu Vuknu Katu Maru Ivanu Maru Ivanu Ljiljanu Stanka 

1778 Podlastva 

Čitulja Stanka Stijepova i Nika Stijepova Bauka 

usopših Stijepa Stanka Stijepana Mihata Pera Nika Janka Marka Luku Marka Jova Vula Pera Jova Komnenu Vujaču Anđu Mandu Katu Marka Jova Katu Đura Maru Raiča Stanoja Jovana Jovanu Vasa Vula Anđu Marka Maru Mandu Mihata Stanu Stanu Anđu Stanu Maru Stanu 

Svinjišta 

Čitulja Iva Popova Jova Ljubanovića 

Monaha Petronija Katu Jereja Stefana Rada Maru Katu Monahiju Martu Đura Vojina Đura Pera Nika Laza Pavu Nika Milicu Ivanu Jelu 

Rekoše davati po dvadeset i pet litarah žšenice svaki 

Knežina Bojkovića Doli 

Čitulja Gospodina Kneza Vojina Bojkovića 

Marka Jova Vuka Iva Đura Vuka Maru Janu Anđu Mandu Iva Vojina Bojkovića 

živuščih Vojina Marka Iva Stanu Maru Janu Katu 

Doli 

Čitulja Gospodina Iva Bojkovića i njegova sinovca Marka 

Iva Vuka Marka Jova Vuka Đura Maru Janu Anđu Mandu Iva Iva Bojkovića 

živih Vojina Marka Iva Stanu Maru Janu Stanu Katu Maru Mandu 

Višnjevo 

Čitulja Đura Radova Bojkovića 

Rada Laza Nika Marka Dafinu Jelu Stijepa Đura Stijepa Janu Nika Jova Marka 

Višnjevo 

Čitulja Kneza Stijepa Vukova Bojkovića 

Iva Vuka Janu Mandu Maru Marka Iva Raiča Mara Marka Jova 

Višnjevo 

Čitulja Đura Brojanova Tupčevića 

Đura Jova Marka Janu Mandu Nika Pera Iva Brojana 

Zagorom 

Čitulja Nika Popova i popa Vojina 

Prezvitera Vojina prezvitera Đura Nika Đura Marka Rada Stanka Pera Stijepa Laza monahiju Ristanu Katu Mandu Anđu Stanu Mandu Janu Stanu Mandu Jovanu Neranču Ivanu Ljiljanu Iva Milicu Anđu Jova Stanu Jovanu Jova Ivanu Stanu Stanu Milicu Stanu Vuka Sava Pera Stanu Nika Katu Anđu Ivana Milicu Stanu Milicu jeromonaha Vasilija monahiju Jelisavetu Anđu Ivanu Katu Jovanu Janu Nika Nika Marka Prez.Vojina Prez. Vuka Marka Đura Stanu 

Zagorom 

Čitulja gospodina popa Đura Popovića 

Prezvitera Rada jeromonaha Vasilija prezvitera Nikolu jeromonaha Nikodima jeromonaha Petronija prezvitera Stijepa monahiju Jelisavetu Nika monaha Vasilija Pera Jova Kersta monahiju Ristinju Andriju Nika Rada Nika Vula Jovana prezvitera Đorđija Rada Pera monahiju Ristinju Mandu Katu Mandu Katu Mandu Kersta Katu Nika Mitra Pera Jovanu Stanu Jovanu Katu Jovanu Prez. Vojina Nika prez. Vuka Marka Pera Stanka Milicu Andriju Kersta Nika Andriju Iva Jovanu Maru Jovanu Katu 

Turija 

Čitulja Vojina sina Nika Doljanice 

Monaha Rafaila monaha Stefana monahiju Anastasiju Đura Nika Iva Jovanu Iva Pijera Stijepa Maru Đura Maru Jovanu Mandu 

Glavati 

Čitulja Iva Bojkovića 

Nika Đura Janu Stanu Pera Batrića Pera Anđu Stijepa Vojina Marka Đura Nika Stanu Jovanu Katu Milicu Janu Maru Mandu Stanu Rada Miloša Ivanu Miloša Iva Ivanu 

1770 Glavati 

Čitulja Mitra i Đura Bojkovića 

Jova Vojina Dafinu Rada Vuka monaha Đorđija Stanu Anđu Stanka Anđu Cvijetu Janu Marka Janu Stijepa Pera Vuka Batrića Nika Đura Marka Stanka Mandu Stanu Maru Jovanu Mandu Katu Mandu Đura Mitra Dafinu Jova Mandu 

Bjeloševići 

Čitulja Đura i Vojina Radova Bojkovića 

Damijana Vula Rada monaha Rafaila Ivanu Stanu Ivanu prezvitera Miloša Savu Miloša Nika Marka Maru Stanu Rada Jovanu Mihajla Mandu Komnenu Pera Kersta Rada Stanu Vojina Cvijetu Vojina Stanka Iva Vojina Miloša Mila Iva Đura Đura Miloša Nika Katu Iliju Katu Jovanu Stanu Nika Katu Katu Katu Nika 

Bjeloševići 

Čitulja Rada i Đura Vukova Slavčevića 

Boža Nika Vuka Stijepa Jova Stanka Stanu Pera Milicu Marijanu Anđu Đura Milicu Dafinu Nika Đura Nika Jovana Janu Janu 

Kovači 

Čitulja Rada i Vojina Doljanice 

Iva Vuka monahiju Martu monaha Rafaila Pera Nika Maru monahiju Jekaterinu Vojina Iva Maru Iva Iva Ivanu Ivanu Rada Vojina Stanka Pera Nika Laza Janu Anđu Jelu Jova Ivanu Rada Vuka jeromonaha Maksima 

Knežina Lazarevići 

Čitulja gospodina kneza Pera Lazarevića 

Nika Jovanu Vojina Jova Petra Vojina Jova Jovanu monahiju Anastasiju Anđu Stanu Petra Vojina monahiju Anu 

Glavatičići 1782 

Čitulja Vuka Zekljevića 

usopših Nika Vula prezvitera Rada prezvitera Stijepa Petra Stanišu Nika Marka Marka Jova Marka Stanu Katu Maru Gordanu Vuka Stanka Vuka Janu Ivanu 

Glavatičići 

Čitulja gospodina Filipa Jovana Lazarevića 

Nika Jova Vojina prezvitera Ivana Vuka Katu Vojina monahiju Janu Maru Maru 

Glavatičići 

Čitulja gospodina Laza Petrova Lazarevića i njegove braće 

Đura Nika prezvitera Ivana prezvitera Nika Anđu Jova Stanka Iva Jelu Iva Maru Janu Anđu monahiju Anu Katu Anđu Laza Vojina Petra Vojina Laza Vuka Dafinu Anđu Jova Stanka Nika Janu Jovanu Katu Andrijanu Katu Stanu Anđu Petra Filipa Mandu Jovanu prez. Marka Anđu Andrijanu Rada 

Glavatičići 

Čitulja Vuka Ivova Parapida 

usopših Vuka Iva Nika Mandu Stanu Cvijetu Jelu Janu Stanu Maru Stanu Vuka 

i obeća se davati svake godine litara šenice 25, i suviše – 2 

Selo Glavatići 1785 

Čitulja Đura Nikova Parapida 

usopših Jereja Georgija Rada Rada Nika Stijepa Pera Rada Pera Đura Nika Nika Janu Stanu Janu Anđu Jova Mandu Katu Rada Stanka Stanu Filipa Mandu Mandu Maru 

