Feljton Toma Grgurevica u listu Republika:
Ruski konzul u Dubrovniku Jonin o povezanosti Katunjana i pobunjenih Grbljana 1869.
Ovo je konzul Jonin javio 23. septembra 1869. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je počela represivna akcija protiv ustanika u Boki. A evo njegovog izvještaja o autentičnom stanju u Boki, početkom ustanka:
''... Tvrđava Dragalj, blizu Risna, opsadirana je od strane ustanika. Prije tri dana odred vojnika pod vođstvom jednog kapetana pošao je u ovu tvrđavu da bi je snadbio prahom i provijantom. Ustanici su napali ovaj odred, ubili 10 vojnika i kapetana i vojnika natjerali na bjekstvo.
Stanovnici Boke Kotorske imaju 600 ljudi naoružanih. Svi naoružani su iz ovog dijela Dalmacije, isključujući Dobrotu i Prčanj /koji se nalaze na morskoj obali/, ustali su: ovdje govore da ustanicima pomažu Crnogorci i da je veliki broj seljaka iz Hercegovine prišao ustanicima. Što se tiče Crnogoraca mislim na njih u redovima ustanika vide samo razdražene strasti austrougarskih činovnika koji su ogorčeni neuspjelim pohodom u okolini Risna. Ovih dana sam bio u Crnoj Gori, i sudeći po raspoloženju knjaza i crnogorskih vojvoda, mogu uvjeriti Vaše prevahodstvo da su oni namjerni da održavaju najstrožu neutralnost.
Razumije se da oni nijesu u stanju da na neki način pomognu i Austriji. Sasvim je moguće da je vrlo mali broj Crnogoraca iz Katunske nahije prešao u Boku, ali njih niko ne može zaustaviti u tome. Stanovnici ove nahije davno su navikli da na Grbljane i Paštroviće gledaju kao na svoje rođake pa i ako bi knjaz sa svoje strane preuzeo energične mjere na štetu daljeg razvoja ustanka njegovi podanici ga ne bi poslušali. Šire se takođe glasovi da je sam knjaz doputovao u Kotor da bi se navodno spasio od razdražene strasti svoga naroda. No, mislim da to nije istina, jer do sada nijesam o tome dobio niti jedno obavještenje a i strasti se na Cetinju ne mogu razviti u takvoj mjeri.''
U međuvremenu, dramatični događaji u Boki odvijali su se velikom brzinom. U Kotor je bio došao guverner Dalmacije general Vagner i odmah počeo da priprema akciju odmazde prema ustanicima, ali Austrijanci su se bojali da će ''protiv knjaževe volje, Crnogorci pomoći ustanicima, a da će ova stvar dobiti ozbiljan karakter jer će u ustanku u brdima Krivošija i Grblja, njih oko 4 ili 5.000 biti moguće umiriti samo velikom vojskom i tada će austrougarska vlada imati velike gubitke u ljudima i u novcu.''
PREDRAG MALBAŠA: PREVLAKA
Zetska episkopija nije ustanovljena na Prevlaci
Arheolog Predrag Malbaša analizira problematiku prvog sjedišta Zetske episkopije i mitropolije:
PREVLAČKI MANASTIR DO 11-OG VIJEKA: Isključujući ambiciju da se dođe do potpuno jasnih i preciznih informacija i konačnih rješenja, ovdje će biti učinjen pokušaj da se makar u gabaritima, a pomoću arhivske građe i dostupnih materijalnih ostataka, učini pokušaj rekonstrukcije istorijskih zbivanja na ovom prostoru. Donja vremenska granica koja bi mogla da bude pogodna za prilaz ovoj temi svakako je vrijeme Saracenskih osvajanja ovih prostora 841. godine.
Brojni ostaci kamene plastike na terenu kao što su djelovi mermernih stubića i kapitela, djelovi kamene plastike ukrašeni krstovima, grčkim slovom Pi, kao oznakom klesara na inpost kapitelu, ukazuju da je već za vrijeme cara Iraklija, (610-641), Prevlaka predstavljala značajan vjerski centar, dok je susjedno ostrvo Stradioti bilo mjesto gdje su bile stacionirane vizantijske vojne snage (Vizantija je u sedmom vijeku stvorila jak vojnički stalež "stratiote", koji su dijelom bili i Sloveni, zemljoradnici i stočari. Stratioti su bili dužni da služe u vojsci ili mornarici i pritom su se dijelili na kategorije prema veličini zemljišnog posjeda kojim su raspolagali).
Položaj Vizantije na prostoru današnje Crne Gore naglo počinje da slabi poslije Saracenskih pohoda 841. godine, da bi već poslije otpočinjanja bugarsko-vizantijskog sukoba 905. godine, došlo do potpunog organizovanja slovenskih plemena na ovim prostorima. Osnivanjem slovenske države Duklje oživljava i Prevlaka, pa Dukljanin, bilježi da su na njoj postojali tvrđava i dvor. Prema Ljetopisu, legendarni hromi Legeš sa ženom Lovicom je stolovao u Kotorskom zalivu. "..in loko qui Traiectus dicitur, ubi castelum sibi construxerat et curiam.." Na ovo ostrvo je kao samostalni vladar Duklje, pravo polagao Vladimir (980-1015), a kasnije je kao zet cara Samuila dobio na upravu cijelu Dračku temu. Od Dukljanina saznajemo da je u crkvi Sv. Gabrijela na ostrvu Stradioti od strane Kotorana ubijen Dragomir, gospodar Huma i Trebinja, koji je poslije Vladimirove smrti ustao da osvoji zemlje svojih otaca. Kotorani su poslije smrti bugarskog cara Samuila i dukljanskog kralja Vladimira, smatrali da je korisno ubiti Dragomira jer će se tako domoći slobode, "ubivši onoga, koji je posljednji od domaćih vladara", jer ako ga ne ubiju i on će ih onako tlačiti kao njegov otac Petrislav i brat Vladimir. Na osnovu Dukljaninovog teksta lako se može zaključiti da su sav prostor oko Kotora ranije zauzimali Petrislav i Vladimir.
Neprijateljski odnos Kotorana prema dukljanskim vladarima i njihova naklonost Vizantiji sasvim je razumljiva. Oni rijetki primorski gradovi, među kojima i Kotor, koji su sačuvali svoju nezavisnost dugo su vremena na doseljene Slovene gledali kao na varvare. Kotor je u Vizantijskom carstvu prepoznao najsigurnijeg zaštitnika svog latinskog stanovništva, rimskih potomaka i njihove imovine.
Kada je Dragomirov sin Vojislav (1038-1050) obnovio dukljansko kraljevstvo, on je u svom posjedu takođe imao Grbaljsku župu koja gravitira prema Kotoru. Grbalj u nasljedstvo od oca dobija najstariji Vojislavov sin, Gojislav (1050-1052) a poslije njegove smrti i ovu župu preuzima njegov brat Mihajlo (1053-1081). Mihajlo, koji se sa pravom može smatrati najmarkantnijom ličnošću u Dukljanskoj kraljevini, učvrstio je državu i izgradio dobre odnose sa susjedima, Petrom Krešimirom, Normanima u Južnoj Italiji. Ćerka kralja Mihaila bila je udata za normanskog vojskovođu Longibardopula. Takođe se smatra da je Longibardopul bio langobardski plemić u vojsci Normana i Dukljana, a ustupajući Vizantiji Drač, bio je upisan u prijatelje Carstva.
Upravo u vrijeme kralja Mihaila, 1054. godine, dolazi do konačnog raskola između istočnog i zapadnog krila hrišćanske Crkve. Raskol je išao na štetu Istočne crkve i Vizantije, koja se nije pokazala dovoljno jakom da sačuva Hristov grob od "nevjernika i jeretika". Period od raskola u Hrišćanskoj crkvi pa do obnove Barske arhiepiskopije i postavljanja prvog latinskog arhiepiskopa u Baru, 1067. godine je razdoblje u kojem dolazi do potpunog učvršćenja Dukljanskog kraljevstva. Ovo pitanje bilo je konačno riješeno za vrijeme pape Aleksandra II (1061-1073) i dukljanskog vladara Mihaila, kada je bilo određeno da se Bar učini crkvenom mitropolijom i da se na njega prenesu sva prava i povlastice nekadašnje Dukljanske crkve.
U toku 11-og vijeka dolazi i do konačnog slabljenja vizantijske vojne moći na ovim prostorima. Raniju praksu da svoju vlast uspostavljaju silom i vojnim pohodima Vizantija mijenja, pokušavajući da slovenske vladare prikloni sebi dajući im vojnu službu i titule ili da unosi razdor među njima. Sa druge strane Rim je ulivao povjerenje kod slovenskih vladara, nudeći im civilne insignacije vlasti, kraljevska znamenja i "samostalnost" njihovih crkvenih organizacija. Na ovaj način, kao i preko svojih misionara, katolička crkva se veže za građanstvo i bogate trgovce, polako preuzimajući i jake trgovačke gradove kakav je i Kotor, nudeći im sada zaštitu slovenskih vladara i stvarajući međusobno povjerenje. Rim za uzvrat takođe počinje da dobija i povlastice od slovenskih vladara. Oni katoličkom kleru daju zemlju, dozvole za podizanje manastira i crkava, postaju zaštitnici monaha na teritoriji svoje države i sami se pojavljuju kao ktitori crkvenih objekata. Nema sumnje da su u vremenu nedefinisanih razlika između ovih dviju crkava, osnovni razlozi kralja Mihaila da se u potpunosti okrene Rimu, bili osim svešteničkog i crkvenog nasljeđa uglavnom politički. U 11-om vijeku ne bilježe se ni sukobi između arhiepiskopije u Baru i Dubrovniku, zahvaljujući izuzetnoj moći tadašnjeg dukljanskog kralja Mihaila. Vrijeme kralja Mihaila takođe je obilježeno stabilnim društvenim relacijama koje oživljavaju izgradnju crkvenih objekata. Zato ovdje ne treba isključiti mogućnost da je uporno nastojanje Mihaila da od pape dobije krunu i plašt moglo uticati da se upravo on pojavi kao ktitor crkava sv. Mihaila u Stonu i na Prevlaci.
Mišljenje da su dukljanski vladari u drugoj polovini 11-og vijeka, gradili manastire i poklanjali ih benediktincima učvršćuje i povelja kralja Radoslava, Mihajlovog brata koji je 1058. godine, sa svojom ženom Julijom, na mjestu Baleni kod Trebinja, sagradio manastir i poklonio ga monasima sv. Benedikta. Poznato je da su u 11-om vijeku benediktinci iz Italije bili izuzetno aktivni u osnivanju svojih središta na ovoj obali Jadrana. Prilikom osnivanja manastira koristila se ustaljena praksa da se kod gradnje novih kultnih središta formom i imenom podražava neko svetilište koje već postoji. Veoma je vjerovatno da su osnivači prevlačke opatije pronašli da samo ostrvo Prevlaka po mnogo čemu podsjeća na slavnu normandijsku opatiju Mont Saint Michel, koja se od osnivanja naziva Tomba. Ova crkva nalazi se na poluostrvu, granitnoj stijeni koja se nalazi na deset kilometara od Avranša u Normandiji. Prilaz stijeni do izgradnje kamenog prilaza bio je moguć samo u vremenu oseke. Tu je 709. godine, posvećena najstarija crk-va sv. Mihaila. Crkvu je podigao episkop Avranša, Ober, koji je u nedostatku prirodne pećine, kripte, jednu iskopao u stijeni. Ta prva crkva doziđivana i nadgrađivana sljedećih vjekova postala je od 966. godine, središte benediktinske opatije koju je osnovao normandijski vojvoda Rihard II. Crkva na Mont Saint Michelu poslužila je za ugled drugim hramovima posvećenim arhanđelu Mihailu koje su benediktinci podizali na brežuljcima iznad mora. Ono što posjetiocu, odmah skrene pažnju kada prilazi ovom značajnom francuskom kulturno istorijskom spomeniku i atraktivnoj turističkoj destinaciji je veliki i visoki zvonik Crkve koji stremi ka nebu. Zvonik Prevlačke crkve Crnogorčević naziva graditeljskim remek djelom. Predanje kazuje da se sa zvonika vidjelo "veliko more", odnosno, otvoreno more prema Bigovu, i da je zvonik prilikom pada "oškropio Đuraševićke domove pri obali", skroz na suprotnoj strani. Kod Crnogorčevića takođe bilježimo da je pri opisu prevlačkog manastira na sjevernoj strani crkve zapazio četvorougaonu izdubinu (kriptu?), za koju nije bio siguran ni da je bunar, ni nešto tome slično.
Mont Saint Michel dugo je zadržao i svoj stari naziv Tumba, koji mi nalazimo i za stari prevlački manastir. Sve ovo nam daje za pravo na zaključak da su benediktinci osnivajući na Prevlaci svoju opatiju, željeli da podražavaju čuveno normandijsko svetilište i da su zajedno sa kultom sv. Mihaila prenijeli i sam naziv Tumba što prilikom osniva-nja crkava nije bila rijetka pojava. Poluostrvo Prevlaka je približno istih dimenzija kao stijena na Atlantskoj obali, a takođe se u vrijeme plime pretvara u teško pristupačno ostrvo. Monasi koji su došli iz Južne Italije bili su dobro upoznati sa kultom sv. Mihaila u Monte Garganu i Mont Saint Michelu. Takođe je jadranska obala bilo pogodno tlo za širenje kulta sv. Mihaila, koji je i potekao sa izvora istočne crkve.
Čitavu pretpostavku upotpunjuje podatak da se Kotorski biskup pominje od 1062. godine, kao sufragan arhiepiskopije u Bariju. Ovaj grad su 1071. godine Normani oteli od Vizantijaca. Iako su postojali pokušaji da Kotorska biskupija potpadne pod jurisdikciju Dubrovačke ili Barske arhiepiskopije, ovaj je grad rješenjem papske kurije od 1172. godine, ostao vezan za Bari, koji je bio pod normanskom vlašću. Kotorska episkopija je od 1166. pa do 1179. godine bila podređena Barskoj arhiepiskopiji.
Ovdje se postavlja osnovno pitanje, što je monaha, hodočasnika sa Mont Saint Mishela moglo podsjetiti da Prevlaka liči na normandijsko ostrvo. U tom smislu treba razumjeti da današnji izgled Mont Saint Mishela, gotička crkva i odbrambeni zidovi ne mogu predstaviti autentični izgled ostrva i njegove Crkve iz 10-og vijeka. Zato i neki podaci, koji se sa stručne i naučne strane ne mogu smatrati relevantnim, mogli su u 11-om vijeku biti osnovni razlozi da nekog monaha koji je bio u Normandiji, Prevlaka privuče svojim izgledom, podsjeti na Mont Saint Mishel i da to bude inicijalni razlog da se na ovom mjestu podigne opatija posvećena sv. Mihailu.
Granitna stijena na kojoj leži Manastir u Normandiji i danas je obrasla zelenilom na svakom mjestu gdje ga nije istisnula neka građevina, pa ne treba sumnjati da je ovo ostrvo bilo još bujnije zelenilom u 11-om vijeku. U istom zalivu pored Mont Saint Mishela-Tombe, nalazi se ostrvo koje nosi naziv Tombelaine. Tombelaine, Tomboleto, Tumbela. Blizina ostrva Stradioti i Otoka, kao i niz drugih detalja mogli su kod benediktinskih monaha stvoriti utisak o sličnosti ovog mjesta sa njima dobro poznatim normandijskim svetilištem. U istoriji ovog francuskog ostrva često je bilo sporno, zbog njegovog graničnog položaja da li pripada Normandiji ili Bretanji, a oko njega je u srednjem vijeku stvorena i komuna, Metohija sv. Mihaila. Na obali pored Mont Saint Mishela i danas pasu brojna stada ovaca, upravo onako kako se nekada i vodila stoka na ispašu u okolini Prevlake. Takođe u njegovoj okolini ima mnogo prirodnih staništa rezervata ptica upravo kao i u okolini Prevlake.
