POPOVICI - ZAGORA - GRBALJ

                                       Karta donjeg Grblja

Tvrdnja popa Sava Nakicenovica, u svojoj etnoloskoj studiji "Boka", da su Popovici iz Zagore starosjedilacko bratstvo i pored velikih rezervi prema tom autoru zbog kardinalnih gresaka (1)  ucinjenih  upravo pri opisivanju bratstava sela Zagore i susjednih Kovaca, uzima se kao tacna. Tome u prilog ide, do danas sacuvano sjecanje, ne samo Popovica, nego i ostalih Grbljana, da na cijeloj teritoriji grbaljskog plemena nikada nije bilo porodice sa tim prezimenom osim pomenutih u Zagori.

                                      Pogled na ulaz u Boku i Grbalj (bakrorez 1876.)

Kuce bratstva Popovica iz Zagore su skoncentrisane oko male bratstvenicke crkve Sv. Vasilija velikoga. Po predanju prenosenom za crnogorske i primorske predjele na uobicajen nacin, "s pasa na pas", crkvu je podigao rodonacelnik bratstva koji je u poznim godinama zivota  na tragican nacin ostao bez zene i poroda. Skrhan bolom, nosio se mislju da ostatak zivota  provede sluzeci Crkvi, kao monah. Medjutim, jedne noci usnije san u kome mu se prikaza sv. Vasilije koji mu rece da podigne crkvu bas na tom mjestu, "za gorom", te da se ponovo ozeni, obecavsi mu brojno potomstvo. On poslusa rijeci sveca i iz novog braka sa mladom zenom dobi cetri sina. Od te cetri kuce, jedna se tek u polovinom 20. vijeka ugasila, a od ostale tri imamo i danas u bratstvu Popovica  direktne potomke.

                                                                         Crkva sv. Vasilija velikoga

 U gore navedenoj studiji, o crkvi sv. Vasilija stoji: " to je mala crkva, koja nije imala zvonika ni apside, te se  spolja nije razlikovala od omanjih seoskih kuca koje su poznije oko nje dogradjene. Posto je 1880 izgorela, spala je u tako zalosno stanje da se u njoj nije vec sluzilo." Opaska autora o, oko nje kasnije dogradjenim kucama, potvrdjuje predanje o nastanku i razvoju bratstva.

Isto predanje kaze da su Popovici vise vijekova kao krsnu slavu slavili sv. Vasilija, koji im je ostao kao prisluzbica nakon uzimanja  sv. Ilije za slavu. Pocetak slavljenja sv. Ilije medju Popovicima, datira od  1865-te godine, kada je u blizini male crkvice sv. Ilije (Sutulija) podignuta  nova, velika crkva. Imala je zvonik na preslicu sa tri okna, dva zvona, polukruznu apsidu i okruglo kube. U katastrofalnom zemljotresu 1979-te godine, je tesko razorena te danas od nje stoji samo apsidni zid. Od razloga za promjenu slave pominju se njih nekoliko.

Jedan je, navodna molba ostalih Zagorana da najjace bratstvo u selu koje je bilo i najveci priloznik pri gradnji nove crkve, prihvati sv. Iliju za slavu u cilju jacanja jedinstva seoske zajednice. Kao razlog, pominju se i nekolike godine nezapamcenih susa. Treci je razlog cisto prakticne prirode. Naime, kuci Popovica sa dugom svjestenickom tradicijom, uglednom i cazbenom bratstvu, bilo je tesko u zimsko doba (sv. Vasilije veliki) primiti "pod krov" toliko rodbine, kumova i prijatelja, tako da se sv. Ilija u sred ljeta nudio kao idealno rijesenje. Gosti su mogli sjedjet vani i na "gumnu kolo igrat i iz pusaka pucat".

                                   Gumno Popovica i kuca Boza Vojinova Popovica

Crkva sv. Vasilija je nadgradjena odbrambenom kulom sa puskarnicama. Koriscena je tokom ustanaka protiv Austro-Ugarske carevine 1848. i 1869. kada su Popovici nakon formalnog gusenja ustanka i dalje odbijali da sluze vojnu obavezu i u nekoliko navrata odlucnom odbranom i paljbom iz kule i okolnih kuca odbili kaznene ekspedicije austrijske vojske i policije.