Selo Lješevići

Čitulja Vuka Ivana Štileta 

Monaha Makarija Stijepa Iva Katu Ivanu Jova Stanu Janu Iva Katu Stijepa Iva Katu Vasa Nika Mariju Iva Stanu Ivanu Janu Vuka Nika Vuka Maru Jovanu Maru Jovanu Stanu Janu Stanu Vuka 

Lješevići 

Čitulja Jova Vučetina i Marka Maroša 

Rada Vuka Janu Vuka monaha Maksima Stanu Stijepa Stanu Nika Janu Stanu Jova Janu Katu Nika Jovanu Stanu Janu Stanu Pera Anđušu Marka 

Lješevići 

Čitulja Iva Đurova i Jova Markova Verstavčevića 

Ivana Nika Stanu Vukotu Jova Vukca Savu Jovanu Anđu Vukca Anđušu Vuja Jova Ivana Anicu Sava Nika Ivana Anđu Petrića Ćeranu Pavića Rada Stanu Iva Stijepa Vuka Mandu Stanu Anđušu 

Lješevići 

Čitulja Vuka Maroševića 

Jova monahiju Jefimiju monaha Vasilija Nika Mandu Vučinu Vuka Komnenu Nika Vuka Stanišu Donka Stijepca Vukmira Dmitra Stanu Anđušu Stanu Vuka Jova Petra Jelu Stanu 

Lješevići 

Čitulja Marka Maroševića 

Vuka Iva Jelu Anđušu Rada Mandu Aleksu Stanu Aleksu Nika Pera Vuka Rada Stanoja Mara Janka Anu Stanu Anđušu Milicu Vukca Đurana Vujaču Rada Jana Anđu Janu Jelu 

Mirac 

Čitulja Pera Jovova Kaštelana 

Vukašina Vučetu monaha Nikodima monaha Pahomija Jova Vučetu Đura Ivana Sava Ivana Marka Ivana Stanka Jova Stanoja monahiju Meletiju Katu Ivanu Stanu 

Mirec na =1751: 

Uobštiše se svjatomu monastiru na Savinu mirčani da daju na svako godište obšte svi go 220 litarah šenice 

Jovo Maru Sima Jova Iliju Pera Gospavu Jovana 

1770: mjeseca: oktomrija:

Kaza ljek ot micine ljekar Martin, kvas pšenični i s rakijom u jedno razmiješat i učiniti kako pulentu i ogrijati kako može terpjeti i priviti ovo služi za svaku micinu đe god izađe; 

Danilo Klen i Mirjana Strejić: PETAR I PETROVIĆ NJEGOŠ, VLADIKA I GOSPODAR CRNE GORE

Povodom publikovanja pisama Petra I Petrovića-Njegoša, hrvatski autori Danilo Klen i Mirjana Streić objavili su 1990. u Zagrebu opširan tekst o tom utemeljivaču novovjekovne crnogorske države, zakonodavcu, vojskovođi, vizionaru i duhovniku; tekst je za publikovanje priredio Marijan Mašo Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore. 

Nakon smrti vladike Arsenija Plamenca (15.V 1784), koji je Crnom Gorom upravljao nešto više od tri godine, na tron crnogorskih vladika po vjekovima ustaljenoj tradiciji na Opštecrnogorskom zboru izabran je Petar Petrović, unuk vladike Danila, a sinovac vladike Vasilija. Sin Marka Damjanova Petrovića i majke Anđelije (rodom od Martinovića), rođen je 8/19. IX 1848. na Njegušima. Crnom Gorom je vladao punih 46 godina. Umro je na Lučindan 18/30. X 1830. godine. Petar I je utemeljivač novovjekovne crnogorske države, zakonodavac, zakonopisac, politički mislilac, vojskovođa, vizionar, duhovnik. Za života je nazivan “Svetim Vladikom”. Za svetitelja je proglašen 1834. godine. Jedna je od najznačajnijih ličnosti ukupne crnogorske istorije. Povodom 220 - godišnjice od njegovih izbora za vladiku, svjetovnog i duhovnog gospodara Crne Gore, objavljujemo tekst hrvatskih autora Danila Klena i Mirjane Streić, objavljen 1990. u Zagrebu, uz knjigu 90 tada nepublikovanih pisama Petra I, koja se čuvaju u Arhivu Hrvatske. Autori su iz ugla hrvatske naučne istoriografije dali portret i ocjenu ove izuzetne ličnosti crnogorske istorije, s posebnim osvrtom na događaje u primorju 1802. godine, čije je tragična žrtva bio sekretar Petra I, a mogli su glave stajati i samoga crnogorskog gospodara. 

Već je u svoje doba na sebe skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta 

Petar I Petrović Njegoš jedna je od izuzetno značajnih ličnosti u povijesti jugoslovenskih naroda, čovjek koji je gotovo pola stoljeća utjecao ne samo na sudbinu Crne Gore nego i na povijesna zbivanja svoga vremena u znatno širim relacijama. Živio je od kraja četrdesetih godina 18. st. do tridesetih godina 19. stoljeća, u doba koje je u evropskoj povijesti općenito poznato kao jedno od najburnijih. Od historijskih zbivanja toga vremena koja su imala neposrednih posljedica i u povijesti naših naroda dovoljno je, pri tome, spomenuti samo veliku francusku građansku revoluciju te francuske revolucionarne i Napoleonove ratove, da se i ne govori o nacionalno-integracionim i preporodnim pokretima u nizu evropskih i naših naroda. U vrijeme kada je previrala cijela Evropa, kada su postavljani temelji za cjelokupni razvoj crnogorskog naroda, jedan od onih kamena-međaša što otvaraju nove putove. Petar I Petrović Njegoš bio je državnik, vojnik i književnik, crkveni i svjetovni vladar u Crnoj Gori, čovjek koji je već u svoje doba skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta na sebe. Suvremenik vladičin, uz to još i njegov protivnik, znameniti Napoleonov maršal Marmont napisao je tako za Petra I da je “velikouman čovjek čvrsta značaja”, a ruski kapetan Bronjevski nije slučajno zabilježio o njemu: “On je jedini od svih arhijereja koji harmonično sjedinjuje u sebi osobine naoko tako suprotne pastirske žezlu”. Nasljednik Petra I, nastavljač njegova državotvornog i oslobodilačkog djela, veliki književnik Petar II Petrović Njegoš proglasio ga je svecem, zasigurno ugradivši u taj čin sve one zasluge što ih je Petar I stekao oblikujući sudbinu svoje zemlje i naroda. 

Školovan u Rusiji (1762 - 1766), Petar I počeo se već kao mladi arhimandrit cetinjskoga manastira aktivnije uplitati i u politička zbivanja svoga doba. Putovao je u Rusiju i Austriju, a oslonac je tražio uglavnom u ruskoj državi, suprotstavljajući se snaženju “guvernadurske” obitelji Radonjić i u praksi ukidajući njenu paralelnu vlast. Ta je porodica bila prisvojila svjetovnu vlast i - oslanjajući se na vanjske sile, Mletačku Republiku i Austriju - nastojala stvoriti državnu organizaciju u Crnoj Gori. Petar I mislio je drukčije: treba koristiti i pomoć izvana, ali se u prvom redu valja osloniti na vlastite, unutrašnje snage, kako bi Crna Gora ostala što nezavisnija i slobodnija. Utjecaj Petra Prvoga osobito se počeo osjećati od 1781, kada je postao poglavar Cetinjske mitropolije i upravitelj Crne Gore (nakon smrti Save Petrovića), te od 1784, kada se zavladičio u Sremskim Karlovcima. Osobito je značajan i epohalan prijelomni događaj iz 1796. godine, kada je slomio i pobijedio susjede - Turke u Martinićima i na Krusima. 