Ono što se smatra posebnim kuriozitetom normandijskog svetilišta je oseka, ciklično povlačenje mora po par kilometara. U tom vremenu, svakih šest sati, oko ostrva se formira jedno ogromno blatnjavo prostranstvo. Taj vremenski interval lokalni ribari koriste da iz ovog blata vade gliste i račiće koje kasnije koriste za lovljenje ribe. I pored činjenice da se nivo vode u Bokokotorskom zalivu znatno uvećao, (jedan metar za hiljadu godina), tivatski ribari i danas odlaze barkama južno od Prevlake u njenoj neposrednoj okolini u mali zaliv, koji oni još zovu Živi mulj. U vrijeme oseke ribari na ovom mjestu iz blata vade račiće "kanjoče", (cancre, franc. morski rak), koji se kasnije koriste kao idealan mamac za lov na kvalitetnu ribu.
Dukljanski kralj Mihailo je, pored svoje ćerke koja je bila udata za normanskog vojskovođu i svog sina Bodina vjenčao normanskom plemićkinjom Jakvintom, ćerkom Argirica, uglednog građanina Barija koji je bio vođa normanske stranke u ovom gradu. Bliske i konstantne veze Apulije i Duklje, kao i gore navedeni podaci daju dovoljno osnove za pretpostavku da se čuveni kult normandijskog arhanđela Mihaila i sam naziv Tomba presadio na poluostrvo Prevlaka u Tivatskom zalivu. Jake veze benediktinaca iz Normandije sa svojim središtem u Južnoj Italiji i njene bliske veze sa istočnom obalom Jadrana čine ovu pretpostavku mogućom a kroz prizmu istorijskih događaja i veoma prihvatljivom.
Po Ljetopisu popa Dukljanina, iza Mihailove smrti Dukljom jedno vrijeme upravlja njegov brat Radoslav. On je oslobodio Bodina iz zarobljeništva u Antiohiji i dao mu na upravu Grbalj i Budvu. Za Mihailovog sina Bodina, veže se izdavanje jedne povelje datovane oko 1100. godine kojom on daruje benediktinskom samostanu na ostrvu Lokrumu selo sv. Martina blizu Dubrovnika. Dukljanska istorija poslije smrti kralja Bodina (1101/2), ispunjena je teškim borbama za presto između njegovih brojnih potomaka i srodnika. Za oko pola vijeka izmijenilo se sedam vladara Duklje, jednih vjernih vazala Vizantije a drugih njenih ljutih protivnika koji su težili za nezavisnošću zemlje. Centralna ličnost ovih dešavanja je Bodinova supruga Jakvinta koja na granici između materinstva i zločina pokušava da obnovi kraljevstvo svoga muža i težila da na čelo Duklje postavi svoga sina Đorđa. Jakvinta je živjela u Kotoru, gdje je Ljetopisac nalazi kako sprema otrov za svoje rođake i neprijatelje. Da li je Jakvinta boravila na Prevlaci u Kaštiju nema podataka, ali pop Dukljanin navodi da je bila uhvaćena "negdje kod Kotora" i zatim odvedena u Carigrad gdje je i umrla.
Bodinov i Jakvintin sin Đorđe, uspio je u dva navrata, (1114-1118. i 1125-1135), da preuzme vlast u Duklji od svog rođaka Grubješe. Đorđe "Bodinović" je svojom poveljom Kotoru "mnoge slobodštine i privilegije poklonio", pa i samu crkvu sv. Mihaila na Prevlaci. Ova najstarija povelja kralja Đorđa je iz 1115. godine i ona je izdata u vrijeme kotorskog episkopa Grimalda, (1090-1124). Ne može se uzeti kao pouzdano da je kralj Đorđe samo protokolarno poklonio crkvu na Prevlaci Kotoranima, već se povelja treba vezati za dva važna istorijska događaja. Jedan je interes Kotorske episkopije da u svjetlu sukoba Bara i Dubrovnika, izdvoji prostor svoje dijeceze, a drugi razlog je potreba kralja Đorđa da u borbi za presto zadobije oslonac Kotora i njegove crkve. Od Dukljanina saznajemo da je od brojnih nevolja i ratova zemlja toliko opustjela da se pored naroda čak i Kotor pobunio protiv kralja Đorđa. Bježeći Đorđe se sklonio u primorski grad "Obolon", a prateći priču Frana Milobara zaključujemo i to da ljetopisac kaže da je Gradinja jureći Đorđa zauzeo cjelu teritoriju do Kotora, osim Kaštija gdje se kralj i njegova posada održavala ("Tada je Gradinja zadobio teritoriju do Kotora, osim tvrđave u koju se kraljeva posada održavala. Međutim, vojskovođa (Aleksije Kontosteton) dođe u Skadar, a Gradinja mu poruči da što prije stigne kako bi zauzeli tvrđavu i uhvatili kralja"). Da je kralj Đurađ imao zamak na Prevlaci teško je dokazivo mada se takvo mišljenje ne može u potpunosti odbaciti. Ogromnim kamenim kolosima, zamkovima po zapadnoj Evropi rađenim u 12-om i 13-om vijeku prethodili su sasvim jednostavni drveni zamkovi. Podizanje ovakvih objekata nije tražilo mnogo godina rada, već samo prirodno dobro zaštićeno mjesto, van gradskih zidina. I pored protivljenja sveštenstva zamkovi su se često nalazili u blizini vangradskih crkava i služili su kao ljetnikovci. Dukljanin dalje nastavlja: "Tada oni koji su se smatrali prijateljima i veoma bliskim kralju i koji su jeli njegov hleb, podigoše protiv njega svoje potčinjeno ljudstvo. Tako jedni spolja a drugi iznutra predadoše tvrđavu". Kralj Đorđe je predat Vizantiji gdje umire u ropstvu u Carigradskom zatvoru. Predajom kralja Đorđa negdje oko 1135. godine, vlast u Duklji preko svojih vazala ponovo preuzima Vizantija.
Prvi konkretni pomen Prevlake, nalazimo u najstarijoj povelji koju je 1124. godine izdao kotorski biskup Urzacije, odmah nakon što je naslijedio episkopa Grimalda. Tekst ove darovštine djelimično je sačuvan i glasi: "Ja Ursacije biskup, zajedno sa priorom Melom i kotorskim plemićima...po prvi i drugi put vijećnici zazvonismo u zvono, i dajemo Tumbu sv. Arhanđela Crkvi sv. Trifuna... Ako je neko nasljednik na "Tumbam"... Budući da niko nema neko nasljedstvo na "Tumbam". A ako neko bude pokušao da ukine ovu donaciju ili učini spletku, od strane svemoćnog Boga, blažene Marije uvijek Djevice i Svih svetih biće ekskomuniciran i osuđen sa onima koji su osuđeni". Ovom poveljom daruje se Crkva sv. Mihaila, Crkvi sv. Trifuna i posebno se naglašava da niko od svjetovnih lica nema nasljedstvo na Tombi, što nas navodi na pomisao da je ona nekada pripadala kralju ili dinastiji. Da se sva imovina i svi prihodi od Crkve sv. Mihaila upućuju kao donacija Crkvi sv. Trifuna potvrđuju i dokumenta izdata 1181, 1182. i 1200. godine.
Sa episkopom Malonom 1166. godine, Kotor potpada pod crkvenu vlast Arhiepiskopije u Baru. Zbog sporenja između Bara i Dubrovnika i papske odluke da Barska episkopija bude podložna Dubrovačkoj arhiepiskopiji, 1179. godine, Kotorska episkopija, ponovo biva vraćena pod crkvenu jurisdikciju Barija. Odmah nakon ponovnog priključenja Bariju, Kotorski episkop Buchius 1181. godine, potvrđuje da se Kotor treba smatrati vlasnikom Tumbe sv. Arhanđela Mihaila.
PREVLAČKI MANASTIR OD 11-OG DO 15-OG VIJEKA: Poslije smrti vizantijskog cara Manojla I Komnina, (1143-1180), raški župan Stefan Nemanja, zauzeo je čitavo primorje sa Kotorom 1185. godine. Tom prilikom došao je i Grbalj u ruke Nemanjića i ostao neprekidno u njihovoj vlasti sve do kraja srpske srednjovjekovne države. Dolazak Nemanjića i prestanak brojnih sukoba u izvjesnom smislu odgovara svima. Kotor je otvorio kapiju Nemanji a zatim proširio trgovinu po srpskim teritorijama i preuzeo trgovački prostor onih gradova koji su teško stradali od raške vojske. Kotorani su takođe preuzeli i obavljanje diplomatskih poslova za račun srpskog dvora. Stefan Nemanja nije dirao vlast gradske uprave, Kotor se upravljao po svom Statutu a kovao je i svoj novac. Da se Nemanja nije mješao ni u crkvene stvari vidi se po tome što je Urzacijevu darovštinu potvrdio biskup Buchius 1181. godine, neposredno pošto je Nemanja ušao u Duklju.
Dukljani iz Grbaljske župe takođe su sa zadovoljstvom prihvatili vladare iz dinastije Nemanjića koji su isticali i naglašavali svoje dukljansko porijeklo. Oni su u početku svoje vladavine na ovim prostorima, nastavili identičnu politiku dukljanskih vladara, obavljanje službi na slovenskom jeziku u katoličkim crkvama i borbu protiv grčkog vjeroispovijedanja i crkve. Iz ovog vremena sačuvana je Povelja kralja Radoslava iz 1230. godine. Povelju je objavio Rački u svojim Prilozima i vezao je ne za 1115. već za 1215. godinu i Vukanovog sina Đorđa?, kralja Srbije i Primorja, Radoslava, kojom se Kotoranima potvrđuje darovnica dukljanskog kralja Đorđa.
"Na ovaj način potpuno vjerni naši građani i patriciji kotorski uvjek su nam poslušni, pokoravaju se našoj volji i u svemu slušaju ono što im kažemo. Nikada se nijesu pokazali nepokorni prema našim nalozima. Oni su nam pokazali ponizno i smjerno svoje povlastice i povelje i svakako povlasticu slavnog kralja Đorđa koji kad je predao istim Kotoranima Prevlaku kao njihovu zemlju u nasljedstvo, na kojem sada grade i obnavljaju hram sv. Mihaila koji su davno oni sami osnovali i utemeljili, sa dobrim željama za grad Kotor i njegovu teritoriju."
"Ovom Poveljom se potvrđuje povlastica kralja Đorđa, koju su isti kotorski patriciji donijeli gospodaru kralju Radoslavu i njegovoj braći Vladislavu i Urošu. Oni su Povelju, napisanu 1115. godine od Hristovog rođenja, 13. avgusta, poznali kao istinsku, zakonitu i valjanu i osnažili je ovim pismom, koje sam ja po nalogu i zapovjesti mog gospodara kralja i njegove braće svojeručno potpisao i dao... dana 10. jula godine od Rođenja 1250. i zapečatio mojim običnim pečatom. Stefan Radoslav, milošću Božjom kralj Srbije i Primorja. Gospodari Vladisav i Uroš."
Da je Prevlaka do sredine 13-og vijeka u posjedu Kotora, vidi se po tome što je u sporu između dubrovačke i barske crkve susret između njenih veledostojnika obavljen na neutralnoj Prevlaci 1249. godine. Arhiepiskop barski Jovan iz Plano Karpina, prolazeći kroz Dubrovnik zakazuje sastanak sa Dubrovačkim arhiepiskopom "u Kotor ili kod Svetog Mihaila u Kotorskom zalivu, gdje se Dubrovačkom arhiepiskopu čini da je bolje".
Promjene nastaju poslije osnivanja Srpske arhiepiskopije i formiranja Zetske episkopije 1220. godine, čije mjesto osnivanja po svoj prilici treba tražiti negdje na prostoru Podgorice ili oko Skadarskog jezera. O odnosima katoličkih i pravoslavnih organizacija poslije osnivanja episkopije nemamo nikakvih podataka. Usljed nedostataka izvora otežano je i u najopštijim crtama pratiti sva pomjeranja a ne može se procijeniti i ostaje nepoznata uloga prvih srpskih kraljeva u mjenjanju crkvene politike, jer ih neki izvori i podaci navode kao veoma naklonjene katoličkoj crkvi. Ovaj odnos se sasvim sigurno promijenio iza 1299. godine. Te godine je poslije dugogodišnjeg rata sklopljen mir između Srbije i Vizantije a kralj Milutin se oženio jednom vizantijskom princezom. Istorijski pomeni prodora Tatara iz 1241. godine na prostor južne Dalmacije, nijesu dovoljni, da bi se ovom događaju sa sigurnošću pripisao odlazak benediktinskog bratstva sa Prevlake. Poznato je da su u vrijeme tatarskih napada stradali Kotor, Svač i Drivast, pa je sasvim moguće da je tom prilikom stradao i Manastir na Prevlaci. Obnovu Crkve prema raspoloživim podacima započeli su Kotorani poslije ovih događaja. Prelomnom godinom u odnosima pravoslavne i katoličke crkve u Zeti može se smatrati 1247. godina kada poslije gotovo pola vijeka stolovanja umire barski arhiepiskop Jovan I. Kurija svjesna definitivne brojnosti slovenskog stanovništva u Primorju 1248. godine donosi Darovnicu kojom "poklanja" pravo da se latinska liturgija služi na slovenskom jeziku i u isto vrijeme baca anatemu na one koji pljačkaju crkvena dobra. Preuzimanje crkava u Primorju od strane Zetske episkopije može se vezati za vrijeme arhiepiskopa barskog Jovana II, (1247-1252). Njegova smrt ili ubistvo u zatvoru 1252. godine, pokazuje da se Rim nije uspio uspješno organizovati kao crkvena vlast na ovim prostorima u vrijeme Nemanjića.
Prvi pomen zetskog episkopa u Boki nalazimo na natpisu u crkvi Sv. Petra u Bogdašićima iz 1269. godine. Iza ove godine mi nalazimo zetskog episkopa Neofita, kako na prostoru Prevlačke metohije obnavlja i preuzima crkvene objekte i prevodi slovensko stanovništvo u pravoslavlje. Upravo obavljanje službi na slovenskom jeziku, imalo je za ulogu da dukljanski narod prihvati pravoslavnu crkvu kao svoju. Iz ovog vremena sačuvano je pismo pape kralju Urošu, u kojem ga Sveta rimska stolica upozorava da "postoji samo jedna vjera, izvan koje se niko nije spasio".
U povelji kralja Milutina, Ratačkom manastiru, izdatoj u Kotoru 15. marta 1306. godine, među potpisnicima i svjedocima nalazimo i zetskog episkopa Mihaila. U Kotorskom arhivu, nalaze se podaci koji govore da preuzimanje crkava i prevod stanovništva u novu pravoslavnu crkvu nije išlo jednostavno. Veliki broj zemljoposjednika tek 1333. godine u Kotorskom sudu se predstavljao kao "ljudi sv. Mihovila". Malo je vjerovatno da je Kotorski sud ranije odbijao da ih kao takve upisuje u notarsku knjigu, s obzirom na političku zavisnost Kotora od Nemanjića.