                                                        
                                                                               


                                                 Nadogradjena odbrambena kula



                                          

Koriscena je i u davnijoj proslosti za vrijeme nominalne turske uprave Grbljem (1497-1647-1725) kada je sa ostalim posjedima Crnojevica organizaciono postao nahija crnogorskog kadiluka. Iako za svih 150 godina nije bilo snaznijh pokusaja islamizacije kao u drugim dijelovima Crne Gore, pred sami kraj turske vladavine, neko je u Skadru odlucio da u Grblju podigne dzamiju i time demonstrira tursku vlast nad njim, koja je u stvarnosti bila sve slabija. Kao najpogodniju poziciju za buducu dzamiju, odabrali su brdo u cijem se podnozju nalaze kuce Popovica, a ne Gostovice sa druge strane polja, kako pise V. Kostic u svojoj knjizi "Bokeljske legende". Ovo potvrdjuje cinjenica da se brdo i dan danasnji zove "dzamija" ili "vrh dzamije". Posto su za izgradnju dzamije namjeravali da koristite kamen i gradju sa prethodno razrusenih kuca Popovica i njihove crkve sv. Vasilija, pred graditeljima je isla vojna prethodnica. Dugo su Popovici paljbom iz kule i sa kucnih prozora odbijali napade turskog odreda. Kad im je nestalo municije, poslali su zene i nejac u zbjeg u goru iznad kuca, a oni iskocili iz zaklona i sa isukanim jataganima i imenom sv. Vasilija na usnama jurnuli na Turke. Tako su ispunjavali prethodno, svecu dati zavjet, da ce kuce i crkvu braniti do "potonje kapi krvi". Ovaj skoro samoubilacki potez, unio je pometnju u turskim redovima, pa su se uz ogromne gubitke, pretrpljene sjecom prsa u prsa ispod samih kuca , morali povlacit preko polja, a sa njima i graditelji koji su na sigurnoj distanci cekali rasplet dogadjaja. Strasne odmazde silne turske carevine, zbog sramote koju su joj nanijeli, bili su postedjeni, najvjerovatnije srecnim tokom istorijskih desavanja t.j. ponovnim prelaskom Grblja  pod mletacku upravu.

Prvi pisani pomen Popovica iz Grblja je sa pocetka 15.vijeka, vremena gasenja druge zetsko-crnogorske dinastije Balsica i uspona trece dinastije Crnojevica. To se vrijeme smatra vremenom stalnih buna Grbljana protiv kotorske vlastele. Grbljani su upornije nego ostali djelovi kotorske okoline, istrajavali u neprihvatanju odluke  srpskog cara Dusana (polovinom 14. vijeka), da zemlju grbaljsku i ljude na njoj da u vlasnistvo Kotoranima. Trazili su da zadrze status slobodnog seljaka koji su imali za vrijeme dukljansko-zetske dinastije Vojislavljevica, a sto su postovali i nekoliko vladara iz srpske dinastije. Grbalj i ostali djelovi zetskog primorja postaju pocetkom 15. vijeka, zrtva teritorijalnih aspiracija Mletacke republike i tada vec turskog vazala, srpske Despotovine.

                                             Coronellijeva mapa iz 1685-te godine

Ne zeleci nijednog za gospodara, stanovnistvo Grblja, uz pomoc autohtone dinastije Crnojevica, podize bune protiv mletacke i despotove nominalne vlasti. Nakon  nagodbe Mletaka i Despota dolazi do kaznjavanja ustanika 1428-e godine, kada vojska srpskog Despota Djurdja Brankovica vrsi brutalnu poharu Grblja. 1433-e su se mletacki i despotovi predstavnici saglasili da trojica vodja pobune, medju kojima i Radic Popovic, budu prognani sa njihovih posjeda. Na mletackim posjedima su ih cekala vjesala, a na despotovim , vadjenje ociju. Radic je skloniste nasao kod Djurdja i njegovog sina Stefana Crnojevica i tamo sa ostalima ostao i 1434-te jer je kotorski knez te godine trazio od Crnojevica njihovu predaju sto su ovi kategoricki odbili.

                                                      Grbaljska nosnja XVIII v.

Po za sada dostupnim izvorima, sljedeci pisani pisani pomen Popovica iz Zagore su citulje Nika Popova, popa Vojina i popa Djura Popovica iz perioda od 1740-te do 1770-te godine u Pomeniku grbaljskom iz manastira Savina. Citanjem Pomenika uocava se izuzetno jaka svjestenicka tradicija ove kuce. U samo dvije citulje iz tog vremena pominju se trinaest prezvitera, jedan monah, tri jeromonaha i tri monahinje.

Nekoliko desetljeca kasnije, 1803-e godine u natpisu Bogorodicne ikone na ikonostasu  crkve sv. Jovana Bogoslova naslikanom od  Geogija Daskalovica iz Risna, spominju se kao priloznici pop Lazo i pop Pero Popovic, a na podanku od raspeca razaznaje se dio natpisa dje se pominje mitropolit Petar Petrovic (sveti).