Plodni uticaj Petra I na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća 

Osobno je bio jedan od vođa borbenih odreda u bitki, istakao se u vrlo krvavom oružanom okršaju i bio ranjen, dok je stari neprijatelj njegova naroda i nasilnik, gospodar sjeverne Albanije i zadnji nasljedni skadarski namjesnik Mahmut-paša Bušatlija doslovce ostao bez glave (uz slavlje je odnesena na Cetinje). Tim je pobjedama poglavar Cetinjske mitropolije definitivno učvrstio jedinstvo dvije crnogorske cjeline - užega područja Crne Gore i Brda, koja su konačno postala dio Crne Gore. Valja ovdje ukazati na još dva značajna povijesna momenta: doneseno je nekoliko paragrafa koji su imali zakonsku snagu (“Stega”), a nešto kasnije objavljen je i Zakonik obšći crnogorski i brdski , što je vrlo bitno utjecalo na sređivanje sudske i pravne oblasti u Crnoj Gori, te na cjelokupni budući razvoj Crne Gore - sve do našega doba. 

Sva tri čina - definitivno ujedinjavanje obje crnogorske teritorijalne cjeline, vojničko snaženje Crne Gore te donošenje zakonske regulative - imala su historijsko značenje objedinjavanja te stvaranja osnovice za izgradnju Crne Gore kao moderne države. Spomenuti prvi pravni akt dopunjen je 1803. godine, ali, već se i ranije - sredinom 1797. godine - radilo na tome da se stvori i “redovna vlada” i “stalna gvardija” (oružani odred). Godinu dana kasnije, istoga dana kada je donesena i prva verzija Zakonika, formirano je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk, sa sjedištem u Cetinju i s upravnim ovlašćenjima, te je tako nastao prvi organ vlasti u Crnoj Gori. Naravno, stvarni poglavar države i vrhovna vlast zapravo je bio mitropolit. Ujedno je bio i kreator i voditelj vanjske politike, te vojni komandant oružanih snaga. Da mu je ugled bio neprijeporan, a adekvatno tome i snaga, pokazuje još jedan detalj (zapravo detalj samo na prvi pogled): god. 1799. lako je uklonio iz Crne Gore avanturistu grofa Dimitrija Vujića, jednoga između više pretendenata na vlast u Crnoj Gori. Petar I Petrović Njegoš bitnije je utjecao i na gospodarsku osnovicu u svojoj zemlji (iako finansijske prilike u državi nisu bile najbolje), a sređenije prilike u doba njegove vladavine dovode i do relativnoga demografskog jačanja Crne Gore. Vladika se neposredno i osobno brinuo čak i za zdravstveno stanje u svome narodu. Plodni utjecaj toga poglavara Cetinjske mitropolije na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća, a uspjesi koje je postizao svojom politikom prosvijećenoga vladara omogućili su mu da odlučnije krene u jačanje centralne državne vlasti, štoviše - da joj udari snažne temelje, koji će biti presudni i za dalje djelovanje njegovih nasljednika, u prvom redu Petra II. U međuvremenu, Petar I spretnije je koristio svoj crkveni autoritet, a kao markantna ličnost umješno se znao suprotstaviti složenim plemenskim, u načelu uskogrudnim interesima grupa i pojedinaca, pa je Cetinjska mitropolija odigrala odlučujuću ulogu u integracionom procesu crnogorskog naroda. Kao iskusan čovjek, gledao je znatno dalje od svojih sunarodnjaka, svjestan da će Crna Gora ostati slobodna samo ako svi njeni djelovi budu djelovali jedinstveno, sa što manje centrifugalnih sila. Znao je i vidio moderno doba koje nadolazi, siguran da ga - u 19. stoljeću - treba dočekati sa što čvršćim temeljima, koje više neće moći ozbiljnije ugroziti susjedne i udaljenije strane sile - Rusija, Turska, Mletačka Republika; doduše, Republika je tada bila već u raspadu, ali nju će smijeniti jaka Austrija, a zatim i nenadani došljaci - Francuzi. 

Za Petra I znatno su oživjele veze između kopnenog i primorskog dijela Crne Gore 

Međutim, Republika je mirom u Campoformiju od 17. listopada 1797. bila i formalno razbijena; u međuvremenu, ne čekajući na formalni dogovor u Campoformiju, Austrija je (od srpnja) započela okupaciju Istre i Dalmacije. Okupirajući i primorski dio crnogorske zemlje, koji je stoljećima bio pod upravom Venecije, Austrijanci nisu mogli dirati u sistem mletačke uprave koji su zatekli 1797. godine. Središte uprave za Boku i Primorje i dalje je tako ostalo u Kotoru. Doduše, vladika se u prvi čas bio ponadao da udaljene Francuska i Austrija neće biti odmah, a možda ni kasnije, životno zainteresirane za ovaj - za njih - periferni teritorij, te je računao s proširenjem tadašnje Crne Gore prema moru. Zbog toga se 14. srpnja 1797. god. proglasio za “pokrovitelja, zaštitnika i sudiju” budvanskog područja, ali je, istovremeno, oprezno pustio da se objavi vijest kako se ono predaje u ruke austrijskom caru Franji II. Po svome mišljenju, na taj je način Petar I zapravo ušao u “stvarni posjed Župe”(Grblja primjedba NP). Međutim, general Matija barun Rukavina pojavio se iznenađujuće brzo, te mu je vladika već 24. kolovoza u Budvi osobno predao ključeve grada; Rukavina mu je u Stanjevićima uzvratio posjet. Međutim, na “Mletačku Albaniju” kao na svoj posjed računala je i Francuska (tumačeći u svoju korist Leobenski sporazum, jer su samo južni dijelovi imali pripasti Francuskoj), pa se Petar I našao u pravom vrtlogu suprotstavljenih interesa moćnih i velikih sila. Primorje je ipak pripalo Austriji, ostavši pod njenom vlašću do 1806. godine, kada u ove krajeve stižu Francuzi. 