U kotorskim notarskim knjigama nalazimo podatak da je kotorska opština zajedno sa biskupom Ivanom, 15. februara 1330. godine, odredila svoje poslanike papi radi biskupijske imovine. Pod ovom imovinom svakako se mogu podrazumijevati crkve i zemljišni posjedi i jedino se zbog takve imovine šalje delegacija kod pape. Kotorska opština je takođe 10. februara 1334. godine, donijela odluku da se ne može prodati ili otuđiti svojina sv. Trifuna. Kada je u vrijeme cara Dušana i katolička crkva došla pod njegov udar definitivno se gase sve dukljanske tradicije. Ponovo je kotorski biskup Sergije, pisao papi Klimentu VI, koji 6. januara 1346. godine tražeći od cara Dušana da mu vrati brojne crkve na Primorju i između ostalih i crkvu Sv. Mihaila na Tombi. Ovo i neka sljedeća pisma, na kraju su rezultirala poveljom cara Dušana kojom on Kotoranima potvrđuje stare posjede u Boki.
Među istraživačima dugo vremena je vladala dilema da li su povelje Nemanjića Kotoru "falsifikati". Kako povelja Stefana Prvovjenčanog, tako i ona kralja Radoslava sa braćom, dvije Dušanove i jedna Uroševa. Sumnju je izazvala tobožnja povelja Stefana Prvovjenčanog, koju je "pečatio" mileševski iguman Vasilije, a čiji je prepis Vuk Vrčević, poslao Vuku Karadžiću 1837. godine. Međutim u Kotorskom arhivu se nalazi dokumenat iz 1468. godine, u kojem se pominje Dušanova povelja koju je pronašao Miloš Milošević. Na osnovu analize izvora iz Kotorskog arhiva Risto Kovijanić je došao do zaključka da povelje Nemanjića Kotoru, nijesu izmišljene, da je njihova sadržina stvarna i da nijesu falsifikati osim već ranije pomenute povelje Stefana Prvovjenčanog. Ovu Dušanovu povelju potvrđuje negdje kod Skadra 1355. godine njegov sin Stefan Uroš.
Iz vremena kada je Metohija, sv. Mihaila bila u punoj vlasti Nemanjića, sačuvan je na Prevlaci i jedan nadgrobni natpis. Natpis je uklesan na sivoj granitnoj ploči i u prevodu glasi: "Rab Hristu Joakim, a zvani Đuraš, unuk čelnika Đuraša Vranjčića koji bi u cara Stefana treći vitez. Pisa se i predstavih mjeseca septembra peti dan". Na natpisu nije stavljena godina, ali se na osnovu podataka o ličnostima sa ploče ona datuje u sredinu 14-og vijeka.
PREVLAKA I BALŠIĆI: Nekoliko godina poslije smrti cara Dušana i raspada njegovog carstva na istorijskoj sceni Zete pojavljuje se porodica "primorske gospode" Balšića koja je do tada upravljala Barom i Budvom. Balša i njegovi sinovi Stracimir, Đurađ i Balša II su kao najmoćniji feudalci i vladari Zete vodili do početka 14-og vijeka, skoro neprestane borbe sa Kotorom, Mlečićima, Turcima, bosanskim banom i lokalnom vlastelom.
Česte promjene vladara i dinastija na ovim prostorima uticale su da se sigurnost vladavine mogla obezbijediti jedino agresivnom politikom potiskivanja svojih protivnika a upravo takvu politiku su vodili Balšići. Koliko je teško pratiti sva dešavanja i odnose vlasništva i prava u ovim vremenima najbolje odslikavaju primjeri Kotora, Budve i Drača koji je od 992. pa do 1392. godine, promijenio svog vladara više od 30 puta. Odmah iza 1360. godine Grbalj, i Luštica pa i sama Prevlaka dolaze u ruke Balšića.
Balša I se 1361. godine uključio u rat između Dubrovnika i Kotora koji je u to vrijeme još uvijek bio u sastavu Nemanjićke države. Podaci iz ovog perioda vezani za Balšiće nalaze se u Dubrovačkom arhivu. U ratnom nalogu izdatom zapovjedniku dubrovačkih brodova od njega se traži da mora zarobljavati sve Slovene iz Slavonije, Srbije i podanike raškog kralja Uroša. Zapovjedniku se takođe nalaže da ne napada na one iz Budve, Ulcinja, Bara i Skadra, podanike Balšića i ljude mitropolita sv. Mihaila. Ovaj podatak da su se u ratu Dubrovnika i Kotora, zetski mitropolit i srpski kralj Uroš IV, našli na suprotnim stranama djeluje sasvim logično. Mi smo zapazili da dokumentovano najkasnije 1330. godine, a faktički mnogo ranije dolazi do sukoba između Kotora i episkopa, kasnije mitropolita, sv. Mihaila oko crkvene imovine i same Prevlake. U ovom sporu kao posljednji arbitar pojavljuje se upravo kralj Uroš, koji je stao na stranu Kotora. Mitropolit sa Prevlake i vlasnici zemlje na Metohiji sv. Mihaila našli su novog saveznika u vladarskoj porodici Balšića.
Iz vremena rata Dubrovnika i Kotora nalazi se niz podataka, o savezu Dubrovčana, Balšića i zetskog mitropolita, pa je tako 1361. godine, jedna oštećena dubrovačka galija došla na Prevlaku radi popravke. Posredovanjem cara Uroša IV okončan je rat između Dubrovnika i Kotora mirom u Onogoštu 22. avgusta 1362. godine. Nezavisno od ovog mirovnog sporazuma, Balšići su, pogotovo Đurađ, nastavili da borave na Prevlaci i opsijedaju Kotor. Krajem 1366. godine, Dubrovčani šalju svog poslanika u Budvu i nalažu mu da odavde piše Đurđu Balšiću, “ako se nalazi na Ostrvu sv. Mihaila blizu Kotora”.
U želji da se preko jakog zaštitnika sačuvaju od stalnih napada Balšića, Kotorani su se poslije Uroševe smrti počeli obraćati Veneciji i rimskom papi za pomoć. Sa ciljem da iz ruku Kotorana izbace najači adut, agitaciju kod pape, ali i zbog privilegija kojima su se nadali Stracimir, Đurađ i Balša II su 1368. godine uputili svačkog biskupa Petra, papi Urbanu sa pismom da ih primi pod okrilje svoje crkve. Poslije papinog odgovora, Balšići su svečanom izjavom primili katoličku vjeru 29. januara 1369. godine. Ovaj potez Balšića kao i smrt cara Uroša IV, uticali su i prinudili Kotor da nađe novog saveznika. Tako je od 1371. godine novi zaštitnik Kotora postao ugarski kralj Ljudevit. Iste godine Dubrovčani šalju svog izaslanika kod Andrije Paštrovića i Ćefalije Radića, koji su ljudi Đurađa Balšića, na ostrvo sv. Mihovila. Aprila 1381. godine, šalju Dubrovčani svog doktora Ivana iz Trogira na ostrvo sv. Mihovila da liječi bolesnog Balšu II.
O odnosima Balšića i mitropolita sa Prevlake poslije prelaska Balšića u katoličanstvo nema nikakvih podataka. Međutim iz drugih izvora saznajemo da je mitropolit na Prevlaci nesmetano boravio sve do 1390. godine, kada usljed novih i čestih sukoba prelazi na Skadarsko jezero.
Krajem 1390. godine, Kotorani su popalili Kaštio, rezidenciju Balšića i odnijeli jednu ikonu i neke crkvene stvari što su ih uzeli od popa Radiča. Prije odlaska mitropolit je prema svom nahođenju zemlju Prevlačkog manastira poklanjao i prodavao. O tome su u sudskom arhivu u Kotoru ostali zabilježeni brojni podaci iz kojih se saznaje da je poslije smrti mitropolita Davida zemlju poklanjao i prodavao mitropolit Arsenije. Posljednji iz dinastije Balšića, Balša III, vjerom se ponovo vraća u pravoslavlje. Balša treći se zajedno sa svojom majkom Jelenom pojavljuje kao ktitor i obnovitelj crkava u Paštrovićima i na Skadarskom jezeru. Iz nekoliko povelja Balše III, saznajemo da je zetski mitropolit Arsenije za svoju rezidenciju izabrao Manastir Prečiste krajinske. Tako je poveljom iz 1417. godine, Balša III poklonio jedno guvno: “Gospodinu mitropolitu zetskom Arseniju sa svim zborom i klierom Prečiste krajinske”.
Osnivanje Manastira Prečiste Krajinske čiji se ostaci nalaze na jugozapadnom dijelu Skadarskog jezera, po tradiciji se pripisuje dukljanskom kralju Vladimiru. On je ovdje imao dvor, nedaleko od Manastira u selu Koštanici, gdje se i danas nalazi stari, od mještana nazvan Kosarin bunar. Ipak, ovaj Manastir se u pisanim izvorima pominje tek od 15-og vijeka. Osim mitropolta Arsenija u Krajini se pominje još i vladika Jevtimije. U dogovoru, između Mletačke republike i zetske vlastele napisanom na Vranjini 1455. godine izričito se kaže, “da se mitropolit iz Krajine naziva mitropolitom iz Zete i da on postavlja naše sveštenike bez kojih mi ne možemo biti”.
GAŠENJE MANASTIRA NA PREVLACI: U kojem je od stalnih i brojnih sukoba tokom prve polovine 15-og vijeka i na koji način bio srušen, zapaljen ili miniran Prevlački manastir iznešeno je niz oprečnih mišljenja i datuma. Kada se u Zeti 1448. godine pojavila despotova vojska u Grblju je buknuo ustanak. Kotorski poslanici su 1449. i 1450. godine od Mletačkog senata tražili, da sa svojim brodovima dođe u Boku, poruši solane i uguši ustanak. Iz ovog podatka je i proizašlo mišljenje da su Mlečani topovima sa svojih brodova srušili Manastir. Istina je da su Mlečani gašenje ustanka povjerili Stefanu Crnojeviću koji je prihvatio mletačku službu. On je prije nego što je krenuo protiv grbaljskih ustanika pozvao njihove saveznike iz Svetomiholjske metohije da se dobrovoljno potčine mletačkoj vlasti. Zahvaljujući Stefanu Crnojeviću i istaknutim Luštičanima, njihovi su predstavnici došli u Kotor, 9. februara 1450. godine i zakleli se na vjernost kotorskom knezu. Nema nikakvog traga o akcijama Stefana Crnojevića na području Metohije, kao ni podataka da su njegovu akciju sa mora podržavale mletačke galije. Kada je kotorski sud 1452. godine izricao drastične kazne ustanicima, na listi osuđenika nalazili su se samo mještani Grblja.
Miholjskom zboru kao lokalnoj samoupravi, koja je pokrivala teritoriju Manastirske metohije, Mlečani su priznavali određeni stepen autonomije. Oni su takođe uvažavali imovinske odnose nastale kao rezultat odluka zetskog mitropolita. Uprkos nastojanju kotorske opštine da ih potčini svojoj vlasti sva sela miholjskog zbora birala su svog župana.
On je ujedno bio i zapovjednik "vojne družine", sastavljene od sitnih stočara, zemljoradnika, seljaka-ratnika. Predsjedavao je i zborom seljaka, na kome se raspravljalo o svim pitanjima koja su se ticala čitave zajednice, a najvažnija funkcija mu je bila pregovaranje sa vlastima, ugarskom, mletačkom, turskom, o obavezama sela prema njoj. Predstavnici svih "pet sela" Metohije, činili su "Svetomiholjski zbor", koji je odjednom donosio odluke od interesa za čitavo područje. On je autonomno uređivao razne unutrašnje poslove zajednice, a ostao je sačuvan i njegov Zakonik iz 19-og vijeka. Miholjski zbor tokom sljedećih vijekova ostao je vjeran čuvar pravoslavlja u Boki, ali i Nemanjićke tradicije nastale na urušenoj Dukljanskoj kraljevini. Nemanjići koji su na prostoru Metohije i Grblja dočekani kao nastavljači dukljanskih vrijednosti u svjetlu sukoba država i interesa crkava duboko su zakopali jedan dio prošlosti ovih prostora.
Povod priči o trovanju 72 monaha na Prevlaci treba gledati kroz prizmu vlasničkih i imovinskih odnosa. Vasilije Petrović i drugi pisci crnogorske istorije s kraja 19-og vijeka, za trovanje monaha okrivljuju Kotoranina, Marina Druška. Ovdje će biti izuzeta neodrživa teza da je Prevlački manastir tokom 15-og vijeka mogao imati toliki broj monaha i biće iznešeni samo oni podaci koji se vežu za ime Marina Druška. Ovaj bogati kotorski trgovac, kojeg je Mletačko vijeće u julu 1411. godine, izabralo za svog građanina, bio je jedan od inicijatora zahtjeva da se Kotor stavi pod zaštitu Mletaka. Oko ove ponude vodili su se dugotrajni pregovori a Sinjorija je Kotoru obećala između ostalog i poštovanje Statuta i priznala kotorskoj opštini 1420. godine područje Svetomiholjske metohije.
Sa ciljem da razjasni mogući nastanak priče o trovanju monaha, Stjepčević je u svom djelu predočio podatke o jednom od potomaka ovog uglednog trgovca iz Kotora, koji se takođe zvao Marin Druško. Ovom Drušku su 1636. godine, Luštičani opljačkali i zapalili kuću na Prevlaci. Povod za to bila je "neka crvkvica na ostrvu", koja je bila na posjedu porodice Druško i koju je kotorski biskup želio koristiti za bogosluženje, dočim je istu Druško koristio kao konačište za sluge i ostavu za alat. Stjepčević zaključuje da je Druškov sukob sa Luštičanima latinskog ispovijedanja i Kotorskim biskupom dao povoda za nastanak priče o trovanju monaha kako bi se čitava Luštica i onaj pravoslavni dio stanovništva okrenuo protiv njega. Prevlaka je nekoliko decenija nakon napuštanja Manastira od strane pravoslavnih mitropolita pripala dijelom Kotorskoj biskupiji, a dijelom uglednoj porodici Druško iz Kotora. Potomci porodice Druško su kasnije gubeći kroz vjekove svoju moć i uticaj prodavali ovaj svoj posjed. Devetog novembra 1801. godine Marin Druško i njegov sin Jeronim prodaju kapetanu Filipu Barbiću iz Krtola središnji dio Prevlake. Zapadni dio Prevlake, na kojem se nalaze ostaci Prevlačkog manastira, 15. decembra 1827. godine kupila je Ekatarina, udovica konta Ilije Vlastelinović iz Risna. Kontesa se nastanila na Prevlaci i odala nekoj vrsti kaluđerskog života, kakav su u prošlim vremenima provodile mnoge udovice. Ona je takođe napravila i testament kojim je svoj posjed na Prevlaci zavještala crnogorskom gospodaru i mitropolitu Petru II Petroviću Njegošu. 1847. godine Ekatarina umire i biva sahranjena kraj oltara crkve sv. Trojice koju je 1833. godine podigla, na svom posjedu na Prevlaci. Neposredno iza smrti Katarine Vlastelinović 1847. godine pred kotorskim Osnovnim sudom, počeo je ostavinski proces. Kao nasljednici imovine javili su se rođaci njenog muža i tutori Pravoslave crkve u Kotoru. Oni su se pozivajući na oporuku Ilije Vlastelinovića od osmog decembra 1820. godine smatrali zakonskim nasljednikom njegove imovine. Međutim, tom oporukom je konte Ilija Vlastelinović odredio kao apsolutnog nasljednika svoju ženu, s tim da se, ukoliko se ona preuda, ili umre bez oporuke, imovina proda i da se novčani iznos podijeli: crkvama sv. Luke i sv. Nikole u Kotoru, crkvi u Risnu i siromašnom narodu. Izvjesni advokat Rafaeli je 19. aprila 1847. godine obavijestio Okružni sud u Kotoru da je kontesa Ekatarina avgusta 1846. godine sačinila novu oporuku kojom se raniji testament u potpunosti poništava. Novim testamentom legalni nasljednik ovog dijela Prevlake na kojem se nalaze i ostaci starog manastira bio je crnogorski mitropolit Petar II Petrović Njegoš. Ovaj testament u prisustvu svjedoka Špira Barbića i Joka Balića 26. avgusta na Prevlaci napisao je Jovan Abramović.