                      Sv.Petar sa bijelom kamilavkom, znakom autokefalnog crkvenog poglavara

Sv. Petar je za zivota uzivao neizmjerno postovanje medju Grbljanima i ostalim Primorcima. Kasnije je, njegovanje njegovog svetackog kulta bilo posebno razvijeno u Zagori, a narocito medju Popovicima. Za to ima vise razloga. Jedan od njih je da  je sv. Petar za zivota cesto posjecivao Zagoru i bio gost ove svjestenicke kuce. Pritom je osvjestavao popravljene crkve i  cesto ih darivao, kao na primjer gore pomenuto raspece na ikonostasu crkve Sv. Jovana, zatim antimins (2)  koji je poklonio crkvi sv. Tiodora kao i odezdu ( felon i epitrahilj) u kojoj je vrsio sluzbu bozju tokom svog boravka u Popovicima. Drugi je taj, da je imao blizak odnos sa svjestenicima iz ove kuce, koje je sam rukopolagao i koji su mu bili ljudi od povjerenja u njegovim neumornim nastojanjima da Grbalj i Boku iscupa iz ruku mletackih, austrijskih ili francuskih okupacionih snaga. Isto tako, kad je pozivao Grbljane u pomoc prije bitaka  na Krusima i Martinicima, oni su mu obezbijedjivali cete dorovoljaca iz Grblja.

U znak zahvalnosti i najvece moguce casti, sveti Petar je darivao jednog Popovica poklanjajuci mu svoj sopstveni noz, pistolj i stap.

                                                      Stap sv. Petra cetinjskog

U vihoru II svjetskog rata nestali su noz i pistolj, prilikom jedne zaplijene oruzja od strane talijanskih okupacionih vlasti, a stap svetog Petra se cuva u bratstvu Popovica kao najveca relikvija. Iako su daleke 1865-te godine uzeli sv.Iliju za slavu, i danas se stari Popovici kunu i zastitu traze od sv. Vasilija i sv. Petra cetinjskog.

Nema sumnje da su Popovici uzeli masovno ucesce u ratovima crnogorsko-bokeljske vojske protiv austrijskih i Napoleonovih trupa pocetkom 19-tog vijeka i dozivjeli makar nakratko ostvarenje dugo sanjanog sna o obnovi "Ivanbegovine" t.j. ponovnom ujedinjenju Crne Gore i njenog Primorja. O tom snu Grbljana govori eminentni istoricar Dragoje Zivkovic a Predrag Malbasa ga u studiji "Dva crnogorska manastira" citira: "Tradicija govori da su Grbljani najbolje zivjeli pod vlascu Crnojevica. Tradicija takoðe biljezi i nerijetki obicaj sahranjivanja u crnogorskoj nosnji, sa motivom da se bude Crnogorac pod zemljom kada se nije moglo biti na njoj". ( Dragoje Zivkovic "Istorija Crne Gore", 291 - 293)

                                          Buna grbaljskih seljaka (bakrorez 1850.)

U ustancima kako Grbljana tako i svih Bokelja ucestvovali su Popovici masovno, cak ne pokoravaju ci se ni poslije zvanicnog gusenja pobune. Detaljna istrazivanja po obimnoj dokumentaciji pedantnih Austrijanaca u kotorskom arhivu iziskivace veliki trud i vrijeme, ali ce potvrditi prisutno predanje o vaznoj ulozi koju su u organizaciji i vodjstvu pobuna odigrali pripadnici ovog bratstva.

(Grupna fotografija delegacije Boke 1869 u Becu na Carevinskom viecu, u sredini sjedi M. Popovic a njemu sa desne strane poslanik g. Bjeladinovic u gradskom odijelu)

Kao i za vrijeme drugih vladara iz kuce Petrovic-Negos, kada su cete dobrovoljaca iz Grblja isle da pomazu u bitkama na Vrtijeljci, Carevu Lazu, Krusima i Martinicima, tako su i monumentalne pobjede crnogorskog oruzja na Vucjem dolu i Fundini i pored najstrozije zabrane austrijskih vlasti ,bile obiljezene ucescem Grbljana i Popovica. I u posljednjoj bici  staroga Kralja, Grbljani i Popovici ga nijesu ostavili na cjedilu. Iako su kao austrijski drzavljani bili pod prijetnjom da budu osudjeni na smrt zbog veleizdaje, oko 1000 Grbljana i ostalih Primoraca ilegalno prelazi u Crnu Goru i stavlja se na raspolaganje Kralju Nikoli i njegovoj vojsci u I svjetskom ratu protiv Austrije. 

nastavlja se.... 

Napomene:

(1) Pop Savo Nakicenovic proglasava Boskovice i Strahinje kao iskopana bratstva, iako evo 100 godina nakon prikupljanja podataka za njegovu studiju te porodice imaju zive potomke.

U susjednom selu Kovaci , cak ni ne pominje znacajno bratstvo Buzdovan.

(2) Antimins i odezda sv.Petra se nazalost nalaze u riznici SPC u Kotoru i nije ih moguce vidjet ni potomcima onih kojima je to sv.Petar poklonio, bez licnog prisustva kotorskog paroha SPC.  Slicna je situacija sa ikonama iz crkve sv. Vasilija, koje su od katastrofalnog zemljotresa 1979-te g. evo vec vise od 25 godina na "restauraciji" u Beogradu.                                                                                                                                                                      

Fügen Sie hier Ihren eigenen Text ein.