Takva situacija sa Župom (Grbljem) utjecala je i na unutrašnje prilike u Crnoj Gori; pored ostalog, opet je digao glavu i guvernadur Radonjić, tadašnji formalni nosilac svjetovne vlasti, proaustrijski orijentiran. S druge strane, Austrija je tada morala biti obazriva prema Crnogorcima kao jezičcu na osjetljivoj vagi vojnih odnosa - i zbog Carigrada i Petrograda, a još više zbog nepredvidljivih poteza Pariza. Sve su tri sile pokazivale veliki interes za ovaj dio Balkanskog poluotoka, na što upućuje i najviše rusko odlikovanje što ga je car Pavao dodijelio vladici Petru I. U isto vrijeme vladika, koji inače otvoreno pokazuje svoje rusofilstvo, ne ispušta iz vida mogućnost da dobije izlaz na more, i dalje djelujući u tome pravcu. Pri tome nije uzimao u obzir samo Boku, nego i budvanski kraj sa Župom (Grbljem), o kojoj se u prvom redu govori u korespondenciji kojoj je posvećena ova knjiga. Đoko D.Pejović s pravom stoga kaže: “I manja promjena u odnosu na zainteresirane evropske zemlje prema ovoj važnoj zoni Balkana davala je Petru I manje ili više razloga da obrazlaže crnogorska narodna istorijska prava na jedinstvo sa dijelom te teritorije, ili, štaviše, da se zanosi još ambicioznijim planovima”, radeći i dalje na formiranju “državne zajednice Crne Gore i Brda sa Bokom Kotorskom i Primorjem”. 

Nema potrebe isticati da su veze između kopnenoga i primorskog dijela današnje Crne Gore oduvijek bile jake, no valja reći da su u vrijeme vladike Petra I te spone znatnije oživjele. Misli se tu na više okolnosti: s jedne strane, vladika se naziva crnogorskim i skanderijskim, ali i primorskim mitropolitom, a s druge strane - Cetinjska je mitropolija, ranije eparhija Pećke patrijaršije, stvarno postala samostalna nakon njezina ukidanja; treba, uz to, podsjetiti da je još 1718. god. Venecija potvrdila jurisdikciju mitropolita Danila Petrovića nad pravoslavcima u Primorju. Doduše, do 1809. god. Boka je u duhovnom pogledu bila u okviru episkopata za Dalmaciju, ali je u crkvenom pogledu kao nadležnu vlast priznavala upravo Cetinjsku mitropoliju. Naravno, realizacija te vlasti u Primorje ovisila je ponajprije o snazi ličnosti pojedinih vladika. Međutim, bilo je očigledno da Austrija nije htjela ostati samo na tome da Crnu Goru drži odvojenom od mora, pa je i u crkvenom pogledu nastojala Primorje što više udaljiti od Crne Gore. U tome pravcu bile su usmjerene njene težnje da postavi posebnoga bokeljskog episkopa, jasno - iz redova svojih državljana. 

Vladika je imao ogroman uticaj i u krajevima koji su bili van Crne Gore 

Austrija je smatrala da se crnogorski minastiri Stanjevići i Podmaine nalaze na njezinu teritoriju i držala ih svojima; štoviše, manastir Pod Maine Beč je pokušao i okupirati te pretvoriti u kasarne. Sve su te okolnosti bile povezane s nastojanjima Austrije - organizirane modernije u odnosu na propalu Mletačku Republiku, a osobito u odnosu na Tursku i Crnu Goru - da sredi odnose na okupiranim područjima te da učvrsti granice prema susjednim zemljama. Realna situacija povezanosti Primorja s crnogorskim zaleđem bila je očita, pa tako i službenik Brener, iz austrijskog poslanstva u Carigradu, izvještava Beč: “Pravi gospodar u Crnoj Gori to je njen pravoslavni Mitropolit, i to nije po slobodnom izboru naroda, nego na osnovu svemogućeg uticaja njegove duhovne vlasti. (...) taj Mitropolit, koji toliko žudi da sebi prigrabi cijelu Boku, ima vrhovnu duhovnu vlast nad svim pravoslavnim sveštenicima u Boki Kotorskoj, a preko ovih i nad sedam osmina cjelokupnog stanovništva - jer samo Kotor, Prčanj i Dobrota pripadaju katoličkoj crkvi - te za to nad tom ogromnom većinom stanovništva vrši svoj neograničeni uticaj. Iz toga se naovamo razvila čitava država u državi”. 

U pogledu, pak, samih manastira Stanjevići i Pod Maine, zanimljivo je iznijeti mišljenje P. Butorca, koji smatra da su ti manastiri “ostali u crnogorskoj vlasti od 1797. pa dalje, dok je svo ostalo neposredno zemljište bilo u austrijskim rukama”, te dalje: “Austrijske su vlasti svojatale Stanjeviće i Maine za sebe. Ali ih neki naši povjesnici pogrešno pridavaju za ovo doba (ne za kasnije) austrijskom području. Bilo bi nemoguće zamisliti, da bi Austrija na svome tlu dozvolila i trpjela mrežu intrige, što se sad splela oko ovog manastira, a protiv njezinih vitalnih interesa u ovome kraju”. U međuvremenu, na novom su austrijskom teritoriju trajali sukobi raznih vidova, a među njima i oni vezani uz događaje u 1802. godini. 

Nemiri su započeli zbog austrijske naredbe o zamjeni novaca, a o sve uočljivijem narastanju sukobljenih interesa govori i izvještaj u kojem austrijska vojna komanda “Albanija” 13. srpnja 1802. god. obavještava nadležne vlasti kako se govori da je “vladika crnogorski u sporazumu s nezadovoljnicima”. Još istog mjeseca i samom je austrijskom caru upućena informacija o tome da su se otvoreno pobunili Bojkovići. General Niccolleti očekivao je još veće neprilike čuvši vijesti i o mogućem napadu na Kotor, te je zbog toga tražio još jedan bataljon vojnika. Međutim, zadarski gubernij nije tako procjenjivao situaciju, niti je uopće pomišljao na to da bi austrijska vlast mogla doći u pitanje. Gubernij je osporavao mogućnost otcjepljivanja “c. kr. Albanije” čak i u slučaju da se sva četiri župska (grbaljska) kneza - Bojković, Lazarević, Turčinović i Ljubanović - zaista odluče da se vrate Crnoj Gori. Ipak, Beč je odlučio smiriti situaciju te je poslao vojnu pomoć i novac (i to valjani!). 

U stvarnosti, situacija je bila sasvim drugačija, o čemu svjedoči i vladičina poslanica Grbljanima; poslanicu je još 1850. god. objavio Medaković. Ta poslanica baca sasvim različito svjetlo na tadašnje prilike, otkrivajući negodovanje stanovništva zbog nasilnog ponašanja okupatora, ali isto tako i zbog djelovanja domaćih ljudi, upravo nekih od spomenutih knezova. Iako kratak, vremenski period u kojem je nastala kore-spodencija ipak omogućava dobar uvid u tadašnje crnogorske prilike. Pisma iz 1802. god. pokazuju kako Petar I Petrović - u skladu sa svojom politikom dalekosežnih ciljeva - svim silama nastoji zavesti red, pa tako nastoji spriječiti i nasilje i otimačinu od strane osnaženih knezova te zaštititi mali seljački svijet. Vladika to čini i u onim krajevima u kojima ima samo vjerski utjecaj, a koji Crnoj Gori ne pripadaju državnopravno - u to su vrijeme pod formalnom vlašću austrijskog okupatora. Beč je Petra I već i ranije optuživao za podstrekivanje stanovnika na bunu (god. 1799), ali je tom prilikom vladika izašao kao pobjednik: smijenjen je austrijski general Toma barun Brady, vojni i civilni komesar Boke Kotorske, a Petar I nastavio je postojano i dalje djelovati na sjedinjenju Primorja s maticom zemljom. 