U posljednjoj rečenici oporuke kontesa Ekatarina imenuje zakonskog nasljednika: “Za univerzalnog nasljednika određujem prečasnog gospodina presvijetlog mitropolita crnogorskog Petra Petrovića. On će moći raspolagati posjedom na Prevlaci kao vlastitom i apsolutnom svojinom, izuzev crkvu (sv. Trojice), slike kandila, knjige i druge crkvene stvari kao i dotaciju crkve, što moj nasljednik neće moći prodati i založiti, već samo držati i uživati vječno. Tako odlučujem i ponavljam da gorerečeni mitropolit bude vlasnik”.
ZAKLJUČAK: Srednjovjekovni Manastir i Crkva sv. Arhanđela Mihaila na Prevlaci još od druge polovine 19-og vijeka postaje predmet pažnje brojnih istraživača. Rezultati istraživanja i različita hronološka opredjeljenja njegove izgradnje mijenjala su se zavisno od ugla posmatranja i stanja pisanih i materijalnih izvora. Kako su vremenom izvori za istraživanja postajali svestraniji i potpuniji, pogotovo poslije dijelimično obavljenih arheoloških istraživanja, bilo je očekivano da posljednje teze po ovom pitanju budu najpotpunije i najtačnije. Posljednjim zaključcima, iznešenim 2000. godine u Katalogu izložbe Riznice Prevlačkog manastira, nalaze se brojne zamjerke. Osnovni prigovor ovom radu odnosi se na zaključak vezan za ktitora ove građevine, datovanje njene izgradnje i iznešenom mišljenju o beživotnosti Manastira u periodu od 10-og do 12-og vijeka.
Kako je konfrontacija mišljenja i argumenata i kritički osvrt na stare i iznošenje novih teza, različiti prilaz tumačenja spisa i materijalnih ostataka u nauci dobar način da se dođe bliže istini, u ovom tekstu, kao prilog ovoj metodi, iznešeno je još jedno viđenje kompleksne prošlosti poluostrva Prevlaka, od vremena kada ono zajedno sa Lušticom i Grbljom ulazi u sastav Dukljanskog kraljevstva.
Mada je slovenska Duklja, pa samim tim i Boka bila politički ovisna od Vizantije, ona je sve do kraja 12. vijeka bila pod punim kulturnim i vjerskim uticajem Zapada. Dukljanske vladare prema Rimu posebno je privlačila samostalnost crkvene organizacije i politička sloboda permanentno uskraćivana od strane Vizantije.
Politički interesi uticali su da se dukljanski vladari pojavljuju kao ktitori brojnih benediktinskih manastira. U vremenu kralja Mihaila, uspješnim rješenjem svih političkih i crkvenih prilika stvorena je klima za ozbiljne zahvate u kulturi i umjetnosti. Kralj Mihailo se pojavljuje kao ktitor duhovnih objekata promovišući na taj način hrišćanstvo kao državnu religiju. Jedan od najblistavijih efekata takvog stanja u Duklji bio je nesumnjivo Manastir i Crkva posvećena sv. Mihailu na Prevlaci. Osnivači bratstva manastira sv. Mihaila bili su monasi reda sv. Benedikta, koji su u ranom srednjem vijeku imali snažno uporište u Zetskom primorju.
Dobri odnosi sa Normanima u Italiji, koju su bili nosioci romanske kulture u zapadnoj i južnoj Evropi, utiču da se sa obale Atlantika na Prevlaku prenese ime i kult sa normanskog svetilišta Mont Saint Michela. Početkom 12-og vijeka u brojnim sukobima nastalim među dukljanskim plemićima poslije smrti kralja Bodina, njegov sin Đurađ, Prevlaku u nasljeđe poklanja Kotoranima. Crkva je sasvim izvjesno oštećena i konačno napuštena poslije najezde Tatara, a njenu obnavu iza ovog događaja započela je kotorska opština.
Iz vremena života i rada Save Nemanjića na orgnizaciji Srpske arhiepiskopje, osim usamljenih pomena, ima malo podataka o episkopima i episkopskim centrima. Oba Savina biografa ne pominju uopšte broj episkopija, episkopske katedre, crkve i njihova imena, već samo kažu da je Sava za episkope izabrao svoje učenike. Početkom 13-og vijeka, srpski arhiepiskop Sava u Zeti formira episkopiju i za prvog episkopa postavlja episkopa Ilariona.
Na osnovu jednog sumnjivog toponima u nauci se skoro bez izuzetka smatralo da je ovu episkopiju Sava Nemanjić ustanovio na Prevlaci. Najstariji materijalni dokaz grob Ilariona, pisani tragovi, Povelja sv. Save i jedan od najstarijih ljetopisa, Senički, ukazuju da Zetska episkopija nije ustanovljena na Prevlaci i da mjesto njenog osnivanja treba tražiti u Zeti.
Takođe dokumenat sačuvan u Dubrovačkom arhivu jasno govori da je sastanak velikodostojnika Dubrovačke i Barske arhiepiskopije trebalo 1249. godine da se održi na Prevlaci. Mogućnost da se ovaj susret održao u pravoslavnom Manastiru nije realna. Zato pitanje mjesta osnivanja Zetske episkopije i dalje treba držati otvorenim, a njegovom rješenju u mnogome bi doprinijela opsežna arheološka iskopavanja na Prevlaci i nekim lokalitetima u okolini Podgorice.
Od druge polovine 13-og vijeka, poslije reorganizacije Srpske crkve, Zetska episkopija mijenja svoje sjedište i prenosi ga u manastir Sv. Mihaila na Prevlaci. Okolnosti nastale u Barskoj arhiepiskopiji poslije smrti Jovana II, politička ovisnost Kotora od Nemanjića i raspoloženje naroda u Grblju i Luštici, prvenstveno tradicija vezana za dukljanske vladare presudno su uticale na ovaj događaj.
Kotorska opština nije prihvatila činjenicu da gubi prihode od Metohije manastira Sv. Mihaila. Dokumentovano od 1330. godine, a vjerovatno i ranije ona traži od pape da urgira kod srpskih vladara da joj se povrati oduzeta imovina, između ostalog i vjerovatno na prvom mjestu manastir Sv. Mihaila koji je ona dobila od dukljanskog kralja Đorđa i započela njegovo obnavljanje poslije najezde Tatara.
Papina pisma i odluke srpskih vladara koje su išle naruku Kotoranima, nijesu imale mnogo uspjeha na terenu gdje je stanovnišvo u potpunosti prihvatilo pravoslavnu crkvu kao svoju. Iako su se i sami Nemanjići znali okititi svojim dukljanskim porijeklom, dukljanski vladari u svjetlu novih dešavanja i istorijskih oklonosti uskoro postaju ničiji i tradicija o njima se polako ugasila.
Ima više tragova i podataka da je Prevlaka tokom sljedećih 100 godina bila važno kulturno središte u Zeti. Za ovaj manastir izvjesno se može vezati i rukopisna knjiga Ilovački zakonik pisan po nalogu zetskog episkopa Neofita.
Područje manastira, njegovu Metohiju sačinjavala su sela i oblasti Luštica, Bogdašići, Pasiglava, Brda i Stradioti. Metohija je za vrijeme vladavine Nemanjića u pravnom smislu pripadala Kotoru i u njegovom sudu su se sklapali ugovori i pogodbe vezane za ovu oblast. Od 1333. godine, u ovom sudu se i konkretno pojavljuju kao stranke ljudi episkopa sv. Mihaila. Civilna prava Kotorana i poslije preuzimanja manastira od strane pravoslavnih monaha ostala su na snazi. Takođe i brojne listine i darovštine jasno govore da su Kotorani područje Prevlake i manastir smatrali svojinom Kotorske biskupije.
Od polovine 14-og vijeka Prevlaka postaje i politički centar na kojem je svoj dvor imao Đurađ Balšić. U svojim čestim ratovima protiv Kotora, Balšići su uvijek imali podršku od zetskog mitropolita i stanovništva Metohije.
Iz sačuvane arhivske građe proizilazi vrlo jasan stav da se pravoslavni Manastir na Prevlaci jedva održavao početkom 15-og vijeka. Brojne ratne operacije s kraja 14-og vijeka i privremeno zauzimanje manastira od strane Kotorana, kao i odlazak mitropolita na Skadarsko jezero su razlozi da je ovo pravoslavno svetilište bilo skoro napušteno i da se jedva održavalo početkom 15-og vijeka. Službu na ostrvu je obavljao pop Bogiša Radaković iz Grblja. Po kazivanju Bogete Miošića, Kotorani su devedesetih godina 14-og vijeka, zauzeli Kaštio na Prevlaci, popalili Grbalj i oplijenili Lušticu. U Ugovoru sa Radičem Crnojevićem koji je 1393. godine provalio u kotorsku okolinu, Kotorani su morali pored darova povratiti mitropolitu sa Prevlake jednu ikonu i neke crkvene stvari što su ih prilikom upada u manastir uzeli.
Konačnim prelaskom Kotorana pod mletačku zaštitu 1420. godine, na prostoru Metohije dolazi do aktiviranja Miholjskog zbora.
O rušenju prevlačkog manastira sačuvana je i u narodnoj tradiciji priča o trovanju prevlačkih monaha zabilježena u pripovijetkama Stjepana Mitrova Ljubiše.
Sa naučne strane za sada se samo može konstatovati da je manastir srušen prije 1430. godine, kada na Prevlaci počinju da funkcionišu crkvice Sv. Marije i Sv. Nikole, od kojih je jedna bila podignuta u samoj unutrašnjosti crkve Sv. Mihaila.
Kiril Samardzic: Libro ot Gerblja
Na 1750 = godine mjeseca junija opisanije čituljah ot mjesta Gerblja
1776; Čitulja Jovice Riznića iz Triješća
usopših Stefana, Jovana, Aleksija, Dimitrija, Damjana, Petra, Stojana, Georgija, Laza, Mihaila, Gavrila, Stanu, Stoju, Anđeliju, Tomaniju, Anicu, Anastasiju, Jefimiju, Mariju, Despinju, Mariju, Stanu;
I obešta se davati na svako godište po jedan talijer;
Knežina Kneza Nika Tujkovića
Sutvara
Čitulja Gospodina Kneza Nika Tujkovića
Jovana, Marka, Miloša, Jova, Stanka, Vuka, Stijepa, Jova, Martina, Jova, Đura, Laza, Stanu, Katu, Stanu, Anđu, Maru, Janu, Maru, Nika, Janu, Maru, Janu, Maru, Janu, Milicu, Vojina, Milicu, Maru, Milicu, Katu, Maru, Stanu, Maru, Nika. Jova, Đura, Stanu, Maru, Laza. Marka, Đura, Nika, Stanu, Milicu Marka, Janu, Vojina, Maru, Pera, Nika. Katu, Janu, Vojina, Katu, Nika, Iva, Katu Nika. Marka, Stijepa, Petra, Milicu Savicu, Vojina, Krsta, Stanka, Gordanu.
Sutvara
Čitulja Kneza Rada Vukšića
Rada, Nikca, Vuka, Boža. Stjepa, Nika, Monahiju Jelisavetu, Dafinu, Stanu, Katu, Stanu, Jovanu
Selo Dub 1770; avgusta 2
Čitulja Rada Stjepova Mačića i kneza Staniše Tujkovića
Stanišu, Miliju, Janu, Stanu, Pera, Rada, Stijepa, Jovana, Nika, Stanka, Đura, Stjepa, Pera, Jovanu , Anđušu, Milicu, Stanu, Milicu, Janu , Stanu, Milicu, Đura, Stjepa, Jova, Rada, Marka, Stanka, Stanu, Katu, Jova, Katu, Rada, Maru, Marka, Pera, Stanu
Selo Sutvara
Čitulja Andrije Tujkovića što je reditao sa svojom ženom Janom od plemena Perića
usopših Jova Pera Miloša Pavla Nika Andriju Đura Jova Đura Laza Maru Stanu Maru Stanu Jovanu Anđu
1789: Sutvara
Čitulja Stijepa Vukova Vukšića
Usopših Stijepa Jovana Stanoja Vuka Stijepa Jova Ivana Ivana Ljiljanu Jovanu Jovanu Ljiljanu Maru Ivanu Vuka Jelu Stanu Nika Orlića Vuka Vuka Vuka Pera Pera Jelu Pera Marka Anđu Janu Stanu Rada Maru Stanu Janu Anđu Stanu Anđu Stanoja Đura Rada Mandu Iva Anđu Katu Maru Marka Stanu Maru Đura Stijepa Jova Jova Dafinu Maru Stanu Maru Pera Nika Dafinu Vuka Stoja Gordanu Anđu Jovanu Stanu Iva Ivanu
Selo Tujkovići
Čitulja Vuka Đurova Jankovića
Iliju Janka Rada Nikca Jereja Rada Maru Nika Stijepa Janu Nika Jelu Jova Vuka Pera Nika Stanišu Jova Mandu Maru Ružu Rada Janu Komnenu Đura Nika Janu Vujaču Stanu Vuka Pera Rada Boška Vlatka Pera Stanu Savu Stanu Iva Stanu Janu Pera Iva Janu Pera Đura Stanka Rada Mandu Maru Ružu Janu Komnenu Janu Vujaču Stanu Iva Janu Stanu Pera Rada Vuka Marka
Selo Tujkovići
Čitulja Rada Bukilice Monaha
Janu Stanu Rada Đura Dafinu Rafaila Marka Pera Pera Stijepa Janu Stanu Janu Katu Đura Iva Ivanu Stanu Anđu Vojina Stanka Maru Janu Dafinu Nika Ivanu Ivanu Stanu Vuka Dafinu Vuka Jova Nika Miha Vojina Marka Đura Janu Iva Stijepa Ivanu Savicu Iliju Dafinu Nika Vuka Stanu Maru Kersta Pera Vuka Jova Stanu Miloša Vuka Dafinu Nika Vasa Jovanu Kersta Janu Iva Miloša Katu Anđu Stanu Vuku Đura Mateja Đura Anđu Janu Anđu Stanu
Selo Tujkovići
Čitulja Nika sina Kneza Pera
Monaha Petra Monaha Maksima monahiju Melentiju Jeromonaha Danila Jova Luku Jelu Stanu Andriju Katu Đura Vidnu Stojanu Petrića Monahiju Anastasiju Peju Stanu Vuka Marka
Selo Pelinovo
Čitulja Iva Markova Brajevića
Marka Jovana Petka Miloša Sćepca Cvijetka Vuka Đura Vuka Boža Đura Margita Anđušu Stanu Janu Stanu Maru Pera Jelu Mitranu Nika Jovana Ivana
Pelinovo
Čitulja Pera Vukića
Monaha Vikentija Monahiju Jelisavetu Đura Nika Krsta Boža Luku Boža Luku Jelu Mandu Katu Jova Pera Marka Iva Vuka Andriju Jovana Pera Maru Katu Vasa
Pelinovo
Čitulja Iva Đukića
Vojina Nika Đura Mandu Maru Janu Ivanu Iva Nika Vojina Đura Janu Monaha Vićentija Iva Đura Pera Marka Nika Đura Stijepa Luku Pera Vuka Stanu Vuka Ivanu Anđu Jovanu Stanu
Pelinovo
Čitulja Đura Radanovića
Đura Rada Nika Vuka Nika Pera Jova Marka Stijepa Anu Monahiju Anđu Janu Katu Janu Marka Anđu Stanu Jova Boža Mihajla
Pelinovo
Čitulja Iva Ljepovića
Jereja Vuka Stijepca Ivana Vuka Janu Rada Stijepa Miloša Marka Rada Vuka Iva Đura Jovana Katu Janu Katu Janu Jovanu Stanu Komnenu Boža Maru Iva Stanu Anđušu Stijepa Janu Milicu Janu Iva Stijepa Iliju Marka Stanka Mandu Iva Janu Janu Ivanu Milicu Stanka Rada Mitra Mandu Katu Jovanu Stanu Ivanu Nika Spasoja Katu Marka Nika
Šišići
Čitulja Mirka Donkovića
Mitra Stanišu Marka Nika Pera Iva Vuka Jelu Maru Stanu Katu Vojina Janu Mandu
Šišići
Čitulja popa Pera Šofrana
Jeromonaha Visariona Marka Monahiju Mariju Nika Mihaila Nika Stijepa Ivanu Katu Đura Vuksana Iva Peša monaha Mitrofana Pera Marka Rada Anđu Boža Mandu Maru Stanu Cvijetu prezvitera Stijepa Vasa Stijepa Stanu Vuka Stijepa
Knežina Ljubanovića
Prijerade
Čitulja gospodina Kneza Marka Ljubanovića
živuščih Marka Nika Komnenu Ivanu Janu Stanu Gordanu Ljiljanu Mandu Nika Đura Jova Iva Jovanu
usopših Marka Sćepca Mandu Miloša Janu monahiju Martu Rada Maru Jelu Ivanu Stanu Katu Laza Đura Pera Vuka Maru Nika Maru Laza Đura Maru Maru Nika Anastaziju Lazara Vuka Đura Mariju Maru Anđušu Maru Mariju Andreja Andra
So v semi domašnimi Ivanu Nika Đura
1792. Čitulja Iva Radonića
usopših Pera Nika Rada Stijepa Jova Nika Stanka Rada Cvijetu Katu Jovanu Andriju Jovanu Vuka Jovanu Katu Janu Stanu Maru Stanu Stanu Anđu Rada Iva Dafinu Nika Jovu Maru
Bratešići
Čitulja Rada i Draga Miloševa
živuščih Vuka Rada Draga Nika Jovanu Nika Miloša Stijepa
usopših Vukotu Vuka Rada Miloša Prezvitera Dragića Draga Marka Draga Vukca Jova Vuka Miliju Stijepa Jova Janu Stanu Katu Ljiljanu Dafinu Maru Komnenu Anđeliju Vučetu Pavu Irinu Ivanu Rada Ivanu Jovanu Jovanu Vuka Boža Stanu Milicu Maru Janu Dmitra Vuka Vuka Jova Damjana Jova Nika
Mezalini
Čitulja popa Nika i Đura Mezalina
Jeromonaha Nikodima Prezvitera Marka Pera Anđu Vojina Vuka Mitra Mandu monahiju Janu Jovanu Nika Marka Ćeranu Iva Rada Stanu Nika Jovanu Nika monahiju Stanu Rada Anđu Stanu Pera Maru Janu Vuka Miloša Iva Anđu Stanu Đura Janu Stanu Rada Stanu Miloša Vuka Ružu Vuka Mare Đura Nika Jova Đura Jelu Ivana Đura Mandu Ivanu Pera Janu Vuka Jelu Iliju Rada Nikolu Stanu Nikolu Đura Stoju Andrijanu Janu Marka Ivanu Sava Rada Miloša Mandu Iliju Vojina Maru
Gorovići 1771
Čitulja Đukana Bogetića
živuščih Jeromonaha Nikanora Jovana Georgija Marka Jakova Vukolaja Stanu Anu Mariju Jovanu
usopših Jovana Georgija Vukolaja Bogetu Ivana Georgija Mihaila Vukolaja Marka Iliju Katarinu Milicu Mandu Janu Stanu Ivana Nikolaja Stijepa Marka Rada Jova Miloša Andrijanu Stanoja Jova Stanu Jakova Milicu
Selo Podkopjelom
Čitulja Nika Vukova
usopših Marka Rada Vuka Rada Vuka Marka Jova Rada Jova Marka Jova Tomnu Stanu Anđu Ružu Stanu Ružu Stanu
Gorovići
Čitulja Jovana Markova Lečića
Stijepa Iliju Marka Stanu Janu Anđu Dafinu Jova Marka Nika Stanu Brata Jova Rada Iva Mandu Stanu Iva Jovanu Naranču
Lastva
Čitulja Lija Radova Miovića
Mihaila Vuka Stanka Luku Monahiju Janu Milicu Janu Vuka Mara Nika Stanka Cvijetu Janu Vukan Stijepa Maru Jovana Mara Stanu Janu Milicu Anđušu Stanu Vuju Stanka Đura Miha
Lastva
Čitulja Nika Vukadinovića
Stanka Nika Vukašina Nika Vukelu Đikana Prezvitera Vukoja Rada Nika Andra Nikolu Anđu Vuknu Katu Maru Ivanu Maru Ivanu Ljiljanu Stanka
1778 Podlastva
Čitulja Stanka Stijepova i Nika Stijepova Bauka
usopših Stijepa Stanka Stijepana Mihata Pera Nika Janka Marka Luku Marka Jova Vula Pera Jova Komnenu Vujaču Anđu Mandu Katu Marka Jova Katu Đura Maru Raiča Stanoja Jovana Jovanu Vasa Vula Anđu Marka Maru Mandu Mihata Stanu Stanu Anđu Stanu Maru Stanu
Svinjišta
Čitulja Iva Popova Jova Ljubanovića
Monaha Petronija Katu Jereja Stefana Rada Maru Katu Monahiju Martu Đura Vojina Đura Pera Nika Laza Pavu Nika Milicu Ivanu Jelu
Rekoše davati po dvadeset i pet litarah žšenice svaki
Knežina Bojkovića Doli
Čitulja Gospodina Kneza Vojina Bojkovića
Marka Jova Vuka Iva Đura Vuka Maru Janu Anđu Mandu Iva Vojina Bojkovića
živuščih Vojina Marka Iva Stanu Maru Janu Katu
Doli
Čitulja Gospodina Iva Bojkovića i njegova sinovca Marka
Iva Vuka Marka Jova Vuka Đura Maru Janu Anđu Mandu Iva Iva Bojkovića
živih Vojina Marka Iva Stanu Maru Janu Stanu Katu Maru Mandu
Višnjevo
Čitulja Đura Radova Bojkovića
Rada Laza Nika Marka Dafinu Jelu Stijepa Đura Stijepa Janu Nika Jova Marka
Višnjevo
Čitulja Kneza Stijepa Vukova Bojkovića
Iva Vuka Janu Mandu Maru Marka Iva Raiča Mara Marka Jova
Višnjevo
Čitulja Đura Brojanova Tupčevića
Đura Jova Marka Janu Mandu Nika Pera Iva Brojana
Zagorom
Čitulja Nika Popova i popa Vojina
Prezvitera Vojina prezvitera Đura Nika Đura Marka Rada Stanka Pera Stijepa Laza monahiju Ristanu Katu Mandu Anđu Stanu Mandu Janu Stanu Mandu Jovanu Neranču Ivanu Ljiljanu Iva Milicu Anđu Jova Stanu Jovanu Jova Ivanu Stanu Stanu Milicu Stanu Vuka Sava Pera Stanu Nika Katu Anđu Ivana Milicu Stanu Milicu jeromonaha Vasilija monahiju Jelisavetu Anđu Ivanu Katu Jovanu Janu Nika Nika Marka Prez.Vojina Prez. Vuka Marka Đura Stanu
Zagorom
Čitulja gospodina popa Đura Popovića
Prezvitera Rada jeromonaha Vasilija prezvitera Nikolu jeromonaha Nikodima jeromonaha Petronija prezvitera Stijepa monahiju Jelisavetu Nika monaha Vasilija Pera Jova Kersta monahiju Ristinju Andriju Nika Rada Nika Vula Jovana prezvitera Đorđija Rada Pera monahiju Ristinju Mandu Katu Mandu Katu Mandu Kersta Katu Nika Mitra Pera Jovanu Stanu Jovanu Katu Jovanu Prez. Vojina Nika prez. Vuka Marka Pera Stanka Milicu Andriju Kersta Nika Andriju Iva Jovanu Maru Jovanu Katu
Turija
Čitulja Vojina sina Nika Doljanice
Monaha Rafaila monaha Stefana monahiju Anastasiju Đura Nika Iva Jovanu Iva Pijera Stijepa Maru Đura Maru Jovanu Mandu
Glavati
Čitulja Iva Bojkovića
Nika Đura Janu Stanu Pera Batrića Pera Anđu Stijepa Vojina Marka Đura Nika Stanu Jovanu Katu Milicu Janu Maru Mandu Stanu Rada Miloša Ivanu Miloša Iva Ivanu
1770 Glavati
Čitulja Mitra i Đura Bojkovića
Jova Vojina Dafinu Rada Vuka monaha Đorđija Stanu Anđu Stanka Anđu Cvijetu Janu Marka Janu Stijepa Pera Vuka Batrića Nika Đura Marka Stanka Mandu Stanu Maru Jovanu Mandu Katu Mandu Đura Mitra Dafinu Jova Mandu
Bjeloševići
Čitulja Đura i Vojina Radova Bojkovića
Damijana Vula Rada monaha Rafaila Ivanu Stanu Ivanu prezvitera Miloša Savu Miloša Nika Marka Maru Stanu Rada Jovanu Mihajla Mandu Komnenu Pera Kersta Rada Stanu Vojina Cvijetu Vojina Stanka Iva Vojina Miloša Mila Iva Đura Đura Miloša Nika Katu Iliju Katu Jovanu Stanu Nika Katu Katu Katu Nika
Bjeloševići
Čitulja Rada i Đura Vukova Slavčevića
Boža Nika Vuka Stijepa Jova Stanka Stanu Pera Milicu Marijanu Anđu Đura Milicu Dafinu Nika Đura Nika Jovana Janu Janu
Kovači
Čitulja Rada i Vojina Doljanice
Iva Vuka monahiju Martu monaha Rafaila Pera Nika Maru monahiju Jekaterinu Vojina Iva Maru Iva Iva Ivanu Ivanu Rada Vojina Stanka Pera Nika Laza Janu Anđu Jelu Jova Ivanu Rada Vuka jeromonaha Maksima
Knežina Lazarevići
Čitulja gospodina kneza Pera Lazarevića
Nika Jovanu Vojina Jova Petra Vojina Jova Jovanu monahiju Anastasiju Anđu Stanu Petra Vojina monahiju Anu
Glavatičići 1782
Čitulja Vuka Zekljevića
usopših Nika Vula prezvitera Rada prezvitera Stijepa Petra Stanišu Nika Marka Marka Jova Marka Stanu Katu Maru Gordanu Vuka Stanka Vuka Janu Ivanu
Glavatičići
Čitulja gospodina Filipa Jovana Lazarevića
Nika Jova Vojina prezvitera Ivana Vuka Katu Vojina monahiju Janu Maru Maru
Glavatičići
Čitulja gospodina Laza Petrova Lazarevića i njegove braće
Đura Nika prezvitera Ivana prezvitera Nika Anđu Jova Stanka Iva Jelu Iva Maru Janu Anđu monahiju Anu Katu Anđu Laza Vojina Petra Vojina Laza Vuka Dafinu Anđu Jova Stanka Nika Janu Jovanu Katu Andrijanu Katu Stanu Anđu Petra Filipa Mandu Jovanu prez. Marka Anđu Andrijanu Rada
Glavatičići
Čitulja Vuka Ivova Parapida
usopših Vuka Iva Nika Mandu Stanu Cvijetu Jelu Janu Stanu Maru Stanu Vuka
i obeća se davati svake godine litara šenice 25, i suviše – 2
Selo Glavatići 1785
Čitulja Đura Nikova Parapida
usopših Jereja Georgija Rada Rada Nika Stijepa Pera Rada Pera Đura Nika Nika Janu Stanu Janu Anđu Jova Mandu Katu Rada Stanka Stanu Filipa Mandu Mandu Maru
Selo Lješevići
Čitulja Vuka Ivana Štileta
Monaha Makarija Stijepa Iva Katu Ivanu Jova Stanu Janu Iva Katu Stijepa Iva Katu Vasa Nika Mariju Iva Stanu Ivanu Janu Vuka Nika Vuka Maru Jovanu Maru Jovanu Stanu Janu Stanu Vuka
Lješevići
Čitulja Jova Vučetina i Marka Maroša
Rada Vuka Janu Vuka monaha Maksima Stanu Stijepa Stanu Nika Janu Stanu Jova Janu Katu Nika Jovanu Stanu Janu Stanu Pera Anđušu Marka
Lješevići
Čitulja Iva Đurova i Jova Markova Verstavčevića
Ivana Nika Stanu Vukotu Jova Vukca Savu Jovanu Anđu Vukca Anđušu Vuja Jova Ivana Anicu Sava Nika Ivana Anđu Petrića Ćeranu Pavića Rada Stanu Iva Stijepa Vuka Mandu Stanu Anđušu
Lješevići
Čitulja Vuka Maroševića
Jova monahiju Jefimiju monaha Vasilija Nika Mandu Vučinu Vuka Komnenu Nika Vuka Stanišu Donka Stijepca Vukmira Dmitra Stanu Anđušu Stanu Vuka Jova Petra Jelu Stanu
Lješevići
Čitulja Marka Maroševića
Vuka Iva Jelu Anđušu Rada Mandu Aleksu Stanu Aleksu Nika Pera Vuka Rada Stanoja Mara Janka Anu Stanu Anđušu Milicu Vukca Đurana Vujaču Rada Jana Anđu Janu Jelu
Mirac
Čitulja Pera Jovova Kaštelana
Vukašina Vučetu monaha Nikodima monaha Pahomija Jova Vučetu Đura Ivana Sava Ivana Marka Ivana Stanka Jova Stanoja monahiju Meletiju Katu Ivanu Stanu
Mirec na =1751:
Uobštiše se svjatomu monastiru na Savinu mirčani da daju na svako godište obšte svi go 220 litarah šenice
Jovo Maru Sima Jova Iliju Pera Gospavu Jovana
1770: mjeseca: oktomrija:
Kaza ljek ot micine ljekar Martin, kvas pšenični i s rakijom u jedno razmiješat i učiniti kako pulentu i ogrijati kako može terpjeti i priviti ovo služi za svaku micinu đe god izađe;
Danilo Klen i Mirjana Strejić: PETAR I PETROVIĆ NJEGOŠ, VLADIKA I GOSPODAR CRNE GORE
Povodom publikovanja pisama Petra I Petrovića-Njegoša, hrvatski autori Danilo Klen i Mirjana Streić objavili su 1990. u Zagrebu opširan tekst o tom utemeljivaču novovjekovne crnogorske države, zakonodavcu, vojskovođi, vizionaru i duhovniku; tekst je za publikovanje priredio Marijan Mašo Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore.