Vladika Petar: Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo 

Siloviti knezovi Bojkovići i Ljubanovići uzurpirali su zemlju seljacima u svojim kneževinama, a oni su se obratili za zaštitu vladici, vjerujući u pravičnost seoskoga plemenskog suda (“bankade”). Međutim, u “bankadi” su glavnu riječ vodili upravo ti nasilnici-knezovi, koje je podržavala i nadležna sudska instanca u Kotoru, naravno - austrijska. Iz pisama se vidi da je vladika nastojao umiriti seljake te da je tražio intervenciju za razrješenje nastalih problema od austrijske civilne i vojne komande u Kotoru. No, kako kažu proizlazi iz pisama, toj komandi podilaze Bojkovići, dojavljuju što se događa, štiteći svoje interese, a lažnim potvorama optužuju seljake za navodnu neposluh prema austrijskim vlastima. 

U nevolji - samozaštitom svojih prava - nezadovoljni i ogorčeni, seljaci su silom prisvojili urod s otetih njiva, a to dovodi do intervencije austrijskih vlasti i vojske. Nastojeći dobit uvid u situaciju i utvrditi činjenice, austrijska je komanda na teren bila poslala kirurga I. Gratija i kancelara N. Lambrinija, ali su ih seljaci zatvorili kao taoce, tražeći da se iz kotorskog zatvora oslobodi jedan njihov bezrazložno zatvoreni suseljanin. Za to vrijeme vladika Petar, stalno štiteći seljake i braneći njihova prava, slao je pismo za pismom komandantu u Kotor. U tim pismima vrlo oštrim riječima razotkriva i prikazuje nasilnike, ali ne preza ni pred istim takvim karakteriziranjem austrijske komande i komandanta; vladika je prijetio da će zatražiti zaštitu od carskog dvora u Beču ili, kasnije, od C. kr. austrijske organizacione komisije, koja se upravo u to vrijeme, 1802, s markizom Ghislierijem na čelu približavala Kotoru. Za vladiku je, očito, najvažniji problem bilo pronalaženje načina da se seljaci izuzmu iz ingerencije seoskoga suda, u kojem su vrlo utjecajni bili upravo knezovi-nasilnici; zbog toga je bilo vrlo važno zatražiti zaštitu od drugih, viših nadležnih organa, do kojih nije mogao dostići utjecaj tih knezova. 

Pisma general-majora Niccolletija pokazuju njegovu obranu od optužbi, koja se svodi ponajprije na činjenicu da on nema ovlaštenja mijenjati način suđenja u Crnoj Gori, nego da ono mora ostati onakvo kakvo je zatečeno 1797. godine. Stoga je u prvom stupnju i dalje ostajao nadležan seoski, plemenski sud, sastavljen od četiri kneza i četiri predstavnika neposredno birana u narodu. Sud u Kotoru bio je nadležan tek u drugome stupnju. Inače, komandant je - kako se to vidi iz pisama - udovoljio nekim pojedinačnim vladičinim molbama, npr. u pogledu problema oko nekih crkvenih lica. Cjelokupna korespondencija između vladike i austrijskog komandanta otkriva stanovitu, čak i vrlo izraženu oštrinu u obraćanju, iako oba korespondenta na početku i na kraju svojih pisama prikladnim, kurtoaznim frazama zadržavaju formu međusobnog poštovanja. Vladika tako komandanta oslovljava “Ekselencijo” (“ccelenza”), završavajući zaglavlje pisama frazom: “Vaše Ekselencije najponizniji i najzahvalniji sluga...” (“Di Vostra Eccelenza Reverendissima”); u naslovu je ponekad dodatno još i: “Monsignor Pietro Petrovich Cavaliere dell’ordine di S.M.I. delle Russie di San Pietro Nevsky, Mitropolita di Montenegro”, itd. Međutim, takve formalnosti ne prikrivaju jasno izraženu osobnu netrpeljivost obojice korespondenata. Netrpeljivost s jedne strane pokazuju predstavnik vlasti koja je u susjedstvu zamijenila nekada moćnu mletačku birokraciju, dok se s druge strane u pismima upućenim austrijskom oficiru ne samo naslućuju nego i vide ponosita narav Petra Petrovića te njegova sigurnost u to da on i njegovi Crnogorci imaju pravo. Petar I, prirodno, očekuje pravicu, traži i zahtijeva: “Ne računam nimalo na povjerenje koje imam kod Vaše Ekselencije. Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo. Ne tražim milosti od Vaše Ekselencije, osim one što proizlazi iz njihova neotuđiva prava”. Osim toga, vladika bez bojazni, direktno, optužuje Niccolletija za narastanje napetosti te za stradanje seljaka u naselju Glavati.

Petar I je znao da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod 

S druge strane, Niccolleti ima dovoljno snage da prizna kako “podložnici” imaju više pouzdanja u vladiku nego u njega; istovremeno, on potvrđuje da je Petar I “njihov najugledniji crkveni poglavar”. Takva priznanja, napisana rukom jednog austrijskog oficira i predstavnika vlasti, osobito su značajna. Niccolletijeva pisma potvrđuju da je upravo Petar I ona snažna ličnost koja dominira i Bokom i Primorjem, a ne samo na užem teritoriju tadašnje Crne Gore. 

Važno je to istaći i zbog još jedne, ne baš zanemarljive, bolje rečeno - osjetljive okolnosti: pisma su pisana u manastiru Stanjevići ponad Budve, koji je - poput manastira Pod Maine, kako to historičari uglavnom prihvaćaju - bio smješten na tadašnjem austrijskom teritoriju; Petar I živio je i radio u Stanjevićima sve do dolaska Franuza u ove krajeve 1806. godine, kada se preselio u Cetinje. Uprkos tome što je živio usred neprijateljskog teritorija, mitropolit je u svojim pismima ostajao tvrd i odlučan. No, kada zatreba, znao je on biti i mekan i popustljiv, potvrđujući se kao vješt državnik, lukav političar i mudar diplomata. U situacijama kada popušta, vladika ne odstupa od svojih osnovnih stajališta, jer zna da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod, iako su tada i Crna Gora i on osobno u osobito osjetljivu procjepu između sukobljenih interesa velikih i moćnih - Rusije, Austrije, Turske i Francuske. 

Imajući u vidu i tadašnju vanjsku političku situaciju i unutrašnje prilike (pored ostaloga, i smjenu guvernadura), vladika i nije imao suviše razloga da upravo u tome trenutku buni narod. Naprotiv, i njegova poslanica, i pisma otkrivaju kako se on trudi da smiri buntovnike, nastojeći seljake uvjeriti da će viši austrijski sudovi pravično riješiti njihove probleme. Vladičin postupak bio je u skladu s općim naznakama njegove vanjske politike - oslanjati se na neku od velikih sila, ali samo utoliko ukoliko to može pridonijeti očuvanju i daljem jačanju nezavisnosti Crne Gore, te postizanju krajnjega cilja - širenja Crne Gore na cijeloj svojoj teritoriji, na tada još otuđena područja. 