Nakon smrti vladike Arsenija Plamenca (15.V 1784), koji je Crnom Gorom upravljao nešto više od tri godine, na tron crnogorskih vladika po vjekovima ustaljenoj tradiciji na Opštecrnogorskom zboru izabran je Petar Petrović, unuk vladike Danila, a sinovac vladike Vasilija. Sin Marka Damjanova Petrovića i majke Anđelije (rodom od Martinovića), rođen je 8/19. IX 1848. na Njegušima. Crnom Gorom je vladao punih 46 godina. Umro je na Lučindan 18/30. X 1830. godine. Petar I je utemeljivač novovjekovne crnogorske države, zakonodavac, zakonopisac, politički mislilac, vojskovođa, vizionar, duhovnik. Za života je nazivan “Svetim Vladikom”. Za svetitelja je proglašen 1834. godine. Jedna je od najznačajnijih ličnosti ukupne crnogorske istorije. Povodom 220 - godišnjice od njegovih izbora za vladiku, svjetovnog i duhovnog gospodara Crne Gore, objavljujemo tekst hrvatskih autora Danila Klena i Mirjane Streić, objavljen 1990. u Zagrebu, uz knjigu 90 tada nepublikovanih pisama Petra I, koja se čuvaju u Arhivu Hrvatske. Autori su iz ugla hrvatske naučne istoriografije dali portret i ocjenu ove izuzetne ličnosti crnogorske istorije, s posebnim osvrtom na događaje u primorju 1802. godine, čije je tragična žrtva bio sekretar Petra I, a mogli su glave stajati i samoga crnogorskog gospodara.
Već je u svoje doba na sebe skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta
Petar I Petrović Njegoš jedna je od izuzetno značajnih ličnosti u povijesti jugoslovenskih naroda, čovjek koji je gotovo pola stoljeća utjecao ne samo na sudbinu Crne Gore nego i na povijesna zbivanja svoga vremena u znatno širim relacijama. Živio je od kraja četrdesetih godina 18. st. do tridesetih godina 19. stoljeća, u doba koje je u evropskoj povijesti općenito poznato kao jedno od najburnijih. Od historijskih zbivanja toga vremena koja su imala neposrednih posljedica i u povijesti naših naroda dovoljno je, pri tome, spomenuti samo veliku francusku građansku revoluciju te francuske revolucionarne i Napoleonove ratove, da se i ne govori o nacionalno-integracionim i preporodnim pokretima u nizu evropskih i naših naroda. U vrijeme kada je previrala cijela Evropa, kada su postavljani temelji za cjelokupni razvoj crnogorskog naroda, jedan od onih kamena-međaša što otvaraju nove putove. Petar I Petrović Njegoš bio je državnik, vojnik i književnik, crkveni i svjetovni vladar u Crnoj Gori, čovjek koji je već u svoje doba skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta na sebe. Suvremenik vladičin, uz to još i njegov protivnik, znameniti Napoleonov maršal Marmont napisao je tako za Petra I da je “velikouman čovjek čvrsta značaja”, a ruski kapetan Bronjevski nije slučajno zabilježio o njemu: “On je jedini od svih arhijereja koji harmonično sjedinjuje u sebi osobine naoko tako suprotne pastirske žezlu”. Nasljednik Petra I, nastavljač njegova državotvornog i oslobodilačkog djela, veliki književnik Petar II Petrović Njegoš proglasio ga je svecem, zasigurno ugradivši u taj čin sve one zasluge što ih je Petar I stekao oblikujući sudbinu svoje zemlje i naroda.
Školovan u Rusiji (1762 - 1766), Petar I počeo se već kao mladi arhimandrit cetinjskoga manastira aktivnije uplitati i u politička zbivanja svoga doba. Putovao je u Rusiju i Austriju, a oslonac je tražio uglavnom u ruskoj državi, suprotstavljajući se snaženju “guvernadurske” obitelji Radonjić i u praksi ukidajući njenu paralelnu vlast. Ta je porodica bila prisvojila svjetovnu vlast i - oslanjajući se na vanjske sile, Mletačku Republiku i Austriju - nastojala stvoriti državnu organizaciju u Crnoj Gori. Petar I mislio je drukčije: treba koristiti i pomoć izvana, ali se u prvom redu valja osloniti na vlastite, unutrašnje snage, kako bi Crna Gora ostala što nezavisnija i slobodnija. Utjecaj Petra Prvoga osobito se počeo osjećati od 1781, kada je postao poglavar Cetinjske mitropolije i upravitelj Crne Gore (nakon smrti Save Petrovića), te od 1784, kada se zavladičio u Sremskim Karlovcima. Osobito je značajan i epohalan prijelomni događaj iz 1796. godine, kada je slomio i pobijedio susjede - Turke u Martinićima i na Krusima.
Plodni uticaj Petra I na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća
Osobno je bio jedan od vođa borbenih odreda u bitki, istakao se u vrlo krvavom oružanom okršaju i bio ranjen, dok je stari neprijatelj njegova naroda i nasilnik, gospodar sjeverne Albanije i zadnji nasljedni skadarski namjesnik Mahmut-paša Bušatlija doslovce ostao bez glave (uz slavlje je odnesena na Cetinje). Tim je pobjedama poglavar Cetinjske mitropolije definitivno učvrstio jedinstvo dvije crnogorske cjeline - užega područja Crne Gore i Brda, koja su konačno postala dio Crne Gore. Valja ovdje ukazati na još dva značajna povijesna momenta: doneseno je nekoliko paragrafa koji su imali zakonsku snagu (“Stega”), a nešto kasnije objavljen je i Zakonik obšći crnogorski i brdski , što je vrlo bitno utjecalo na sređivanje sudske i pravne oblasti u Crnoj Gori, te na cjelokupni budući razvoj Crne Gore - sve do našega doba.
Sva tri čina - definitivno ujedinjavanje obje crnogorske teritorijalne cjeline, vojničko snaženje Crne Gore te donošenje zakonske regulative - imala su historijsko značenje objedinjavanja te stvaranja osnovice za izgradnju Crne Gore kao moderne države. Spomenuti prvi pravni akt dopunjen je 1803. godine, ali, već se i ranije - sredinom 1797. godine - radilo na tome da se stvori i “redovna vlada” i “stalna gvardija” (oružani odred). Godinu dana kasnije, istoga dana kada je donesena i prva verzija Zakonika, formirano je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk, sa sjedištem u Cetinju i s upravnim ovlašćenjima, te je tako nastao prvi organ vlasti u Crnoj Gori. Naravno, stvarni poglavar države i vrhovna vlast zapravo je bio mitropolit. Ujedno je bio i kreator i voditelj vanjske politike, te vojni komandant oružanih snaga. Da mu je ugled bio neprijeporan, a adekvatno tome i snaga, pokazuje još jedan detalj (zapravo detalj samo na prvi pogled): god. 1799. lako je uklonio iz Crne Gore avanturistu grofa Dimitrija Vujića, jednoga između više pretendenata na vlast u Crnoj Gori. Petar I Petrović Njegoš bitnije je utjecao i na gospodarsku osnovicu u svojoj zemlji (iako finansijske prilike u državi nisu bile najbolje), a sređenije prilike u doba njegove vladavine dovode i do relativnoga demografskog jačanja Crne Gore. Vladika se neposredno i osobno brinuo čak i za zdravstveno stanje u svome narodu. Plodni utjecaj toga poglavara Cetinjske mitropolije na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća, a uspjesi koje je postizao svojom politikom prosvijećenoga vladara omogućili su mu da odlučnije krene u jačanje centralne državne vlasti, štoviše - da joj udari snažne temelje, koji će biti presudni i za dalje djelovanje njegovih nasljednika, u prvom redu Petra II. U međuvremenu, Petar I spretnije je koristio svoj crkveni autoritet, a kao markantna ličnost umješno se znao suprotstaviti složenim plemenskim, u načelu uskogrudnim interesima grupa i pojedinaca, pa je Cetinjska mitropolija odigrala odlučujuću ulogu u integracionom procesu crnogorskog naroda. Kao iskusan čovjek, gledao je znatno dalje od svojih sunarodnjaka, svjestan da će Crna Gora ostati slobodna samo ako svi njeni djelovi budu djelovali jedinstveno, sa što manje centrifugalnih sila. Znao je i vidio moderno doba koje nadolazi, siguran da ga - u 19. stoljeću - treba dočekati sa što čvršćim temeljima, koje više neće moći ozbiljnije ugroziti susjedne i udaljenije strane sile - Rusija, Turska, Mletačka Republika; doduše, Republika je tada bila već u raspadu, ali nju će smijeniti jaka Austrija, a zatim i nenadani došljaci - Francuzi.
Za Petra I znatno su oživjele veze između kopnenog i primorskog dijela Crne Gore
Međutim, Republika je mirom u Campoformiju od 17. listopada 1797. bila i formalno razbijena; u međuvremenu, ne čekajući na formalni dogovor u Campoformiju, Austrija je (od srpnja) započela okupaciju Istre i Dalmacije. Okupirajući i primorski dio crnogorske zemlje, koji je stoljećima bio pod upravom Venecije, Austrijanci nisu mogli dirati u sistem mletačke uprave koji su zatekli 1797. godine. Središte uprave za Boku i Primorje i dalje je tako ostalo u Kotoru. Doduše, vladika se u prvi čas bio ponadao da udaljene Francuska i Austrija neće biti odmah, a možda ni kasnije, životno zainteresirane za ovaj - za njih - periferni teritorij, te je računao s proširenjem tadašnje Crne Gore prema moru. Zbog toga se 14. srpnja 1797. god. proglasio za “pokrovitelja, zaštitnika i sudiju” budvanskog područja, ali je, istovremeno, oprezno pustio da se objavi vijest kako se ono predaje u ruke austrijskom caru Franji II. Po svome mišljenju, na taj je način Petar I zapravo ušao u “stvarni posjed Župe”(Grblja primjedba NP). Međutim, general Matija barun Rukavina pojavio se iznenađujuće brzo, te mu je vladika već 24. kolovoza u Budvi osobno predao ključeve grada; Rukavina mu je u Stanjevićima uzvratio posjet. Međutim, na “Mletačku Albaniju” kao na svoj posjed računala je i Francuska (tumačeći u svoju korist Leobenski sporazum, jer su samo južni dijelovi imali pripasti Francuskoj), pa se Petar I našao u pravom vrtlogu suprotstavljenih interesa moćnih i velikih sila. Primorje je ipak pripalo Austriji, ostavši pod njenom vlašću do 1806. godine, kada u ove krajeve stižu Francuzi.
Takva situacija sa Župom (Grbljem) utjecala je i na unutrašnje prilike u Crnoj Gori; pored ostalog, opet je digao glavu i guvernadur Radonjić, tadašnji formalni nosilac svjetovne vlasti, proaustrijski orijentiran. S druge strane, Austrija je tada morala biti obazriva prema Crnogorcima kao jezičcu na osjetljivoj vagi vojnih odnosa - i zbog Carigrada i Petrograda, a još više zbog nepredvidljivih poteza Pariza. Sve su tri sile pokazivale veliki interes za ovaj dio Balkanskog poluotoka, na što upućuje i najviše rusko odlikovanje što ga je car Pavao dodijelio vladici Petru I. U isto vrijeme vladika, koji inače otvoreno pokazuje svoje rusofilstvo, ne ispušta iz vida mogućnost da dobije izlaz na more, i dalje djelujući u tome pravcu. Pri tome nije uzimao u obzir samo Boku, nego i budvanski kraj sa Župom (Grbljem), o kojoj se u prvom redu govori u korespondenciji kojoj je posvećena ova knjiga. Đoko D.Pejović s pravom stoga kaže: “I manja promjena u odnosu na zainteresirane evropske zemlje prema ovoj važnoj zoni Balkana davala je Petru I manje ili više razloga da obrazlaže crnogorska narodna istorijska prava na jedinstvo sa dijelom te teritorije, ili, štaviše, da se zanosi još ambicioznijim planovima”, radeći i dalje na formiranju “državne zajednice Crne Gore i Brda sa Bokom Kotorskom i Primorjem”.
Nema potrebe isticati da su veze između kopnenoga i primorskog dijela današnje Crne Gore oduvijek bile jake, no valja reći da su u vrijeme vladike Petra I te spone znatnije oživjele. Misli se tu na više okolnosti: s jedne strane, vladika se naziva crnogorskim i skanderijskim, ali i primorskim mitropolitom, a s druge strane - Cetinjska je mitropolija, ranije eparhija Pećke patrijaršije, stvarno postala samostalna nakon njezina ukidanja; treba, uz to, podsjetiti da je još 1718. god. Venecija potvrdila jurisdikciju mitropolita Danila Petrovića nad pravoslavcima u Primorju. Doduše, do 1809. god. Boka je u duhovnom pogledu bila u okviru episkopata za Dalmaciju, ali je u crkvenom pogledu kao nadležnu vlast priznavala upravo Cetinjsku mitropoliju. Naravno, realizacija te vlasti u Primorje ovisila je ponajprije o snazi ličnosti pojedinih vladika. Međutim, bilo je očigledno da Austrija nije htjela ostati samo na tome da Crnu Goru drži odvojenom od mora, pa je i u crkvenom pogledu nastojala Primorje što više udaljiti od Crne Gore. U tome pravcu bile su usmjerene njene težnje da postavi posebnoga bokeljskog episkopa, jasno - iz redova svojih državljana.
Vladika je imao ogroman uticaj i u krajevima koji su bili van Crne Gore
Austrija je smatrala da se crnogorski minastiri Stanjevići i Podmaine nalaze na njezinu teritoriju i držala ih svojima; štoviše, manastir Pod Maine Beč je pokušao i okupirati te pretvoriti u kasarne. Sve su te okolnosti bile povezane s nastojanjima Austrije - organizirane modernije u odnosu na propalu Mletačku Republiku, a osobito u odnosu na Tursku i Crnu Goru - da sredi odnose na okupiranim područjima te da učvrsti granice prema susjednim zemljama. Realna situacija povezanosti Primorja s crnogorskim zaleđem bila je očita, pa tako i službenik Brener, iz austrijskog poslanstva u Carigradu, izvještava Beč: “Pravi gospodar u Crnoj Gori to je njen pravoslavni Mitropolit, i to nije po slobodnom izboru naroda, nego na osnovu svemogućeg uticaja njegove duhovne vlasti. (...) taj Mitropolit, koji toliko žudi da sebi prigrabi cijelu Boku, ima vrhovnu duhovnu vlast nad svim pravoslavnim sveštenicima u Boki Kotorskoj, a preko ovih i nad sedam osmina cjelokupnog stanovništva - jer samo Kotor, Prčanj i Dobrota pripadaju katoličkoj crkvi - te za to nad tom ogromnom većinom stanovništva vrši svoj neograničeni uticaj. Iz toga se naovamo razvila čitava država u državi”.
U pogledu, pak, samih manastira Stanjevići i Pod Maine, zanimljivo je iznijeti mišljenje P. Butorca, koji smatra da su ti manastiri “ostali u crnogorskoj vlasti od 1797. pa dalje, dok je svo ostalo neposredno zemljište bilo u austrijskim rukama”, te dalje: “Austrijske su vlasti svojatale Stanjeviće i Maine za sebe. Ali ih neki naši povjesnici pogrešno pridavaju za ovo doba (ne za kasnije) austrijskom području. Bilo bi nemoguće zamisliti, da bi Austrija na svome tlu dozvolila i trpjela mrežu intrige, što se sad splela oko ovog manastira, a protiv njezinih vitalnih interesa u ovome kraju”. U međuvremenu, na novom su austrijskom teritoriju trajali sukobi raznih vidova, a među njima i oni vezani uz događaje u 1802. godini.
Nemiri su započeli zbog austrijske naredbe o zamjeni novaca, a o sve uočljivijem narastanju sukobljenih interesa govori i izvještaj u kojem austrijska vojna komanda “Albanija” 13. srpnja 1802. god. obavještava nadležne vlasti kako se govori da je “vladika crnogorski u sporazumu s nezadovoljnicima”. Još istog mjeseca i samom je austrijskom caru upućena informacija o tome da su se otvoreno pobunili Bojkovići. General Niccolleti očekivao je još veće neprilike čuvši vijesti i o mogućem napadu na Kotor, te je zbog toga tražio još jedan bataljon vojnika. Međutim, zadarski gubernij nije tako procjenjivao situaciju, niti je uopće pomišljao na to da bi austrijska vlast mogla doći u pitanje. Gubernij je osporavao mogućnost otcjepljivanja “c. kr. Albanije” čak i u slučaju da se sva četiri župska (grbaljska) kneza - Bojković, Lazarević, Turčinović i Ljubanović - zaista odluče da se vrate Crnoj Gori. Ipak, Beč je odlučio smiriti situaciju te je poslao vojnu pomoć i novac (i to valjani!).
U stvarnosti, situacija je bila sasvim drugačija, o čemu svjedoči i vladičina poslanica Grbljanima; poslanicu je još 1850. god. objavio Medaković. Ta poslanica baca sasvim različito svjetlo na tadašnje prilike, otkrivajući negodovanje stanovništva zbog nasilnog ponašanja okupatora, ali isto tako i zbog djelovanja domaćih ljudi, upravo nekih od spomenutih knezova. Iako kratak, vremenski period u kojem je nastala kore-spodencija ipak omogućava dobar uvid u tadašnje crnogorske prilike. Pisma iz 1802. god. pokazuju kako Petar I Petrović - u skladu sa svojom politikom dalekosežnih ciljeva - svim silama nastoji zavesti red, pa tako nastoji spriječiti i nasilje i otimačinu od strane osnaženih knezova te zaštititi mali seljački svijet. Vladika to čini i u onim krajevima u kojima ima samo vjerski utjecaj, a koji Crnoj Gori ne pripadaju državnopravno - u to su vrijeme pod formalnom vlašću austrijskog okupatora. Beč je Petra I već i ranije optuživao za podstrekivanje stanovnika na bunu (god. 1799), ali je tom prilikom vladika izašao kao pobjednik: smijenjen je austrijski general Toma barun Brady, vojni i civilni komesar Boke Kotorske, a Petar I nastavio je postojano i dalje djelovati na sjedinjenju Primorja s maticom zemljom.
Vladika Petar: Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo
Siloviti knezovi Bojkovići i Ljubanovići uzurpirali su zemlju seljacima u svojim kneževinama, a oni su se obratili za zaštitu vladici, vjerujući u pravičnost seoskoga plemenskog suda (“bankade”). Međutim, u “bankadi” su glavnu riječ vodili upravo ti nasilnici-knezovi, koje je podržavala i nadležna sudska instanca u Kotoru, naravno - austrijska. Iz pisama se vidi da je vladika nastojao umiriti seljake te da je tražio intervenciju za razrješenje nastalih problema od austrijske civilne i vojne komande u Kotoru. No, kako kažu proizlazi iz pisama, toj komandi podilaze Bojkovići, dojavljuju što se događa, štiteći svoje interese, a lažnim potvorama optužuju seljake za navodnu neposluh prema austrijskim vlastima.
U nevolji - samozaštitom svojih prava - nezadovoljni i ogorčeni, seljaci su silom prisvojili urod s otetih njiva, a to dovodi do intervencije austrijskih vlasti i vojske. Nastojeći dobit uvid u situaciju i utvrditi činjenice, austrijska je komanda na teren bila poslala kirurga I. Gratija i kancelara N. Lambrinija, ali su ih seljaci zatvorili kao taoce, tražeći da se iz kotorskog zatvora oslobodi jedan njihov bezrazložno zatvoreni suseljanin. Za to vrijeme vladika Petar, stalno štiteći seljake i braneći njihova prava, slao je pismo za pismom komandantu u Kotor. U tim pismima vrlo oštrim riječima razotkriva i prikazuje nasilnike, ali ne preza ni pred istim takvim karakteriziranjem austrijske komande i komandanta; vladika je prijetio da će zatražiti zaštitu od carskog dvora u Beču ili, kasnije, od C. kr. austrijske organizacione komisije, koja se upravo u to vrijeme, 1802, s markizom Ghislierijem na čelu približavala Kotoru. Za vladiku je, očito, najvažniji problem bilo pronalaženje načina da se seljaci izuzmu iz ingerencije seoskoga suda, u kojem su vrlo utjecajni bili upravo knezovi-nasilnici; zbog toga je bilo vrlo važno zatražiti zaštitu od drugih, viših nadležnih organa, do kojih nije mogao dostići utjecaj tih knezova.
Pisma general-majora Niccolletija pokazuju njegovu obranu od optužbi, koja se svodi ponajprije na činjenicu da on nema ovlaštenja mijenjati način suđenja u Crnoj Gori, nego da ono mora ostati onakvo kakvo je zatečeno 1797. godine. Stoga je u prvom stupnju i dalje ostajao nadležan seoski, plemenski sud, sastavljen od četiri kneza i četiri predstavnika neposredno birana u narodu. Sud u Kotoru bio je nadležan tek u drugome stupnju. Inače, komandant je - kako se to vidi iz pisama - udovoljio nekim pojedinačnim vladičinim molbama, npr. u pogledu problema oko nekih crkvenih lica. Cjelokupna korespondencija između vladike i austrijskog komandanta otkriva stanovitu, čak i vrlo izraženu oštrinu u obraćanju, iako oba korespondenta na početku i na kraju svojih pisama prikladnim, kurtoaznim frazama zadržavaju formu međusobnog poštovanja. Vladika tako komandanta oslovljava “Ekselencijo” (“ccelenza”), završavajući zaglavlje pisama frazom: “Vaše Ekselencije najponizniji i najzahvalniji sluga...” (“Di Vostra Eccelenza Reverendissima”); u naslovu je ponekad dodatno još i: “Monsignor Pietro Petrovich Cavaliere dell’ordine di S.M.I. delle Russie di San Pietro Nevsky, Mitropolita di Montenegro”, itd. Međutim, takve formalnosti ne prikrivaju jasno izraženu osobnu netrpeljivost obojice korespondenata. Netrpeljivost s jedne strane pokazuju predstavnik vlasti koja je u susjedstvu zamijenila nekada moćnu mletačku birokraciju, dok se s druge strane u pismima upućenim austrijskom oficiru ne samo naslućuju nego i vide ponosita narav Petra Petrovića te njegova sigurnost u to da on i njegovi Crnogorci imaju pravo. Petar I, prirodno, očekuje pravicu, traži i zahtijeva: “Ne računam nimalo na povjerenje koje imam kod Vaše Ekselencije. Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo. Ne tražim milosti od Vaše Ekselencije, osim one što proizlazi iz njihova neotuđiva prava”. Osim toga, vladika bez bojazni, direktno, optužuje Niccolletija za narastanje napetosti te za stradanje seljaka u naselju Glavati.
Petar I je znao da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod
S druge strane, Niccolleti ima dovoljno snage da prizna kako “podložnici” imaju više pouzdanja u vladiku nego u njega; istovremeno, on potvrđuje da je Petar I “njihov najugledniji crkveni poglavar”. Takva priznanja, napisana rukom jednog austrijskog oficira i predstavnika vlasti, osobito su značajna. Niccolletijeva pisma potvrđuju da je upravo Petar I ona snažna ličnost koja dominira i Bokom i Primorjem, a ne samo na užem teritoriju tadašnje Crne Gore.
Važno je to istaći i zbog još jedne, ne baš zanemarljive, bolje rečeno - osjetljive okolnosti: pisma su pisana u manastiru Stanjevići ponad Budve, koji je - poput manastira Pod Maine, kako to historičari uglavnom prihvaćaju - bio smješten na tadašnjem austrijskom teritoriju; Petar I živio je i radio u Stanjevićima sve do dolaska Franuza u ove krajeve 1806. godine, kada se preselio u Cetinje. Uprkos tome što je živio usred neprijateljskog teritorija, mitropolit je u svojim pismima ostajao tvrd i odlučan. No, kada zatreba, znao je on biti i mekan i popustljiv, potvrđujući se kao vješt državnik, lukav političar i mudar diplomata. U situacijama kada popušta, vladika ne odstupa od svojih osnovnih stajališta, jer zna da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod, iako su tada i Crna Gora i on osobno u osobito osjetljivu procjepu između sukobljenih interesa velikih i moćnih - Rusije, Austrije, Turske i Francuske.
Imajući u vidu i tadašnju vanjsku političku situaciju i unutrašnje prilike (pored ostaloga, i smjenu guvernadura), vladika i nije imao suviše razloga da upravo u tome trenutku buni narod. Naprotiv, i njegova poslanica, i pisma otkrivaju kako se on trudi da smiri buntovnike, nastojeći seljake uvjeriti da će viši austrijski sudovi pravično riješiti njihove probleme. Vladičin postupak bio je u skladu s općim naznakama njegove vanjske politike - oslanjati se na neku od velikih sila, ali samo utoliko ukoliko to može pridonijeti očuvanju i daljem jačanju nezavisnosti Crne Gore, te postizanju krajnjega cilja - širenja Crne Gore na cijeloj svojoj teritoriji, na tada još otuđena područja.
Prateći, pak, razvoj sukoba u Primorju dalje, iz materijala koje ovdje objavljujemo može se vidjeti da je Beč ocijenio kako za njegovo smirivanje nisu pogodna vojna rješenja. Car je već u kolovozu za Boku Kotorsku odredio i civilnog komesara, savjetnika Ghislierija, a njegov dolazak, na čelu komisije, spominje se i u priloženom Niccolletijevu pismu vladici Petru I. Da su crnogorski dokumenti vjerodostojni, potvrđuje i izvještaj francuskoga konzula u Boki, od 17. lipnja, u kojem se također govori o otporu stanovništva Župe (Grblja) što ga je izazvalo nasilničko ponašanje knezova. Međutim, kada je riječ o samome vladici i njegovu odnosu prema Austriji, iz daljeg razvoja događaja vidljivo je da su zainteresirane austrijske snage - pogotovo one na samome terenu - na svoj način shvaćale i razumijevale njegovo pomirljivo držanje. Te odnose donekle može osvijetliti i pismo francuskoga ambasadora iz Venecije, koji je već 13. kolovoza pisao da je markiz Ghislieri (s barunom Rosettijem) zaista poslan u Dalmaciju radi reorganizacije pokrajine; ali, za Petra Prvoga bilo je mnogo značajnije ono što je taj ambasador doznao i o čemu je obavještavao svoje pretpostavljene: “Car će da uspostavi u Albaniji jednog novog vladiku pravoslavne vjere kako bi svoje nove podanike u ovom dijelu provincije oslobodio od uticaja mitropolita Crne Gore”. Ne bi trebalo sumnjati u to da je i Petar I doznao za tu namjeru; da li se možda i u toj vrsti pritiska može tražiti razlog za naizmjeničnu pomirljivost i oštrinu u njegovim pismima austrijskom general-majoru Niccolletiju?
U međuvremenu je umro crnogorski guvernadur Radonjić, pa su Niccolleti i grof Goes očekivali da će se vladika još više osiliti (3. rujna 1802). Međutim, Ghislieri je komisijski utvrdio situaciju te 20. studenoga potpisao veoma opsežan izvještaj u kojem stoji da je glavni krivac za neprilike u Župi (Grblju) vladika osobno (uz asistenciju svoga tajnika Francesca Dolcija). Istovremeno, markiz ukazuje na vladičinu ambicioznost te ističe da Petar i eventualnu rusku ili francusku zaštitu “smatra samo kao sredstvo da dođe do svoga cilja, jer nikako ne želi stranu vladavinu”.
Položaj Petra I bio je stabilan i nije ga mogla ugroziti ni Rusija
Uz to, Ghislieri pretpostavlja da je vladika htio zauzeti Župu (Grbalj), a preko nje i druge primorske teritorije. No, Beču nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, te smjenjuje Ghislierija i na njegovo mjesto postavlja baruna Rosettija. Ali, i on zastupa vrlo oštra, vladici protivna stajališta; na temelju njegovih gledišta grof Joseph Maylath, tajnik talijanske dvorske kancelarije, 8. ožujka 1803. predložio je caru da se Crnu Goru prisili na smirivanje demonstracijom vojne sile Turske i Austrije na crnogorskoj granici, uz potkupljivanje stanovitog broja crnogorskih glavara. U odnosu, pak, na samoga Petra Prvoga, istovremeno je predložena drastična mjera: “Sadašnjega vladiku trebalo bi zbaciti i primorati ga da živi u Kotoru ili Novome, a eparhiju bi trebalo predati kakvom podaniku ćesarovom”. Predloženo je, isto tako, da se “što skorije uhapsi” Dolci, uz obrazloženje da i on podržava nemire u Boki. Akteri su se sve više uzbuđivali, a uznemirenost je na strani Beča bivala utoliko veća što su i ruski i francuski konzuli sve češće stupali u kontakt s Crnogorcima, natječući se u nastojanjima da steknu njihovu naklonost. Sve je to utjecalo na stajališta u Beču, tako da je dvorski i državni kancelar grof Koblenz 15. lipnja 1803. odredio smjernice za odnos prema situaciji s Crnogorcima:
“Carsko-kraljevski dvor želi na svojoj granici prema Crnoj Gori kao i na svima svojim drugim granicama samo prijateljske susjedne odnose i mir, ne želeći da se miješa u unutrašnje poslove crnogorske i još manje da taj narod potčini sebi. Glasovi o miješanju Rusije u crnogorske poslove i o fermanu koji bi priznavao nezavisnost Crne Gore suviše su još neodređeni da bi se moglo doći do tačnog pojma o pravom stanju stvari... Što se tiče abata Dolcija, iako je on po mišljenju barona Rozetija glavni krivac za nemire u našoj Albaniji, a naročito u Župi (Grblju), opet bi njegovo hapšenje bilo protivno međunarodnom pravu, a sem toga izazvalo bi uzbunu koju sama stvar ne vrijedi. Neka baron pazi na njegove intrige i neka se koristi dobrim raspoloženjima konzula Fontana, pa da ruski uticaj ukloni Dolcija iz Crne Gore”. Što se tiče samoga Petra Prvoga, smatrao je da bi se “u sporazumu sa visokim Ministarstvom vojnim našlo da bi postavljenje naročitog vladike za pravoslavne u Boki najedanput presjeklo škodljiv uticaj crnogorskog arhimandrita na naše podanike. Ali ipak, prije nego što bi se pristupilo tome koraku, valja vidjeti da li ovo cijepanje dijeceze i postavljanje naročitog vladike ne bi bilo protivno kakvim lokalnim odnosima”.
Očito je da se situacija nije lako mogla riješiti - do smirivanja nemira nije dolazilo, a izbijali su i drugi sukobi, već tijekom 1803. godine. Suprotstavljenost interesa imala je trajan karakter: iako se Austrija učvrstila u Primorju i Boki, i položaj Petra I ostajao je stabilan i čvrst. S takve pozicije vladiku, a isto tako ni Dolcija, god. 1803. nije uspjela ukloniti ni Rusija, mada se pomišljalo i na to da ga se preko Kotora otpremi čak za Sibir! U crkvenom pogledu nije to uspjelo ni Sv. sinodu ruske pravoslavne crkve, koji je vladiku bio pozvao ne samo na odgovornost nego i na svoj Sud; Petar I tim se pozivima, naravno, nije odazvao. Ali, kada je riječ o Dolciju, ono što godinama nije uspijevalo Austriji - nešto kasnije će uspjeti Rusiji: svoga sekretara, koji je tu dužnost obavljao gotovo dvadeset godina, vladika nije uspio obraniti i spasiti pred sve žešćim nasrtajima iz Rusije. Dolci-Visković morao je platiti svoju dugogodišnju odanost vladici i suradnju s njim - po želji Rusije i pod nadzorom samoga ruskog konzula u Kotoru, Dolci je bio uhapšen; bio je mučen, osuđen i ubijen 1805. godine.