Prateći, pak, razvoj sukoba u Primorju dalje, iz materijala koje ovdje objavljujemo može se vidjeti da je Beč ocijenio kako za njegovo smirivanje nisu pogodna vojna rješenja. Car je već u kolovozu za Boku Kotorsku odredio i civilnog komesara, savjetnika Ghislierija, a njegov dolazak, na čelu komisije, spominje se i u priloženom Niccolletijevu pismu vladici Petru I. Da su crnogorski dokumenti vjerodostojni, potvrđuje i izvještaj francuskoga konzula u Boki, od 17. lipnja, u kojem se također govori o otporu stanovništva Župe (Grblja) što ga je izazvalo nasilničko ponašanje knezova. Međutim, kada je riječ o samome vladici i njegovu odnosu prema Austriji, iz daljeg razvoja događaja vidljivo je da su zainteresirane austrijske snage - pogotovo one na samome terenu - na svoj način shvaćale i razumijevale njegovo pomirljivo držanje. Te odnose donekle može osvijetliti i pismo francuskoga ambasadora iz Venecije, koji je već 13. kolovoza pisao da je markiz Ghislieri (s barunom Rosettijem) zaista poslan u Dalmaciju radi reorganizacije pokrajine; ali, za Petra Prvoga bilo je mnogo značajnije ono što je taj ambasador doznao i o čemu je obavještavao svoje pretpostavljene: “Car će da uspostavi u Albaniji jednog novog vladiku pravoslavne vjere kako bi svoje nove podanike u ovom dijelu provincije oslobodio od uticaja mitropolita Crne Gore”. Ne bi trebalo sumnjati u to da je i Petar I doznao za tu namjeru; da li se možda i u toj vrsti pritiska može tražiti razlog za naizmjeničnu pomirljivost i oštrinu u njegovim pismima austrijskom general-majoru Niccolletiju? 

U međuvremenu je umro crnogorski guvernadur Radonjić, pa su Niccolleti i grof Goes očekivali da će se vladika još više osiliti (3. rujna 1802). Međutim, Ghislieri je komisijski utvrdio situaciju te 20. studenoga potpisao veoma opsežan izvještaj u kojem stoji da je glavni krivac za neprilike u Župi (Grblju) vladika osobno (uz asistenciju svoga tajnika Francesca Dolcija). Istovremeno, markiz ukazuje na vladičinu ambicioznost te ističe da Petar i eventualnu rusku ili francusku zaštitu “smatra samo kao sredstvo da dođe do svoga cilja, jer nikako ne želi stranu vladavinu”. 

Položaj Petra I bio je stabilan i nije ga mogla ugroziti ni Rusija 

Uz to, Ghislieri pretpostavlja da je vladika htio zauzeti Župu (Grbalj), a preko nje i druge primorske teritorije. No, Beču nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, te smjenjuje Ghislierija i na njegovo mjesto postavlja baruna Rosettija. Ali, i on zastupa vrlo oštra, vladici protivna stajališta; na temelju njegovih gledišta grof Joseph Maylath, tajnik talijanske dvorske kancelarije, 8. ožujka 1803. predložio je caru da se Crnu Goru prisili na smirivanje demonstracijom vojne sile Turske i Austrije na crnogorskoj granici, uz potkupljivanje stanovitog broja crnogorskih glavara. U odnosu, pak, na samoga Petra Prvoga, istovremeno je predložena drastična mjera: “Sadašnjega vladiku trebalo bi zbaciti i primorati ga da živi u Kotoru ili Novome, a eparhiju bi trebalo predati kakvom podaniku ćesarovom”. Predloženo je, isto tako, da se “što skorije uhapsi” Dolci, uz obrazloženje da i on podržava nemire u Boki. Akteri su se sve više uzbuđivali, a uznemirenost je na strani Beča bivala utoliko veća što su i ruski i francuski konzuli sve češće stupali u kontakt s Crnogorcima, natječući se u nastojanjima da steknu njihovu naklonost. Sve je to utjecalo na stajališta u Beču, tako da je dvorski i državni kancelar grof Koblenz 15. lipnja 1803. odredio smjernice za odnos prema situaciji s Crnogorcima: 

“Carsko-kraljevski dvor želi na svojoj granici prema Crnoj Gori kao i na svima svojim drugim granicama samo prijateljske susjedne odnose i mir, ne želeći da se miješa u unutrašnje poslove crnogorske i još manje da taj narod potčini sebi. Glasovi o miješanju Rusije u crnogorske poslove i o fermanu koji bi priznavao nezavisnost Crne Gore suviše su još neodređeni da bi se moglo doći do tačnog pojma o pravom stanju stvari... Što se tiče abata Dolcija, iako je on po mišljenju barona Rozetija glavni krivac za nemire u našoj Albaniji, a naročito u Župi (Grblju), opet bi njegovo hapšenje bilo protivno međunarodnom pravu, a sem toga izazvalo bi uzbunu koju sama stvar ne vrijedi. Neka baron pazi na njegove intrige i neka se koristi dobrim raspoloženjima konzula Fontana, pa da ruski uticaj ukloni Dolcija iz Crne Gore”. Što se tiče samoga Petra Prvoga, smatrao je da bi se “u sporazumu sa visokim Ministarstvom vojnim našlo da bi postavljenje naročitog vladike za pravoslavne u Boki najedanput presjeklo škodljiv uticaj crnogorskog arhimandrita na naše podanike. Ali ipak, prije nego što bi se pristupilo tome koraku, valja vidjeti da li ovo cijepanje dijeceze i postavljanje naročitog vladike ne bi bilo protivno kakvim lokalnim odnosima”. 

Očito je da se situacija nije lako mogla riješiti - do smirivanja nemira nije dolazilo, a izbijali su i drugi sukobi, već tijekom 1803. godine. Suprotstavljenost interesa imala je trajan karakter: iako se Austrija učvrstila u Primorju i Boki, i položaj Petra I ostajao je stabilan i čvrst. S takve pozicije vladiku, a isto tako ni Dolcija, god. 1803. nije uspjela ukloniti ni Rusija, mada se pomišljalo i na to da ga se preko Kotora otpremi čak za Sibir! U crkvenom pogledu nije to uspjelo ni Sv. sinodu ruske pravoslavne crkve, koji je vladiku bio pozvao ne samo na odgovornost nego i na svoj Sud; Petar I tim se pozivima, naravno, nije odazvao. Ali, kada je riječ o Dolciju, ono što godinama nije uspijevalo Austriji - nešto kasnije će uspjeti Rusiji: svoga sekretara, koji je tu dužnost obavljao gotovo dvadeset godina, vladika nije uspio obraniti i spasiti pred sve žešćim nasrtajima iz Rusije. Dolci-Visković morao je platiti svoju dugogodišnju odanost vladici i suradnju s njim - po želji Rusije i pod nadzorom samoga ruskog konzula u Kotoru, Dolci je bio uhapšen; bio je mučen, osuđen i ubijen 1805. godine. 

O životu i djelovanju vladike Petra I Petrovića Njegoša postoji znatan broj dokumenata, bilo da su nastali njegovom rukom, bilo perom drugih osoba. Isto su tako na osnovi građe iz toga vremena poznati i događaji u Župi (Grblju) iz 1802. godine, koji su vladiku mogli stajati i položaja i glave. Međutim, svaki novi pronađeni i objavljeni dokumenat iz toga razdoblja pridonijet će svestranijem i cjelokupnijem sagledavanju vrlo zamršene i teške situacije u kojoj su se tada nalazili i sam vladika, i Crnogorci općenito. 

MARKO Đurov IVANOVIĆ : CRNOGORSKI KRSTAŠ BARJAK NA LOVĆENSKOM I SOLUNSKOM FRONTU (1914-1918) 

Budva, 12.januara 2006.g. 