O životu i djelovanju vladike Petra I Petrovića Njegoša postoji znatan broj dokumenata, bilo da su nastali njegovom rukom, bilo perom drugih osoba. Isto su tako na osnovi građe iz toga vremena poznati i događaji u Župi (Grblju) iz 1802. godine, koji su vladiku mogli stajati i položaja i glave. Međutim, svaki novi pronađeni i objavljeni dokumenat iz toga razdoblja pridonijet će svestranijem i cjelokupnijem sagledavanju vrlo zamršene i teške situacije u kojoj su se tada nalazili i sam vladika, i Crnogorci općenito.
MARKO Đurov IVANOVIĆ : CRNOGORSKI KRSTAŠ BARJAK NA LOVĆENSKOM I SOLUNSKOM FRONTU (1914-1918)
Budva, 12.januara 2006.g.
Ova, našoj široj javnosti, nedovoljno poznata storija o jedinom crnogorskom krstaš barjaku , koji se - spletom određenih istorijskih okolnosti - tako prkosno viorio na Solunskom frontu , još je jedan od mnogobrojnih dokaza koliko su naši preci bili privrženi svojoj Crnoj Gori i njenoj slobodi. Glavni pobornik te storije je, svakako, Krsto Jovov Ivanović (1875-1954) iz mainskog sela Ivanovići kod Budve, koji je bio dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu i nosilac crnogorskog krstaš barjaka prvo na Lovćenskom frontu (1914-1916), a potom i na Solunskom frontu (1916-1918).
Prema kolektivnom sjećanju koje dan-danas postoji, još davne 1806. godine Vukac Krstičev Ivanović nosio je barjak, dobijen od crnogorskog vladike Petra I, u borbi protiv Francuza, odnosno protiv vojske Napoleona Bonaparte na ratištu Konavli – Dubrovnik. Treba reći da je Vukac Ivanović 1813. godine sa Crnogorcima i Primorcima učestvovao u oslobađanju Budve od Francuza, zbog čega je junački opjevan u narodnoj pjesmi »Uzetak Budve i Trojice« ili »Gorsko kare«.
Do Prvog svjetskog rata Vukčev barjak je, zbog boljih uslova (posjedovanja škrinje), čuvan u kući Krsta Jovova Ivanovića. U to vrijeme Krsto je bio najviđeniji Ivanović, a od 1925. godine do smrti je i glavar sela.
Krsto Jovov Ivanović
Kada se 1914. godine Austro-Ugarska povlačila od Bara do Soliotskog polja u Tivtu, Krsto sa nekim brastvenicima iz sela odlazi na Cetinje i sobom odnosi stari Vukčev barjak. Od crnogorske vojne komande Krsto dobija novi krstaš barjak u zamjenu za stari, a Vukčev stari barjak je zadržan za muzej. Nažalost, u cetinjskim muzejima ovaj stari barjak danas nije sačuvan, a nije sačuvan niti jedan primjerak barjaka iz vremena vladike Petra I.
Od početka Prvog svjetskog rata 1914. godine pa do okupacije Crne Gore januara 1916. godine Krsto Ivanović je bio barjaktar Mainske čete i Dobrovoljačko-Bokeljskog bataljona u Lovćenskom odredu crnogorske vojske na ratištu Grblja.
Nakon okupacije i raspuštanja crnogorske vojske, Krsto nije želio, ni po cijenu života, čekati povratak Austrougarske u Budvu i zarobljavanje ovog crnogorskog znamenja – krstaš barjaka. Zato se još u Grblju, na položaju Mirca, dogovorio sa Ivanovićima, Boretima i drugim Mainima, da odstupe prema srbijanskoj vojsci koja se tada nalazila na području Skadra i Albanije. Poslije snažne austrougarske ofanzive i povlačenja Lovćenksog odreda, mainski dobrovoljci došli su drugi dan Božića kući, povlačeći se preko Mirca i Pobora. Uzeli su nešto hrane i odjeće, te 9. januara 1916. godine pješke krenu preko Rijeke Crnojevića i Podgorice za Skadar.
Kralj Nikola i dobrovoljci su se tako našli zajedno u Skadru. Od dobrovoljaca formiran je počasni bataljon sa barjaktarom Krstom Ivanovićem, koji je pratio kralja od Skadra do Luke San Đovani di Medua, odakle je Kralj otplovio brodom za Brindizi (Italija) i dalje za Francusku, 21. januara 1916. godine.
Dobrovoljci nastavljaju odstupanje preko Albanije i na njih srpski oficiri stalno vrše pritisak da pređu u srpsku vojsku. Iz Drača se prebacuju brodom na grčko ostrvo Krf. Ovdje su smješteni na malaričnom mjestu Lazaret, koje je bez drva za ogrijev, a voda se donosila iz drugog mjesta, te dijelila na čuturice ili na još manje količine. Nakon 20 dana prebačeni su na bolje mjesto - poluostrvo Karađiju. Komandant ovog logora, koji je zvan Dobrovoljački odred, bio je srpski oficir – major Ljubiša Borisavljević. Srpski oficiri su stalno vršili pritisak na dobrovoljce da pređu u srpsku vojsku, obećavajući unapređenja, činove i plate, govoreći im - pri tome - da je kralj Nikola izdao i da više ne postoji crnogorska vlada. Dobrovoljci su se svakodnevno javljali na raport sa molbom da im se dozvoli odlazak u grad Krf, jer su smatrali da će u gradu doći do pravih informacija o sudbini svoga Kralja i Vlade. Svaka molba je, uz najbrutalnije psovke i uvrede, odbijana. Strpljenju je došao kraj i veća grupa doborovljaca krene bez dozvole u grad Krf. Kada su došli na grlo poluostrva, kuda se suvim putem ide za grad, tada komandant, major Borisavljević, izdaje komandu srpskoj vojsci „K oružju!“. Srpska vojska, sa nasađenim bajonetama na puškama, razvi se oko dobrovoljaca polukružno u strelce. Sve je bilo spremno za strašni krvavi obračun. Srećom, to je posmatrala sa daljine francuska straža, digla alarm i odmah intervenisala. Kada su stigli, naredili su da svako ide na svoje mjesto, a naredni dan će među njih doći visoki francuski oficir (konunel), slučaj raspraviti i donijeti odgovarajuću odluku. Zaista, drugi dan su i došli visoki francuski oficiri. Major im je saopštio da dio vojske čini bunt, silom i bez dozvole hoće u grad. Dobrovoljci su istakli da oni nijesu srpska vojska, a što se vidi po odjeći, kapama i nekim činovima. Pred francuske oficire izašao je dobrovoljac Krsto Jovov Ivanović, izvadio iz njedara crnogorski krstaš barjak i raširio ga, te kazao da su oni vojska crnogorskog kralja Nikole. Francuski oficiri su se u sve ovo uvjerili i bili ljuti na srpsku komandu, zašto nije prijavila da ima stranu vojsku kod sebe. Tada francuski oficir naredi srpskom oficiru da rukom odredi jedan pravac i da se tamo postroje svi oni koji žele da služe u srpskoj vojsci. Francuski oficir odredi drugi pravac i zatraži da se tamo postroje svi oni (okupljeni oko crnogorskog krstaš barjaka) koji su za francusku komandu, odnosno za francusku stranačku legiju. Odredi se i treći pravac za postrojavanje onih koji ne žele niti pod srpsku, niti pod francusku komandu.
Prema izvještaju komandanta Dobrovoljačkog odreda, majora Ljubiše Borisavljevića, upućenog I armiji i preko nje Vrhovnoj srpskoj komandi (Pirej, 18. marta 1916.godine), ukupno prisutni 1528 dobrovoljaca ovako su se opredijelili: 179 za srpsku komandu, 1099 za francusku komandu – legiju stranaca i 250 niti za srpsku, niti za francusku komandu. U izvještaju je dat i spisak za svih 179 dobrovoljaca koji su se izjasnili za srpsku komandu. Među ovih 179 su i 26 boraca iz Bokeljskog bataljona (iz Budve - 4, Paštrovića - 10, Obzovice - Brajića - 2, Grblja - 6, Herceg Novog - 1, Kotora - 1, te po jedan Hrvat i Bosanac). Među 1099 dobrovoljaca opredijeljenih za francusku komandu i legiju je i barjaktar Krsto Ivanović sa svojim crnogorskim krstaš barjakom. Ovi dobrovoljci su prebačeni brodom iz Krfa na poluostrvo Halkidik kod Soluna. Ovdje je od njih, te uz prisustvo Nikole Hajdukovića, dotadašnjeg delegata crnogorske vlade u Solunu i francuskih visokih oficira, formiran Prvi crnogorski dobrovoljački bataljon u Solunu. Barjaktar ovog bataljona je dobrovoljac Krsto Jovov Ivanović, i to je jedini crnogorski barjak koji se pojavio i viorio na Solunskom frontu.
Ministar u penziji Pero Šoć o ovom bataljonu kaže: „Sa elementima crnogorske vojske, koji su se spasli preko Albanije, formiran je začetak crnogorske vojne jedinice na Solunskom frontu. Prvi bataljon te jedinice izvršio je, po zahtjevu savezničkog komandanta, generala Saraja, okupaciju grčkih nadleštava, željeznice, pošte i telegrfa. Jedinica je zatim stupila u ratne operacije na položajima Bitoljskog sektora. Pri prvom sudaru sa neprijateljem je zapažena. Neprijatelj je to bilježio u svojim ratnim biltenima, govorio o pojavi crnogorskog barjaka na Solunskom frontu i o silovitom
napadu crnogorske legije protiv njegovih trupa. Učesnici ove jedinice bili su odlikovani odličjima Crne Gore i Francuske.
O pojavi crnogorske vojne jedinice na Solunskom frontu govori komandant Savezničke vojske na istoku, general Saraj, u njegovoj knjizi „Mon commandement en Orient 1916-1918“ (Pariz, januara 1920). O njoj se govori i u knjizi – Diplomatska prepiska Crne Gore u egzilu, I sveska.
Akademik dr Šerbo Rastoder o ovom bataljonu navodi: „Na Solunskom frontu i Crnogorski bataljon našao se u rejonu srbijanskih trupa i ponovo je počela živa agitacija o njegovom prelasku u srbijansku vojsku. Ne uspijevši u tome, komanda Srbije je tražila od generala Saraja da I crnogorski bataljon prekomanduje na drugu poziciju i skrene s pravca koji vodi Crnoj Gori u pravcu Bugarske. Na protest Hajdukovića, general Saraj je čak bio povukao naređenje o prelaženju u predio Nevrekota, a uskoro je uslijedio zahtjev da se Prvi crnogorski bataljon ima zvati Bosanski dobrovoljački bataljon, iako je u njemu bilo svega sedam dobrovoljaca iz Bosne. Bataljon je odbio takvu naredbu, otkazao poslušnost, te je zbog toga udaljen sa položaja, poslat u logor Zejtinlik kod Soluna i razoružan. U izvještaju s kraja jula 1916. godine, Niko Hajduković je pisao predsjedniku crnogorske vlade da su Srbijanci istrajno radili i uspjeli na Balkanu i predviđao: Tvrdim ako Srbijanci prvi uđu u Crnu Goru da će pozvati narod na zakletvu i vjernost Kruni Srbije, i to će vrijeme i budućnost dokazati. No, pošto je tada u Solun pristigla i ruska vojska i iz bojazni da bi se bataljon mogao priključiti istoj, preduzete su mjere da se on udalji i iz Soluna“.
Bataljon je više mjeseci vodio šančanu i jurišnu borbu protiv jakog neprijatelja koji je upotrebljavao artiljeriju i konjicu. Na Lerinskom polju crnogorski krstaš barjak se viorio na jednom šancu i bugarska jurišna konjica napravi iznenadni prodor u nadi da ga zarobi. Veća grupa legionara, snažnom puščanom vatrom uspije odbraniti barjak, a barjaktar Krsto zadobi tešku ranu, od koje je poslije rata postao ratni vojni invalid. Za vrijeme borbenih dejstava ovog bataljona na Solunskom fronu, uz barjaktara Krsta je bio njegov mlađi brat Đuro (1883-1974), koji bi u slučaju pogibije brata barjaktara, preuzeo njegovu ulogu po crnogorskoj ratničkoj tradiciji.
Kada su dobrovoljci odbili naređenje da se crnogorsko ime bataljona promijeni u bosanko, bataljon je vraćen u logor na Zejtinlik (kod Soluna), razoružan i čekao oko mjesec dana na svoju dalju sudbinu. Srpska komanda, preko francuske komande, bojeći se da se ne priključi ruskoj vojsci, odluči da bataljon odstrane sa Solunskog fronta, tako što su njegovi borci prebačeni u francuske logore – najviše na Korzici. Treba reći da je zelja ovih dobrovoljaca bila da pod crnogorskim imenom nastave borbe na Zapadnom frontu, ali je i to spriječeno. Kada je bataljon sa položaja vraćen u Solun, 46 njegovih boraca (među kojima i barjaktar Krsto) naći će se u solunskom zatvoru. Sa jednom grupom boraca njegov brat Đuro je deportovan u francusku luku Tulon, a Krsto će iz solunskog zatvora biti prebačen u zatvore Marselja i Korzike. Za vrijeme tamnovanja, Krsto je najčešće krio barjak u njedrima i tako sa njim često i spavao, bojeći se njegove krađe.
Kada se iz zatvora oslobodio, u kojima je boravio zbog svoje odanosti Crnoj Gori, njenom Kralju i njenoj slobodi, Krsto vrši egzercir (vojnu obuku) na poligonima Bizerte (Tunis). Prema objavi broj 161 Krsto je služio u 4. četi, 4. bataljona, VI i kasnije preinačenog u XXIX pješadijski puk. Od maja 1918. godine nalazi se u operativnoj vojsci u Solunu i učestvuje sa ovim pukom u proboju Solunskog fronta. Vratio se kući 8. novembra 1918. godine, a demobilisan je 4. marta 1919.godine.
Poslije rata bio je ratni vojni invalid (zbog ranjavanja na Lerinu 1916. godine). Nosilac je Albanske spomenice br. 1565 od 23. aprila 1940. godine.
Dakle, Krsto Jovov Ivanović je - uprkos brojnim iskušenjima - uspio sačuvati crnogorski krstaš barjak tokom cijelog Prvog svjetskog rata (1914-1918) i donijeti ga kući. Barjak je snimljen u dokumentarnom filmu „Časna znamenja“, u režiji Nikše Jovićevića i produkciji „Zeta filma“ iz Budve (1988). Ovaj se barjak od 1918. godine čuva u škrinji Krstove porodice i čeka dan kada će Crna Gora biti slobodna i nezavisna država. Očekuje se da će on ove 2006. godine izaći iz svoje duge 88-godišnje korote i biti vrijedan muzejski eksponat, pod kojim se u jednom teškom vremenu branila sloboda i časno ime Crne Gore.
Ovu informaciju o crnogorskom krstaš barjaku i njegovom nosiocu Krstu Jovovu Ivanoviću, sa zadovoljstvom napisah na zahtjev mojih sestrića, braće Nika i Vlada Duletića radi njihovog informisanja i korišćenja.
MARKO Đurov IVANOVIĆ
Fügen Sie hier Ihren eigenen Text ein.