Ova, našoj široj javnosti, nedovoljno poznata storija o jedinom crnogorskom krstaš barjaku , koji se - spletom određenih istorijskih okolnosti - tako prkosno viorio na Solunskom frontu , još je jedan od mnogobrojnih dokaza koliko su naši preci bili privrženi svojoj Crnoj Gori i njenoj slobodi. Glavni pobornik te storije je, svakako, Krsto Jovov Ivanović (1875-1954) iz mainskog sela Ivanovići kod Budve, koji je bio dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu i nosilac crnogorskog krstaš barjaka prvo na Lovćenskom frontu (1914-1916), a potom i na Solunskom frontu (1916-1918). 

Prema kolektivnom sjećanju koje dan-danas postoji, još davne 1806. godine Vukac Krstičev Ivanović nosio je barjak, dobijen od crnogorskog vladike Petra I, u borbi protiv Francuza, odnosno protiv vojske Napoleona Bonaparte na ratištu Konavli – Dubrovnik. Treba reći da je Vukac Ivanović 1813. godine sa Crnogorcima i Primorcima učestvovao u oslobađanju Budve od Francuza, zbog čega je junački opjevan u narodnoj pjesmi »Uzetak Budve i Trojice« ili »Gorsko kare«. 

Do Prvog svjetskog rata Vukčev barjak je, zbog boljih uslova (posjedovanja škrinje), čuvan u kući Krsta Jovova Ivanovića. U to vrijeme Krsto je bio najviđeniji Ivanović, a od 1925. godine do smrti je i glavar sela. 

Krsto Jovov Ivanović 

Kada se 1914. godine Austro-Ugarska povlačila od Bara do Soliotskog polja u Tivtu, Krsto sa nekim brastvenicima iz sela odlazi na Cetinje i sobom odnosi stari Vukčev barjak. Od crnogorske vojne komande Krsto dobija novi krstaš barjak u zamjenu za stari, a Vukčev stari barjak je zadržan za muzej. Nažalost, u cetinjskim muzejima ovaj stari barjak danas nije sačuvan, a nije sačuvan niti jedan primjerak barjaka iz vremena vladike Petra I. 

Od početka Prvog svjetskog rata 1914. godine pa do okupacije Crne Gore januara 1916. godine Krsto Ivanović je bio barjaktar Mainske čete i Dobrovoljačko-Bokeljskog bataljona u Lovćenskom odredu crnogorske vojske na ratištu Grblja. 

Nakon okupacije i raspuštanja crnogorske vojske, Krsto nije želio, ni po cijenu života, čekati povratak Austrougarske u Budvu i zarobljavanje ovog crnogorskog znamenja – krstaš barjaka. Zato se još u Grblju, na položaju Mirca, dogovorio sa Ivanovićima, Boretima i drugim Mainima, da odstupe prema srbijanskoj vojsci koja se tada nalazila na području Skadra i Albanije. Poslije snažne austrougarske ofanzive i povlačenja Lovćenksog odreda, mainski dobrovoljci došli su drugi dan Božića kući, povlačeći se preko Mirca i Pobora. Uzeli su nešto hrane i odjeće, te 9. januara 1916. godine pješke krenu preko Rijeke Crnojevića i Podgorice za Skadar. 

Kralj Nikola i dobrovoljci su se tako našli zajedno u Skadru. Od dobrovoljaca formiran je počasni bataljon sa barjaktarom Krstom Ivanovićem, koji je pratio kralja od Skadra do Luke San Đovani di Medua, odakle je Kralj otplovio brodom za Brindizi (Italija) i dalje za Francusku, 21. januara 1916. godine. 

Dobrovoljci nastavljaju odstupanje preko Albanije i na njih srpski oficiri stalno vrše pritisak da pređu u srpsku vojsku. Iz Drača se prebacuju brodom na grčko ostrvo Krf. Ovdje su smješteni na malaričnom mjestu Lazaret, koje je bez drva za ogrijev, a voda se donosila iz drugog mjesta, te dijelila na čuturice ili na još manje količine. Nakon 20 dana prebačeni su na bolje mjesto - poluostrvo Karađiju. Komandant ovog logora, koji je zvan Dobrovoljački odred, bio je srpski oficir – major Ljubiša Borisavljević. Srpski oficiri su stalno vršili pritisak na dobrovoljce da pređu u srpsku vojsku, obećavajući unapređenja, činove i plate, govoreći im - pri tome - da je kralj Nikola izdao i da više ne postoji crnogorska vlada. Dobrovoljci su se svakodnevno javljali na raport sa molbom da im se dozvoli odlazak u grad Krf, jer su smatrali da će u gradu doći do pravih informacija o sudbini svoga Kralja i Vlade. Svaka molba je, uz najbrutalnije psovke i uvrede, odbijana. Strpljenju je došao kraj i veća grupa doborovljaca krene bez dozvole u grad Krf. Kada su došli na grlo poluostrva, kuda se suvim putem ide za grad, tada komandant, major Borisavljević, izdaje komandu srpskoj vojsci „K oružju!“. Srpska vojska, sa nasađenim bajonetama na puškama, razvi se oko dobrovoljaca polukružno u strelce. Sve je bilo spremno za strašni krvavi obračun. Srećom, to je posmatrala sa daljine francuska straža, digla alarm i odmah intervenisala. Kada su stigli, naredili su da svako ide na svoje mjesto, a naredni dan će među njih doći visoki francuski oficir (konunel), slučaj raspraviti i donijeti odgovarajuću odluku. Zaista, drugi dan su i došli visoki francuski oficiri. Major im je saopštio da dio vojske čini bunt, silom i bez dozvole hoće u grad. Dobrovoljci su istakli da oni nijesu srpska vojska, a što se vidi po odjeći, kapama i nekim činovima. Pred francuske oficire izašao je dobrovoljac Krsto Jovov Ivanović, izvadio iz njedara crnogorski krstaš barjak i raširio ga, te kazao da su oni vojska crnogorskog kralja Nikole. Francuski oficiri su se u sve ovo uvjerili i bili ljuti na srpsku komandu, zašto nije prijavila da ima stranu vojsku kod sebe. Tada francuski oficir naredi srpskom oficiru da rukom odredi jedan pravac i da se tamo postroje svi oni koji žele da služe u srpskoj vojsci. Francuski oficir odredi drugi pravac i zatraži da se tamo postroje svi oni (okupljeni oko crnogorskog krstaš barjaka) koji su za francusku komandu, odnosno za francusku stranačku legiju. Odredi se i treći pravac za postrojavanje onih koji ne žele niti pod srpsku, niti pod francusku komandu. 

Prema izvještaju komandanta Dobrovoljačkog odreda, majora Ljubiše Borisavljevića, upućenog I armiji i preko nje Vrhovnoj srpskoj komandi (Pirej, 18. marta 1916.godine), ukupno prisutni 1528 dobrovoljaca ovako su se opredijelili: 179 za srpsku komandu, 1099 za francusku komandu – legiju stranaca i 250 niti za srpsku, niti za francusku komandu. U izvještaju je dat i spisak za svih 179 dobrovoljaca koji su se izjasnili za srpsku komandu. Među ovih 179 su i 26 boraca iz Bokeljskog bataljona (iz Budve - 4, Paštrovića - 10, Obzovice - Brajića - 2, Grblja - 6, Herceg Novog - 1, Kotora - 1, te po jedan Hrvat i Bosanac). Među 1099 dobrovoljaca opredijeljenih za francusku komandu i legiju je i barjaktar Krsto Ivanović sa svojim crnogorskim krstaš barjakom. Ovi dobrovoljci su prebačeni brodom iz Krfa na poluostrvo Halkidik kod Soluna. Ovdje je od njih, te uz prisustvo Nikole Hajdukovića, dotadašnjeg delegata crnogorske vlade u Solunu i francuskih visokih oficira, formiran Prvi crnogorski dobrovoljački bataljon u Solunu. Barjaktar ovog bataljona je dobrovoljac Krsto Jovov Ivanović, i to je jedini crnogorski barjak koji se pojavio i viorio na Solunskom frontu. 

Ministar u penziji Pero Šoć o ovom bataljonu kaže: „Sa elementima crnogorske vojske, koji su se spasli preko Albanije, formiran je začetak crnogorske vojne jedinice na Solunskom frontu. Prvi bataljon te jedinice izvršio je, po zahtjevu savezničkog komandanta, generala Saraja, okupaciju grčkih nadleštava, željeznice, pošte i telegrfa. Jedinica je zatim stupila u ratne operacije na položajima Bitoljskog sektora. Pri prvom sudaru sa neprijateljem je zapažena. Neprijatelj je to bilježio u svojim ratnim biltenima, govorio o pojavi crnogorskog barjaka na Solunskom frontu i o silovitom 

napadu crnogorske legije protiv njegovih trupa. Učesnici ove jedinice bili su odlikovani odličjima Crne Gore i Francuske. 

O pojavi crnogorske vojne jedinice na Solunskom frontu govori komandant Savezničke vojske na istoku, general Saraj, u njegovoj knjizi „Mon commandement en Orient 1916-1918“ (Pariz, januara 1920). O njoj se govori i u knjizi – Diplomatska prepiska Crne Gore u egzilu, I sveska. 

Akademik dr Šerbo Rastoder o ovom bataljonu navodi: „Na Solunskom frontu i Crnogorski bataljon našao se u rejonu srbijanskih trupa i ponovo je počela živa agitacija o njegovom prelasku u srbijansku vojsku. Ne uspijevši u tome, komanda Srbije je tražila od generala Saraja da I crnogorski bataljon prekomanduje na drugu poziciju i skrene s pravca koji vodi Crnoj Gori u pravcu Bugarske. Na protest Hajdukovića, general Saraj je čak bio povukao naređenje o prelaženju u predio Nevrekota, a uskoro je uslijedio zahtjev da se Prvi crnogorski bataljon ima zvati Bosanski dobrovoljački bataljon, iako je u njemu bilo svega sedam dobrovoljaca iz Bosne. Bataljon je odbio takvu naredbu, otkazao poslušnost, te je zbog toga udaljen sa položaja, poslat u logor Zejtinlik kod Soluna i razoružan. U izvještaju s kraja jula 1916. godine, Niko Hajduković je pisao predsjedniku crnogorske vlade da su Srbijanci istrajno radili i uspjeli na Balkanu i predviđao: Tvrdim ako Srbijanci prvi uđu u Crnu Goru da će pozvati narod na zakletvu i vjernost Kruni Srbije, i to će vrijeme i budućnost dokazati. No, pošto je tada u Solun pristigla i ruska vojska i iz bojazni da bi se bataljon mogao priključiti istoj, preduzete su mjere da se on udalji i iz Soluna“. 

Bataljon je više mjeseci vodio šančanu i jurišnu borbu protiv jakog neprijatelja koji je upotrebljavao artiljeriju i konjicu. Na Lerinskom polju crnogorski krstaš barjak se viorio na jednom šancu i bugarska jurišna konjica napravi iznenadni prodor u nadi da ga zarobi. Veća grupa legionara, snažnom puščanom vatrom uspije odbraniti barjak, a barjaktar Krsto zadobi tešku ranu, od koje je poslije rata postao ratni vojni invalid. Za vrijeme borbenih dejstava ovog bataljona na Solunskom fronu, uz barjaktara Krsta je bio njegov mlađi brat Đuro (1883-1974), koji bi u slučaju pogibije brata barjaktara, preuzeo njegovu ulogu po crnogorskoj ratničkoj tradiciji. 

Kada su dobrovoljci odbili naređenje da se crnogorsko ime bataljona promijeni u bosanko, bataljon je vraćen u logor na Zejtinlik (kod Soluna), razoružan i čekao oko mjesec dana na svoju dalju sudbinu. Srpska komanda, preko francuske komande, bojeći se da se ne priključi ruskoj vojsci, odluči da bataljon odstrane sa Solunskog fronta, tako što su njegovi borci prebačeni u francuske logore – najviše na Korzici. Treba reći da je zelja ovih dobrovoljaca bila da pod crnogorskim imenom nastave borbe na Zapadnom frontu, ali je i to spriječeno. Kada je bataljon sa položaja vraćen u Solun, 46 njegovih boraca (među kojima i barjaktar Krsto) naći će se u solunskom zatvoru. Sa jednom grupom boraca njegov brat Đuro je deportovan u francusku luku Tulon, a Krsto će iz solunskog zatvora biti prebačen u zatvore Marselja i Korzike. Za vrijeme tamnovanja, Krsto je najčešće krio barjak u njedrima i tako sa njim često i spavao, bojeći se njegove krađe. 

Kada se iz zatvora oslobodio, u kojima je boravio zbog svoje odanosti Crnoj Gori, njenom Kralju i njenoj slobodi, Krsto vrši egzercir (vojnu obuku) na poligonima Bizerte (Tunis). Prema objavi broj 161 Krsto je služio u 4. četi, 4. bataljona, VI i kasnije preinačenog u XXIX pješadijski puk. Od maja 1918. godine nalazi se u operativnoj vojsci u Solunu i učestvuje sa ovim pukom u proboju Solunskog fronta. Vratio se kući 8. novembra 1918. godine, a demobilisan je 4. marta 1919.godine. 

Poslije rata bio je ratni vojni invalid (zbog ranjavanja na Lerinu 1916. godine). Nosilac je Albanske spomenice br. 1565 od 23. aprila 1940. godine. 

Dakle, Krsto Jovov Ivanović je - uprkos brojnim iskušenjima - uspio sačuvati crnogorski krstaš barjak tokom cijelog Prvog svjetskog rata (1914-1918) i donijeti ga kući. Barjak je snimljen u dokumentarnom filmu „Časna znamenja“, u režiji Nikše Jovićevića i produkciji „Zeta filma“ iz Budve (1988). Ovaj se barjak od 1918. godine čuva u škrinji Krstove porodice i čeka dan kada će Crna Gora biti slobodna i nezavisna država. Očekuje se da će on ove 2006. godine izaći iz svoje duge 88-godišnje korote i biti vrijedan muzejski eksponat, pod kojim se u jednom teškom vremenu branila sloboda i časno ime Crne Gore. 

Ovu informaciju o crnogorskom krstaš barjaku i njegovom nosiocu Krstu Jovovu Ivanoviću, sa zadovoljstvom napisah na zahtjev mojih sestrića, braće Nika i Vlada Duletića radi njihovog informisanja i korišćenja.  

MARKO Đurov IVANOVIĆ